Hrvatska na beogradskom sudu

Saznali smo danas da je hrvatski građanin Veljko Marić osuđen u Beogradu (Srbija) na 12 godina robije. Osudio ga je Posebni sud za ratne zločine kojeg su u Beogradu organizirali da bi sudovao onima koji su tijekom rata počinili zločine. Rata kojeg u Srbiji nije bilo. Ali srbijanske su vlasti osnovale sud i dale mu ovlaštenje da suduje za sve ratne zločine počinjene na području bivše države (Jugoslavije). Nikog pitali nisu, a nitko se posebno nije ni bunio s generalnom idejom da su Srbi počinili najviše zločina i najveće zločine pa će taj sud u Srbiji suditi njima.

Ali, nećeš vraga! Veljko Marić otpužen je da je, navodno, ubio drugog hrvatskog građanina tijekom Domovinskog rata (kojeg u Beogradu, jasno, zovu oružanom pobunom u Jugoslaviji). Dakle, da ponovim jednostavno – hrvatski građanin ubio je drugog hrvatskog građanina u Hrvatskoj i za to mu sada sudi sud u Beogradu (Srbija). Jedina veza sa Srbijom je to što je žrtva srpske nacionalnosti. A što bi bilo da je žrtva hrvatski građanin turske nacionalnosti, da li bi se sudilo u Ankari? A da je čečenske, sigurno bi osumljičenik putovao u Grozni.

Dobro, Srbija si je tako zamislila pravdu, tako zapisala i tako ju provodi. To nije ni čudno ni neočekivano. Ali što se događa s Hrvatskom? Druga država, neprijateljska u zadnjem ratu, a danas susjed s kojim razvijamo „dobre odnose“ otme joj građanina, optuži ga za nešto što je uradio u Hrvatskoj i osudi. A naša vlast šuti! Ova država službeno šuti!

Ima li država uopće neku drugu funkciju nego da štiti interese svojih građana i brani ih od nekih drugih koji bi te interese ugrozili? Kad se sve teorije države svedu na jednu rečenicu, čini mi se da nije mnogo šira od prethodne. Ako država ne štiti svoje građane nije dobra država. A ako ne štiti svoje građane pred drugim državama, ondfa uopće nije država.

Može premijerka junački poručivati Beogradu da nećemo njima po odobrenja i da ćemo slaviti što mi mislimo da treba slaviti. Ali, gospođo, Srbija nam otima suverenitet i temeljne značajke naše države – Srbija sudi našim građanima za nešto što su počini protiv drugih naših građana u našoj zemlji. A Vlada šuti. I ne pada joj na pamet da pozove ambasadora „na konzultacije“ i da srbijanskom ambasadoru kaže da bi dobro bilo da i on ode na konzultacije.

Umjesto toga čitava vrhuška glumio balerine u igrokazu sa Šeksom na čelu. Malo je glavni ratnik u Slavoniji, malo pojma nije imao što se događa u Slavoniji, pa onda dođu optužnice iz Beograda (na ćirilici) i svi polude. Kao da i potpuno naivni ne vide da takve predizborne optužnice imaju sjajnu ulogu u mobiliziranju hrvatske desnice (ipak smo mi pravi, kad nas Srbi tuže), a Tadiću služe za istu svrhu (ja vam čuvam Srbiju i tužim glavne Hrvate). Taj predizborni igrokaz neukusan je i vrijeđa zdravu pamet. Posebice kad se odvija po pravilima i zakonima države koja ne postoji (Jugoslavija) i vojske koja je izumrla (JNA).

Tri su vrste hrvatskih građana koje proganja srbijansko pravosuđe – prvi su Šeks, Vekić i društvo i od toga se radi velika pompa, kao što se i inače radi oko takvih kazališnih predstava koje koriste vlasti. Druga su vrsta svi oni koji su optuženi za oružanu pobunu u Jugoslaviji prema zakonima Jugoslavije, a progoni ih nepostojeća JNA. O njima se vlada dogovara sa Srbijom (kao da se ima oko nećega dogovarati) i ta se imena izvlače prema potrebi. Političkoj, naravno. Treća skupina su hrvatski građani, poput Marića, kojeg bez ikakvog prava, protivno i međunarodnom pravu i Hrvatskom Ustavu sudi srbijanski sud, a hrvatska vlast se ne usudi čak niti reći javno da je taj sud nenadležan i da je to svinjarija. Nego kaže da neće po dozvole u Beograd. Pa Beograd ih šalje poštom.

Vladi i njenoj premijerki od svega je toga bitnije da li ju Tadić ljubi kao kolegicu ili seksistički. Jadno i neukusno, ali nije prvi puta. Sva sreća, neće još dugo.

— Nikola Vuljanić