Ovih je dana objavljen podatak o šačici najbogatijih hrvatskih poslodavaca. Aktualna je vlast istodobno nevoljko priznala da je broj siromašnih u zemlji premašio 1,3 milijuna ljudi, što je trećina stanovništva, gladnih i na samom rubu gladi. Vlasnik koncerna Agrokora Ivica Todorić vodi na listi poduzetnika s bogatstvom vrijednim oko 4,5 milijardi kuna, priskrbljenim u samo dvadesetak godina hrvatske državne samostalnosti! Broj nezaposlenih od blizu 400.000 mahom ljudi u najboljim godinama i u naponu snage privremeno je prestao rasti zbog početka sezonskih poslova.
Zato je i resorni ministar Mirando Mrsić na dva-tri mjeseca prestao plašiti građane nadolazećim još težim vremenima. I predsjednik RH Ivo Josipović može se prepustiti mirnom planiranju obiteljskog ljetnog raspusta i privremeno staviti ad acta svoj mudroslovni notes s demagoškim frazama tipa: „Moramo omogućiti investicije i otvarati nova radna mjesta, jer bez toga se nećemo izvući iz krize“. Kao da to i sami ne znamo, ali…
Gospodine Predsjedniče, ništa mi „ne moramo“. Morate vi, zajedno s Hrvatskim saborom i Vladom! Zato ste izabrani većinskim povjerenjem birača. Zato da političkim operativcima dahćete za vratom kako bi uspostavili učinkovitu, pa i normativnu, podlogu za dolazak kapitala, za investiranje i za otvaranje novih radnih mjesta. Svima će nam biti bolje, ako u društvu svak obavlja svoje zadaće. Vlada i vi imate najodgovornije! Ako to državni kormilari ne znaju, ne žele ili ne mogu, nego ruše životni standard i nanose štetu građanima, moraju se maknuti s vlasti. Postoje u ovoj zemlji bolji političari, koji će znati i htjeti upravljati Hrvatskom na dugoročnu korist i bolji život svih njezinih građana.
Čelnik Hrvatskih laburista – Stranke rada Dragutin Lesar ovih je dana opravdano, bez dlake na jeziku višekratno reagirao na očita pogoršanja ne samo općega gospodarskog stanja u zemlji nego i zbog sve skupljeg i težeg života u njoj. Neproduktivnu, možda i namjerno isprovociranu svađu Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) i Vladinog državnog blagajnika Slavka Linića zbog povišenja minimalne plaće za pišljivih 170 kuna bruto (!?) presjekao je ocjenom o „HUP-u opasnih namjera“. Što su drugo, nego opasne namjere, pokušaji poslodavaca da svaku posljedicu krize i vlastitih nesposobnosti naplate radnicima i ostaloj hrvatskoj sirotinji? Ne samo da od njih traže daljnja churchilovska odricanja tipa „krv, znoj i suze“, produženje radnog vremena, ukidanje ili znatno skraćenje dnevnog, tjednog i godišnjeg odmora, otkaz ugovora o radu bez obrazloženja nego i rad bez plaće i pristajanje na druge oblike robovskog izrabljivanja za koje smo mislili da je revolucionarno zbrisano još na prijelazu i početkom 20. stoljeća! A, vidi vraga, poslodavci još žive u predindustrijsko doba!?
Na čijoj su to krvi, znoju i suzama malobrojni stekli milijarde, pa se bahate u sve dubljem moru sirotinje koja više nema ni za osnovne životne potrebe? Kako su došli do basnoslovne imovine, nekadašnjeg društvenog vlasništva koje je zaradila ta ista sirotinja? I, koliko su poslodavci, uvijek u simbiotskoj sprezi s vrhovima „državne politike“, krivi za gospodarski i moralni slom Hrvatske? Lesar, istaknuli su svi važniji mediji, smatra HUP-ove izjave „udarom na socijalnu pravednost i na socijalnu državu, prijetnjom daljnjem padu kupovne moći građana te pritiskom na vlast“ kako bi i dalje, kao i sve HDZ-ove, pogodovala poslodavcima, krupnom kapitalu i financijskom lobiju, a ne građanima. Tim „kapitalistima opasnih namjera“ uistinu treba zabraniti poslovanje u Hrvatskoj. I, kome to oni bahato, ucjenjivački prijete otpuštanjem 50.000 radnika, pa još u radno intenzivnim industrijama, dominantnim u ruralnim krajevima!? U okolnostima kad bujaju milijunske mase gladnih i polugladnih!
