Dan Domovinske zahvalnosti – zahvalan, na čemu?

Sjedio sam sa ženom na terasi, mirno jutro, ugodna svježina, pili smo kavu i promatrali kako se s gazdinog balkona i susjedne kuće vijore hrvatske trobojnice.

Slavio se blagdan, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

Ideju stvaranja samostalne i suverene domovine Hrvatske, prihvatili smo i podržavali, svjesni žrtve, žrtve i riskiranja za osobne inerese, za posao, za imovinu, za obitelj, za život.

Bili smo aktivni sudonici ratnih zbivanja, branitelji.

Sjedeći tako, pogled sam usmjerio u bistro, mirno nebo i počele su mi se po glavi vrzmati riječi dom, domovina i uz ove riječi slike ljubavi, zajedništva, topline, brige pojedinca o zajednici, pružanju ruke pomoći onima u nevolji, kako u obitelji tako i u domovini.

Na um su mi padali i pojmovi Dom učenika u kojem sam boravio, pa Dom umirovljenika u kojem ću možda boraviti. Sjetio sam se i Planinarskog doma, Doma za nezbrinute, Doma kulture…pa mi krenu…

Na Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti politička elita u ime domovine zahvaljuje (jer dom, domovina ne može govoriti i sama zahvaljivati) onima koji su se borili i svoje živote, svoje zdravlje, svoju imovinu ugradili u domovinu, Republiku Hrvatsku.

I počeo sam ozbiljnije propitivati tu stvarnost, modernu stvarnost moje domovine u konteksu društvene, ekonomske, političke zbilje!

Republika Hrvatska je teritorijalno neovisna, osigurala je teritorijalni integritet i na prostoru domovine vlada mir i zato je Dan zahvalnosti tu da se slavi s mislima poštovanja i zahvale upućenih prema poginulim, invalidima, braniteljima.

Da li je ratom, silom, stvorena samo teritorijalno slobodna i samostalna domovina, država Hrvatska. Nije.

To je bio okvir, temeljni prostor u kojem se razvijalo i implementiralo i niz ekonomskih, gospodarskih, političkih odluka koje danas diktiraju svakodnevni život građana.

Tu uđoh u utrobu stvarnosti domovine Hrvatske i pored zahvale za mir, na današnji bi dan trebao biti zahvalan i za još mnogo štošta drugoga što se odigralo pod plaštom domovinskog rata ili poslije njega a zahvaljujući njemu.

Morao bih biti zahvalan na tome što je diktat proleterijata, vlasti radnika i seljaka zamijenjena diktatom kapitala, vlasti kapitalista, a prije svega bankara i financijera.

Morao bih biti zahvalan na tome što je idejni diktat KPJ-u zamjenjen diktatom religije.

Morao bih biti zahvalan na tome što je diktat rada zamjenjen diktatom novca.

Morao bih biti zahvalan na tome što je diktat partizana zamjenjen diktatom rehabilitacije NDH-a.

Morao bih biti zahvalan na tome što je diktat Federalne Jugoslavije, Beograda zamjenjena diktatom institucija Europske Unije, Brisela.

Morao bih biti zahvalan na tome što je diktat kulture “crvene petokrake” zamjenjen diktatom kulture “križa”.

Morao bih biti zahvalan na tome što je diktat proizvodnih pogona zamjenjen diktatom veletrgovina.

Morao bih biti zahvalan na tome što je diktat nesvrstanih zemalja zamjenjen diktatom NATO-a.

Morao bih biti zahvalan na tome što je diktat samoupravljanja i delegatskog sustava zamjenjen diktatom posredne demokracije.

Morao bih biti zahvalan na tome što je diktat slogana “bratstva i jedinstva” zamjenjen diktatom slogana “bog i hrvati“.

Kažu aktualni vladajući ideolozi da je dobar pojedinac onaj pojedinac koji ide istim putem kojim ide i domovinska, državna zajednica.

Tako su govorili i komunistički ideolozi.

Jesam li, po ovoj logici, ja dobar pojedinac-građanin?

Za odgovor na ovo pitanje mora se znati koji je to put domovinske zajednice kojeg podržavaju vladajući ideolozi?

Je li to put zajednice što ga opisah kao zamjenski diktat?

A ja Vam kažem, nisam za diktate koji se nameću u ekonomskoj, političkoj, ideološkoj ili kulturnoj sferi i glasujem za ravnopravnost svih sudionika društvenog života, međusobnog poštivanja i uvažavanja čovjeka po čovjeku i vrijednosti koje nosi i daruje, od doma do domovine.

Svaki diktat nosi dozu otrova. Do dana današnjega vladaju individualni i grupni diktati, i u užim i u širim grupama, bilo gdje pa i u mojoj domovini.

