Desničari nisu čuli za Laburiste!?

I poštenom čovjeku nekako dođe ovih dana žao tog nes(p)retnog šefa „novog HDZ-a“ Tomislava Karamarka, a kamoli ne discipliniranom vlasniku ZNA SE iskaznice, zaposlenom po stranačkom kriteriju na sigurnom državnom poslu. Od nekakve portirnice u selu Bogu iza nogu do važnog ministarstva u Zagrebu. Da ne spominjemo „najzaslužnije“ na najunosnijim apanažama: u Hrvatskom saboru, Ustavnom sudu, Europskom parlamentu, upravama državnih poduzeća…

Svima se sada, s razlogom, tresu gaće od straha: kamo to ide stranka „kojoj smo oduvijek pripadali“, što će biti s nama, ako propadne Karamarkova koncepcija reinkarnacije ključnih postavki „državne politike“ Oca Domovine (sic!) i koketiranja s najtvrđom desnicom?

Šef vladajuće SDP-ove koalicije Zoran Milanović ironično i s podsmijehom otpravlja svaku iole oštriju bodlju HDZ-ovih kompromitiranih i dokazano nesposobnih bivših ministara, pa se javnost zabavlja tom komedijom. No, pljuske Karamarku počele su padati i zdresna, što baš i nije očekivao. Europski pučani javno su mu nategnuli uši zbog nekontroliranog ćiriličnog (ultra)desničarenja i propitivanja stečenih manjinskih prava. Uslijedila je ozbiljna opomena zbog političke ljubavi s euroskeptičarkom i šovinistkinjom Ružom Tomašić. Pučani su s razlogom protiv krajnje desnice, koja jača u više država, a Karamarko u svojoj zemlji s njom – tikve sadi! Neće ići.

Zdesna je „novi HDZ“ doživio (i još će) popriličnu neugodnost osnivanjem Saveza za Hrvatsku u koji se udružilo osam desničarskih bonsai marginalaca, kojima na daljinski upravljač iz komfornog mostarskog zatvora poluotvorenog tipa dirigira osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš. On iz dna duše mrzi i „novi HDZ“ i Karamarka kojega uvredljivo naziva političkim analfabetom i lutalicom. U razgovoru za Novi list, u svom iritantnom stilu, poručuje: „Vraćam se u politiku i bit ću noćna mora HDZ-u“. On, koji je osnivao tu stranku 1989. godine, želi se osvetiti i zato što je Karamarko, amortizirajući političke posljedice okrupnjavanja desničarske koalicije desno od desnog centra (u koju njega nisu zvali), potaknuo pitanje Glavaševe (pre)velike imovine i ratnog profiterstva.

To mu je diglo tlak. Sada guli osmogodišnju kaznu zbog ubijanja srpskih civila u ratnom Osijeku. Još bi mu samo trebalo dokazivati na sudu otkud mu kuće, stanovi, poslovni prostori, novac… Tko je upropastio gospodarstvo u regiji, bacio na ulicu 23.000 radnika, dovodio u Osijek sumnjive tajkune, preprodavao tvornice i banke i time se okoristio… Ili, ne daj Bože, da pravna država stavi pod sitnozor ofrlje riješeno ubojstvo 1. srpnja 1991. zapovjednika osječke policije, mirotvorca Josipa Reihl-Kira. Zagovornici ratnog obračuna sa Srbima ubili su ga mučki zajedno s potpredsjednikom Gradskog vijeća Goranom Zobundžijom i vijećnikom Milanom Kneževićem. Ranili su Mirka Tubića, četvrtog u autu kojim su se vraćali nakon dogovorenog primirja s pobunjenim Srbima.

Ubojica se zna: hrvatski policajac Antun Gudelj. A nalogodavca i organizatora ubojstava na prilazu osječkom prigradskom naselju Tenji nitko nije ni tražio. Namjerno? Jesu li uistinu, kako se pisalo u medijima, zločin naredili Gojko Šušak i Vladimir Šeks, a zasjedu organizirao Glavaš? Tko se pravio pametan uoči masakra 12 hrvatskih policajaca u Borovom selu, pa pucao iz ambrusta na tamošnje Srbe? Svojedobno je bivši ustavni sudac Vice Vukojević tužio sudu bivšeg ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, koji je u nekom intervjuu kazao kako su u napadu protuoklopnim oružjem na Borovo selo sudjelovali Vukojević, Šušak i Glavaš. Nekom je tom prigodom ispao pištolj, a svjedokinja u postupku kazala je da je bio Šuškov. Priču o pištolju spomenuo je svjedoku Stjepanu Mesiću, rekao je, tadašnji visoki oficir JNA Blagoje Adžić na zadnjoj sjednici Predsjedništva SFRJ.

Glavaš sada, objavljuje Novi list, otvoreno prijeti Karamarku: „Prljavim napadima na Savez za Hrvatsku i HDSSB oni ruše mostove moguće suradnje. Naša meta od sada će biti isključivo vodstvo HDZ-a“. Vladimir Šišljagić, neformalni šef Saveza za Hrvatsku i HDSSB-ov klon Branimira Glavaša, valjda zato što nije pitao gazdu u mostarskim uzama, ne isključuje suradnju s Karamarkovom koalicijom u kojoj su također minorne desne strančice.