„Sadašnja minimalna plaća iznosi 34 posto prosječne plaće u Hrvatskoj. S povećanjem od 170 kuna taj bi se postotak popeo na 37 posto. Poslodavac koji taj minimalac ne može isplaćivati ne bi smio poslovati u Hrvatskoj“, kategoričan je Dragutin Lesar. Da je u prošlih već više od 20 godina bilo u nas razumne državne vlasti, odavna bi morali staviti ključ u bravu svog „poduzetništva“ poslodavci koji „nisu mogli“ redovno isplaćivati pristojne plaće i doprinose zaposlenicima, zakonito obračunati porez državi, pravodobno platiti ugovorne obveze dobavljačima, kreditne rate, režijske i druge troškove poslovanja… A sramotno brzo su se i neumjereno bogatili zajedno s članovima svojih obitelji, rodbinom i prijateljima. Ratno profiterstvo još se i danas zove „hrvatstvo i domoljublje“, a država, vjera i nacija uvjerljivi su sinonimi za nezajažljivu grabež i privatni bankovni konto. Nikom više ništa nije sveto.
Svojedobno je predsjednik Ivo Josipović tvrdio javnosti da će lopovima biti najveća kazna to, što će ostati bez novca i imovine, međutim, bogati su sve bogatiji, siromašni sve siromašniji, a pravna država nijema, gluha i slijepa na kotrljajuće zlo. Stanje valjda treba dotjerati do apsurda, pa kad nezadovoljstvo postigne kritičnu masu i pukne, politička će katarza omogućiti da uistinu lopovi ostanu i bez nezarađenog novca i bez profitersko-izrabljivački stečene imovine što su je stekli na načim koji se ničim ne da opravdati.
Crtu treba povući od dana hrvatskog državnog osamostaljenja, od inventure ukupne imovine koju je Lijepa naša naslijedila iz bivše SFR Jugoslavije. Hrvatska je u ex-Jugoslaviji bila industrijski i po BDP-u najrazvijenija, najsnažnija i najbogatija, a danas je sve prorajtano od Zagreba do Rijeke, Splita, Osijeka, Varaždina, Slavonskog Broda, Čakovca… Počelo je s HDZ-ovim izabranim „tajkunima“ pod izravnim patronatom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i njegove desne obrambene ruke Gojka Šuška, koji su omogućili tzv. (kriminalnu) pretvorbu. Milijarde i milijarde dolara prelijevalo se u privatne džepove „100 obitelji koje će od Hrvatske napraviti Ameriku“. Pod kišobranom ratnog straha stotine su tisuća ljudi letjele na cestu ili u vojničke odore, grmjelo se protiv Jugoslavije, Srba, Udbe, komunista, pete kolone na radnom mjestu i u susjedstvu, istjerivalo nacionalno nepoćudne s posla i iz stanova…
Mnogi koji danas prijete državi otpuštanjem zaposlenika, jer da nemaju povoljne uvjete poslovanja, sudjelovali su u kriminalnim rabotama i pridonijeli razvojnom i moralnom srozavanju zemlje u koju se još zaklinju. Uoči rata nisu imali za pivo u seoskoj birtiji, a danas leže na zlatu i kadifi, s deviznim milijunima na nekim skrovitim mjestima. I danas smo tu, gdje jesmo, goli i bosi, bez igdje ičega i podanički se strašljivo klanjamo gazdama u svijetu… A „novi HDZ“ bi nas opet „tuđmanizirao“ kao da smo stado ovaca, pa ne znamo tko nas je i kakvim mitomanskim demagogijama doveo na prosjački štap.
Marijan Vogrinec
Ono što bi se trebalo je, smanjiti plaće menađerima i onima s najvišim plaćama u nekoj firmi, a povećati onima na minimalcu. Ali to je na žalost Science fiction u društvu koje je opsjednuto pohlepom i moći!
Na isti način kako su tajkuni i bogataši 21 stoljeća došli do nezakonito stečene imovine,tako im treba oduzeti i njima i njihovim članovima obitelji, imovinu i zamrznuti bankovne račune,a kompanije i tvornice vratit Hrvatskoj državi odnosno građanima Hrvatske-nacionalizacija grubo rečeno.
S tim da ne treba ulazit u ove današnje sapunice od suđenja,jer to samo bi im išlo na ruku ili bi iste kaznilo nekim simboličnim kaznama.Nego drastičnim brzopoteznim mjerama i suđenjima-koje istina nisu demokratske niti popularne,ali građanima Hrvatske je puna kapa demokratskih promjena,koje ne donose nikakav boljitak i pozitivne pomake.
Vrijeme je za praksu a ne teoriju,odnosno treba prijeći sa riječi na djelo.
Također bi trebalo sudstvo i suce temeljno promjeniti, i dovesti stvarno politički i financijski neovisne i nekorumpirane osobe.