Želim da se u mojoj domovini reafirmiraju i ponovno propituju teme, primjerice da se putem državnih instrumenata snažno štiti i egzistencionalno skrbi za radnika i da ga se ne ostavlja na milost i nemilost poslodavca, protivim se rasprodaji i davanju za bagatelu domovinske imovine nego da se osnivaju državne tvrtke s kojima će se pošteno i stručno upravljati i stvarati profit za narod a ne za pojedinca, želim da se u mojoj domovini ponovno propitaju socijalna prava radnika, građana, kakva su zagovarali komunisti i Crkva (u ovome se ne razlikuju, za ime Boga), želim da moja domovina ima svoju domovinsku komercijalnu banku, koja bi mladim bračnim parovima omogućila kupnju stana po kamatama od 2% godišnje…

Ja idem putem indivindualca radnika a domovina, kako stvari stoje, pod zovom i utjecajem dominantne kolektivne kapitalističke svijesti, nudi i zagovara da se slijedi put moćnika, put diktata a poradi što bezbolnijeg ostvarenje interesa individualaca kapitalista – onih koji upravljaju i vladaju u domovini i nameću svoju vlast.

Ali pazite i uočite, ja sam indivindualac, radnik kojem netko drugi daje plaću a individualac je i kapitalista koji pored plaće koju sam sebi daje, ostvaruje i višak koji sam sebi pripiše na vlastiti žiro-račun.

Svatko od nas živi u svom indivindualnom domu i u zajedničkoj domovini.

Dom nam je različit a domovina zajednička.

Razlikujemo se i nismo isti po domu bez obzira što nam je domovina zajednička.

I zato netko domovinu doživljava kao majku a netko kao maćehu.

I zato domovina nekog doživljava kao sina a nekog kao pastorče.

Neki domovinu metaforički nazivaju i kravom muzarom.

Ništa novo u mojoj domovini a što već nije viđeno u socijalizmu, ili bilo kojoj drugoj domovinskoj zajednici.

Zar ne bi trebalo i u mojoj domovini indivindualno pomiriti sa zajedničkim i zajedničko sa indivindualnim?

U prvom slučaju to bi trebao činiti pojedinac a u drugom slučaju zajednica, domovina.

U stvarnom, realnom životu u mojoj domovini diktat ima pojedinac koji silom nameće „zajedničko“ i pretvara ga u grupni interesni monopol.

Koji pojedinci u mojoj domovini nameću monopol moći i pretvaraju ga u zakone državne zajednice, domovine?

Danas u mojoj domovini Hrvatskoj stvarno upravljaju i vladaju oni koji raspolažu kapitalom i to kapitalom koji se izražava u novcu i kapitalom koji se izražava u riječima.

Odmila a ne iz ideoloških razloga, bože sačuvaj, i jedne i druge zovem kapitalistima.

Ovdje je Marx stvarno pogriješio, jer je bio ograničen u shvaćanju pojma informacije i njene važnosti u svakodnevnom životu.

Nije Marx shvatio kad se kaže pusa, dionice skaču, a kad se kaže govno dionice padaju.

Golem je utjecaj skrivanja informacija ili relevantne informacije, davanja lažnih informacija, informacijskom ratu da se nekog sjebe, eliminira i ostvari vlastiti cilj, bilo politički, materijalni, poslovni, seksualni…

Vlade su marionetske i mrdaju na poteze jednih ili drugih kapitalista, kako to i priliči marionetskim vladama.

U mojoj domovini jednom prilikom je preko 700.000 domoljuba a drugom prilikom preko 60.000 domoljuba, javno, upisujući svoje puno ime i prezime reklo Vladi da nije u redu to što radi i tražili su da Vlada odstupi, da se iz domovine vrate u svoje dom
ove.

A Vlada na ovo nije mrdnulu ni k…, logično, pa nije to Vlada onih domoljuba koji potpisuju ovakve zahtjeve odnosno kao da ih nisu potpisali Hrvati-domoljubi.

Sad bi trebalo i politički ćoravima i gluhima biti jasno čija je to vlada.

Idemo poentirati.

Narode, čuj i počuj, kada naša domovina uplati Europskoj uniji Jedan Euro, Europska unija će našoj domovini uplatiti Tri Eura.

Znate li tko je to izjavio? Ne znate! Kako, pa taj je slogan ponavljan.

Pa to je slogan gospođe Kosor, predsjednice najviše vlasti u domovini, domovinska Vlada. Mislim na izvršnu vlast, vladare.

Komentar na ovu izjavu dao mi je jedan već poznati majstor strojar i on glasi::

Pod 1. To je drska manipulacija,

Pod 2. To je glupost,

Pod 3. To je akt prijevare i zavjere.

Istina biznisa, jer se radi o biznisu, je slijedeća: Oni, Europska unija nama da jedan Euro, mi, domovinska Hrvatska nekome u Europskoj uniji damo tri Eura.

Ako nije ovako nema ulaganja. Jasno kapitalistički!

Nije Europska unija centar za socijalni rad.

Politička ljevica u Hrvata – SDP i njihovi krpelji nemaju ljudske hrabrosti o ovome na ovaj način raspravljati a za desnicu, HDZ i njihove krpelje ovo je najblaže rečeno nedopustivo i bogohulno raspravljanje.

Zato, samo naprijed.