No, komičan je Milan Kujundžić, prognanik iz „novog HDZ-a“ i vođa novoosnovane Hrvatske zore, jednog od krakova oktopoda Saveza za Hrvatsku. Poznatiji je javnosti po tome što je propao u unutarstranačkom srazu s Karamarkom za HDZ-ov tron i što se svojedobno izgubio na madridskom groblju, tražeći posljednje počivalište ustaškog krvnika Ante Pavelića. Zašto smiješan? Pa, čim spazi nekog novinara, bez milosti ga počne uspavljivati megalomanski iracionalnom tvrdnjom kako je Savez, eto, treća politička snaga u zemlji. Ili će biti, ako baš nije ove sekunde. Ima naš narod izreku: „Čekaj magarče dok trava naraste“. Kujundžić pak ne može čekati.

Svatko trezven zna da mu Hrvatski laburisti – Stranka rada ne bi zdrave pameti prepustila svoje odavna stabilno treće mjesto među 142 političke stranke u zemlji. Osim da ju oružjem prisile ili bace u lance svakog drugog člana. Zadnji put je liječnik u politici to lupio, pa ostao živ, u traljavom nastupu ovih dana u emisiji „Veto“ lokalne Jabuka televizije, gdje nije znao suvislo odgovoriti ni na jedno konkretno pitanje mlađahnog urednika i voditelja Sanjina Španovića. „Hrvatski narod“, pa „hrvatski narod“! Prepuna usta „hrvatskog naroda“, a nitko živ na desnici ne zna objasniti što im ta sintagma zapravo znači. I to pitao Španović nesigurnog, demagogijom nafutranog „zornjaka“, a ovaj poprimio boju jastoga u uskipjelom loncu.

Kako Hrvata od stoljeća sedmog, katolika i ljutog desničara rastegnuti s nekih pet-šest posto u populaciji na cijeli „hrvatski narod“? Koji je, eto, plebiscitarno ovlastio perjanice političke desnice da im bude stalno na usnama: od stotinke sekunde u kojoj zorom otvore krmeljave kapke do stotinke u kojoj više nisu budne. Jesu li „hrvatski narod“ i oni koji su izabrali Kukuriku koaliciju u Hrvatski sabor i Banske dvore, a Ivu Josipovića na Pantovčak ili samo oni koji su osigurali referendumsku prolaznost Željki Markić i čekićali ćirilicu od Vukovara do Zagreba i Splita? Kujundžić, lica i dalje u boji dobro kuhanog jastoga, ne gasi se: te treća politička sila u zemlji, te nacija, te vjera, te lustracija i nesposobni „komunisti“, pa ovo i ono u sferama politikantske apstrakcije…

Sve ustajala ponuda sa siromaškog stola za kojim su ciklično kvarili ideološki želudac mnogo jači nacionalistički kapitalci od Kujundžića i Šišljagića zajedno s mentorom iz Mostara i šest preostalih patuljaka iz Saveza za Hrvatsku. Kujundžić tvrdi kako je samo program Saveza „spas za hrvatski narod“, nakon što ga do desetog koljena lustracijom svedu na arijevsku mjeru, kako Bog i Glavaš zapovijedaju. Kako kane otvarati radna mjesta i zapošljavati mlade, sniziti javni dug, dovesti novčano potentne ulagače, povećati životni standard građana…? „Budite bez brige, imamo program, radili su ga vrhunski stručnjaci; sve u svoje vr
ijeme“, samouvjereno će Kujundžić. Jasno je da ga Savez nema kao što ga nema ni „novi HDZ“ (navodno, drži ga u ladici, aktivirat će ga kada dođe vrijeme) i kao što je još jasnije – nova desnija koalicija od desne neće doći do trećeg rejtinškog mjesta u domaćoj politici ni u trećem životu.

Boluju od iste neizlječive desničarske boljke zbog koje si je američki terorist Zvonko Bušić nedavno prosvirao glavu u Rovanjskoj, razočaran stanjem impotentnog samozadovoljstva na atomiziranoj političkoj desnici. Ono što je desetljećima razaralo ustašku emigraciju iznutra i nagonilo ultraške skupine jedne na druge, o čemu iz prve ruke svjedoči novinar Drago Pilsel u upravo tiskanom „Argentinskom romanu“, taština je i samoljublje pojedinaca koji sami sebi lažu kako mogu biti nacionalni mesije. Ideološki jad i intelektualna potkapacitiranost ne prolaze ni u celofanu. Suvremeni svijet računa na Hrvatsku kao uljuđenu i beskonfliktnu članicu zajednice civiliziranih naroda.

Više se ni za privatne kućne potrebe ne nose Ruže s anatemiziranim „gostima“, ksenofobi pod biskupskim mitrama i sličan provijant sa smetlišta političkoga glomaznog otpada. Zato se i Karamarku sve bolnije obija o glavu (i stranku) jalovo desničarenje. I još više. U takvom demoliranom stanju, stranka nije programski i organizacijski zrela suprotstaviti se grogiranoj SDP-ovoj koaliciji kojoj su građani već nakon pola mandata potpisali bjanko otkaz s vlasti. Izborna je to šansa onima koji znaju, hoće i mogu vladati bitno drukčije, učinkovitije i od HDZ-a i od SDP-a s njihovim trgovačkim satelitima. Savez za Hrvatsku ne spada među te koji znaju, hoće i mogu.