Europska konvencija o pravima djeteta nema zube

Lokalni izbori su iza nas, gradonačelnici i načelnici- vikend zadovoljili su svoje apetite, ako jesu, pa vrijeme je da se okrenemo onim najpotrebnijima. Konvencija o pravima djeteta iz 1989. godine temeljni je međunarodni dokument kojim se zagovaraju prava djece, a govori prvenstveno o obvezama odraslih u odnosu na poštivanje dječjih prava.

Ona je pravni akt, tj. ima snagu zakona i obvezuje sve države koje ju prihvate na pridržavanje njezinih odredaba. I dok se mi cinično smijemo Amerikancima, čiji je upravo plod rada ta Europska konvencija o pravima djeteta, gdje ih se zajedno sa Somalijom svrstava u dvije jedine zemlje na svijetu koje navedeni dokument nisu ratificirale, pitanje je, da li one zemlje koje su ratificirale Konvenciju pridržavaju se njezinih odredaba? Da li Hrvatska primjenjuje iste te odredbe u svojem zakonodavstvu, praksi i da li ima zube? Do današnjeg dana ta se Konvencija ne primjenjuje u većini Centara za socijalnu skrb i sudova, a vrlo dobro znamo da su preuzete Konvencije po snazi iznad zakona. U hrvatskoj još uvijek su učestale pritužbe jer se dijete i dalje promatra kao objekt odnosa roditelja, roditelji su izloženi prijetnjama i šikaniranju, centri unatoč Obiteljskim centrima i dalje imaju stigme i umjesto da smanjuju konflikt oni ga povećavaju, zabilježeni izvori govore da djelatnici policije ne reagiraju kad očevi prijavljuju nasilje nad djetetom.

Naše sudstvo u 21st. još uvijek radi prema ”Plaćaj i šuti, muških prava nemaš!”. Pri dodjeljivanju skrbništva nad djecom nakon razvoda roditelja samo jedan od deset očeva dobit će skrbništvo, i to samo ako majka sama ne želi skrbništvo ili ako s njom nešto ozbiljno nije u redu, a za to postoje neoborivi dokazi. Hrvatska se pretvara u Irsku, ali ne po pitanju gospodarstva. Pojam ” ravnopravno roditeljstvo” je izmišljen da zvuči ”in”. Kada dođe do rastave, majka uzme dijete i ne dopušta viđanje, to se uzima kao osnova da se skrbništvo dodjeljuje upravo majci, a kad to napravi otac, to se tretira kao otmica. Što upravo iz ove uhljebljene prakse ispada da naši suci niti čitaju, a još manje da primjenjuju Hašku konvenciju o otmici djece kada je zaista u pitanju otmica djeteta. Zato Europska konvencija o pravima djeteta nema zube, jer kontakti su inačica obiteljskog života. Apsurd je da jednom trogodišnjem djetetu se propisuje jedna presuda do njegove punoljetnosti, ne uzimajući u obzir različite faze djeteta od treće do šeste godine, od šeste do dvanaeste godine, od dvanaeste do osamnaeste godine života. Mora se gledati kratkoročna i dugoročna dobrobit djeteta. Rak rana svega je dugotrajnost postupka koje za dijete ima posebno značenje, pa tako postoji niz predmeta protiv Hrvatske na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu jer Europska konvencija o pravima djeteta nema zube.

Novi obiteljski zakon uvodi instrumente zaštite prava djeteta, oni koji ga donose smatraju da je španjolska inkvizicija, a donosi prepravljene institute i dobrovoljnu obiteljsku medijaciju, znači ništa novo. No, uzmemo li u obzir da radnici centara na godinu dobiju neke marginalne edukacije, čisto da se evidentira da su ih odslušali, podstavlja se pitanje tko će uopće biti stručan obiteljski medijator? Uzimajući u obzir da u državi postoji svega tri osobe stručne za prekograničnu obiteljsku medijaciju, dobivamo figu u đepu i zbog toga Europska konvencija o pravima djeteta nema zube već dobiva protezu. Izbjegavanje institucija sustava da preuzmu odgovornost i obave posao koji se financira iz džepa poreznih obveznika, mora se smatrati nedopustivim kad se radi o ugrozi prava djece koja su već zbog razvoda roditelja posebno osjetljiva skupina.

Međunarodni ugovori koji čine unutarnji pravni poredak Republike Hrvatske i po pravnoj snazi su iznad Ustava, a spadaju u zaštitu prava djece, u hrvatskoj nemaju zube. I dok mi grcamo u normativnom ruhu jer imamo normativni nered, upravo zbog ovakvog stanja europska država treba preuzeti odgovornost u skladu s potpisanim međunarodnim ugovorima i vlastitim zakonima te u skladu s humanističkim i moralnim načelima koja se primjenjuju u zaštiti djece i roditelja žrtava. Europska hrvatska mora odrediti kriterije i standarde, načine kontrole kao i sankcije za posao koji nije obavljen u skladu s kriterijima i standardima, te da ih na koncu i provodi.

Silvija Dološić mag.iur.