Dragi Đuro…

Svi smo te na TV gledali kad si govorio o onoj sramotinji Severini, koja se sad za uzima za neka radnička prava. Bravo Đuro, što to ona ima o pravima govoriti. Nit’ je ona prava izmislila nit’ se o njima treba brinuti. Zna se tko se o pravima brine. Ti, naš dragi Đuro. Pa kad je tome tako, predložit ćemo onim kretenima iz Sindikata da te proglase za počasnog sindikalistu. Ti si to, Đuro, ako nitko drugi nije, zaslužio. Bio si uvijek rukovodilac i nikad nisi tukao radnike, za razliku od nekih drugih. Nikad niti ni zatukao niti jednog radnika, za razliku od nekih drugih. Ti si, Đuro, kao rukovodilac bio pravi borac za radnička prava. A zna se da su radnička prava da rade, rade i još poslije toga, kad se malo odmore, opet rade. I u međuvremenu da drže gubac. To si ti Đuro njima lijepo objasnio i to si provodio. Kao pravi borac za radnička prava.

Onda si, dragi naš i poštovani Đuro, postao menadžer. Što ćeš, nije ti bilo druge, najprije rukovodilac, onda menadžer. Pa si menadžerao kako to menadžeri već rade i domenadžerao do šefa udruge poslodavaca. Što nije baš isto kao i menadžer, ali nije ni puno drugačije. Tu si, Đuro, kako je i red, zastupao interese radnika. Jer zna se da udruga poslodavaca zastupa interese radnika. A interesi radnika su, kao i prava iz prvog odlomka, da rade, rade i onda, kad se malo odmore, opet rade. I u međuvremenu drže gubac. Pa si u pregovorima s ostalim socijalnim partnerima zastupao te i takve interese radnika. Na čemu su ti radnici zahvalni i zbog čega te predlažu, kao pravog borca za radnička prava, još jednom za počasnog sindikalistu. Po drugi puta. Kao ono kad se po par puta dobivala značka narodnog heroja.

Nakon uspješne karijere kod poslodavaca, uočilo te iz vlade. Shvatila vlada, a posebno njena predsjednica da si ti odličan za ministra gospodarstva. Pa te i postavila na to mjestu. Tu si se, Đuro, kao i na svim prethodnim mjestima, savršeno snašao. Nisi napravio niti jednu pogrešku, nisi napravio niti pola pogreške, nisi ništa napravio. A to je bilo upravo ono što se od tebe i očekivalo. Na taj si način, dragi naš Đuro, u potpunosti ostvario sva očekivanja onih koji su te postavili (za tebe, doduše, nikad nitko nije glasao, ali to su već detalji i, ne boj se, za tebe nikad nitko i neće glasati), ali ne samo njih, nego i radnika ove zemlje. Jer ti si i njihov ministar. Nisi napravio ništa, osim što si im par puta objasnio kako je tebi teško. Njima, naravno, nije, pa ne brinu oni tvoje brige. Oni su od zajedničkih poslodavaca mnogo dalje nego ti. Oni za kapital rade, a ti mu služiš, nije to isto.

Nego, pitamo se, dragi Đuro, što ti bi ovih dana da si izgubio živce. Znam, imaš ti pravo, narod je neuk i blesav, građani su neinformirani i lako ih je zavesti, sve je to budala do budale (a da nije tako, zar bi tebe podnosili tamo gdje jesi), ali opet, ne treba im reći baš sve u lice. Ljudi će se, ako te shvate, uvrijediti. A to se neće sviđati ni tvojoj šefici ni tvojim poslodavcima. Čuvaj živce Đuro, jer radi se o glavi. Kažeš ti da su građani izmanipulirani, da ne znaju što potpisuju. Dakle, jednom riječju – budale nepismene. A njih jučer 150 000! Danas ti se, Đuro dragi, broj budala popeo na 220 000, a uskoro će i na pola milijuna, pa možda za 14 dana dođe i do čitavog. Ima toliko budala u Hrvata, ima, ali Đuro moj, pitaj se jesu li to baš oni koji potpisuju imenom i prezimenom i brojem zahtjev da se Jacin i tvoj zakon donese kako vi i vaši poslodavci to hoćete. Ili su to neki drugi. Misli Đuro, ali misli brzo. Ako ti i tvoja elita ništa nemate namjeru pitati narod, možda narod nešto pita vas. Misli brzo, Đuro! Misli, Đuro. Vrijeme ti prolazi.

Nikola Vuljanić