Radnici, su marginalizirani. Radnici čija egzistencija ovisi o plaći koju im netko drugi isplaćuje.

U mojoj domovini plaća se isplaćuje ako se poslodovac smiluje jer se poslodavac ponaša kao Bog na zemlji a radnici zapomažu: Smiluj se nama.

Pitam se usput i da li pojam radnik prihvaćaju i dopada li se npr. javnim bilježnicima, odvjetnicima, nogometašima, privatnim stomatolozima i liječnicima, sportskim menađerima, glumcima, glazbenicima, lobistima…

Znam u dušu šta je to izvorno radnik, jer mi cjelokupna egzistencija ovisi o plaći koju će mi poslodavac isplatiti. Mnogo je takvih u Hrvatskoj a ovdje mirne duše uključujem i umirovljenike.

Nema u ovome ni ideologije ni politike.To je stvarnost moga realnog života, koristio se ja i razbacivao sa ovim ili onim pojmovima.

Vrijednosti slobodarskih i humanih ideja vezanih u povijesnom kontinuitetu za obespravljene robove pa za obespravljene kmetove, pa za obespravljene radnike nitko ne može ukinuti a ove ideje prijete svakom onom koji izrabljuje ili omogućava izrabljivati radnika, pa makar to bio i na prijevaru instaliran nepošteni i neljudski ekonomski i politički režim kakav nam se danas nametnuo u domovini i dalje se nameće preko načela o slobodi kretanja roba, usluga, kapitala i radnika.

U pitanju je igra zagrijavanja i razigravanja interesa kapitalista protiv interesa radnika. Ovdje društvena zajednica, država, domovina sa svojim institucijama, koje su teren na kojem se odvija ova utakmica, ne smije stajati sa strane i promatrati neravnopravnu utakmicu u kojoj u mojoj domovini Hrvatskoj profit zabija gol za golom radnicima i socijalnim pravima građana.

Vlade u mojoj domovini Hrvatskoj, bila ona HDZ većina ili SDP većina stoje sa strane i pomažu neprincipijelno, pa čak mislim ponekad i nesvjesno kapitalu a to i javno priznaju kao ciljeve svoje politike.

Ne može im se oprostiti ako ne znaju šta rade, jer je to nedopustivo s pozicija pojedinačnih interesa radnika i građana i zajedničkih domovinskih intzeresa.

Držim da Hrvatski laburisti na ovom pitanju moraju biti rezolutni i neprikosnoveni i otvoreno se stavljati na stranu zaštite interesa radnika i ostvarenja slobodarskih i demokratskih prava građana i raskrinkavati interese kapitalista koji se kriju iza neoliberalističkih parola.

Poštovanje čovjeka a ne stvari je prva i najvažnija stvar u svakom odnosu, poštovanje čovjeka pa ma kako god ga mi zvali po potrebi: građanin, radnik, nadničar, umirovljenik, student, nezaposleni, bolesnik…

Protiv sam bilo kakve diktature i diktata i za zdravu sam, humanu i solidarnu ravnotežu radničkih i kapitalističkih interesa u domovini, jednakih i ravnopravnih uvjeta za slobodno i demokratsko ostvarenje građanskih prava, na strani sam onih koji su u neravnopravnom položaju, odnosno protiv sam onih koji zloupotrebljavaju stečene pozicije koje koriste za grabež i bogaćenje sebe i svojih.

I za kraj ili početak, svejedno, jedno jako važno i bremenito pitanje, pitanje koje me držalo napetim: Da li sam ja i većina drugih branitelja stvarno bili svjesni što se uz domovinski rat, s domovinskim ratom i iza domovinskog rata kreiralo i stvaralo u ekonomskom i političkom uređenju države ili smo kao domoljubi, u srcu i umu nosili i hranili samo ideju stvaranja slobodne i samostalne domovine, države Hrvatske.

Mnogi branitelji koji su svjesno ili nesvjesno tragali za odgovorom na ovo pitanje su skupina razočaranih branitelja.

Neki to javno priznaju a neki duboko u sebi pate i šute gledajući stvarnost svoje egzistencije i stvarnost svoje domovine.

Često čujemo rijeći: “Nisam se za ovo borio”. Zašto ovo govore?

Zato što su kao domoljubi u srcu i umu nosili i hranili se idejom stvaranja slobodne i samostalne domovine, države Hrvatske i nisu sanjali i borili se za zamjenski diktat.

Znam da je domoljubna ideja i kod mene bila primarna, temeljna i znam da nije bilo tako, danas bih bio “bogat” čovjek jer bih imao kuću ili dobar stan, novi auto, dobru mirovinu, djecu bih mogao školovati u inozemstvu i boga ti pitaj što bih još od stvari, pokretne ili nepokretne imovine mogao imati.

I ja sam se mogao snaći, kako nam je to javno poručivao pokojni Franjo Tuđman, ali na jedan nepošten i nemoralan način.

Nije mi to svijest dozvolila i ne žalim poradi toga i miran sam i ponosan sam na sebe i osjećam zahvalnost što sam ovakav kakav jesam.

– Stanislav Nusbaum