Tunižanski poučak

Banditi trebaju završiti u zatvoru, Remetincu, Lepoglavi, Salzburgu ili nekom sličnom mjestu ili, alternativno, ako ih se ne može uhvatiti, u Saudijskoj Arabiji, na Kajmanskim (krokodilskim ili nekim drugim) otocima, prokleti od onih koje su opljačkali. To je božja i ljudska pravda i prigovora joj nema. Ponekad na tome porade „institucije sustava“, ponekad ulica, ponekad revolucionarne snage, ponekad kontrarevolucionarne snage, kako kada i kako gdje.

S druge strane, ovo naše sofisticirano društvo ponekad zamagljuje suštinu stvari, da li slučajno, zbog množine faktora koji ga tvore, ili namjerno, jer je banditsko društvo uvijek bolje organizirano od onih koje se pljačka, teško je reći, ali istina je da se stvari ne vide tako jasno kao što je to nekad bio slučaj i kao što je to negdje slučaj. Na primjer u Tunisu.

Naime, što? Svakodnevno otkrivanje nebuloznih pljačkaških pohoda vlastodržaca u Hrvatskoj tako jako podsjeća na sve što se otkriva na drugoj strani Sredozemlja da je čovjeku neprijatno gledati vijesti. Kako naše institucije sistema reagiraju? Istražuju, otkrivaju, optužuju, procesuiraju, osuđuju? Da, u pravilu, ali gdje je tu kraj? Jedan dan je ministar, drugi premijer, treći carinik, četvrti državni tajnik, peti poduzetnik, šesti pjevač i tako bez konca i kraja. Pristojnost prirođena civiliziranom društvu (ili naučena, ako već nije prirođena) nalagali bi da svi nositelji te i takve vlasti jednostavno pognu glave i odu. Ako su znali što se događa, krivi su kao da su i sami turili prste u kasicu i izvlačili tuđu muku na vlastiti račun, a ako nisu znali, onda su nesposobni i blesasti toliko da ih to diskvalificira za bilo kakav ozbiljan posao. Čovjek bi mogao povjerovati i jedno i drugo. Najčešće kao kombinaciju. No, to se ne događa. Ti isti koji su sudjelovali u pljačkama (kao sudionici, posmatrači ili neupućene budale) danas bi sve to popravljali i danas bi da im se da šansa i potpora da naprave ono što su trebali kroz protekle godine napraviti. A nisu. I od građana se očekuje da mirno iziđu na izbore i još jednom im daju šansu da pod sličnom ili drugom dirigentskom palicom još jednom ponove scenario.

Tunižani traže drugačije. Otvaraju muzeje pljačke u popaljenim vilama moćnika i zahtijevaju da se čitava stranka koja ih je gušila i pljačkala desetljećima izbriše, raspusti, ukine i nestane. Traže to grubo, na cestama, zapaljenim automobilima, opljačkanim trgovinama, mrtvima po ulicama. To nam ne treba. Mi možemo i moramo bolje. Ali bilo bi pogrešno ne vidjeti gdje je izvor zla. Ne u zločestom vođi i njegovoj lopovskoj ekipi. Izvor je u sustavu i organizaciji političke elite, stranke kojima su velike vođe ishodište postojanja i cilj postojanja. Pa kad zatvore jednog odmah aklamacijom biraju drugog.

Tunižani su to uvidjeli i tunižanski je poučak jasan – maknite se svi. Poučak koji vrijedi razmotriti i kojeg bi i naše institucije sistema trebale razmotriti. Nije li vrijeme da se od sramežljivih primjedbi hrabrih novinara prijeđe na konkretne akcije i vidi koja je odgovornost stranke i sustava koji su kreirali fatazmagoričnu situaciju koju imamo, takvu kakvu ni najveći paranoici nisu mogli smisliti.

Ustavni sud Republike Hrvatske može raspraviti pitanje opravdanosti postojanja stranaka i organizacija koje djeluju protiv ustavnog uređenja Republike Hrvatske. Državno odvjetništvo to može ispitati. Ako ne vide o čemu se radi – slijepi su. Ako vide, a ne žele ništa napraviti – sudionici su. I zahvatit će ih tunižanski poučak – s vremenom.

Nikola Vuljanić, potpredsjednik