Stradanja Vukovara i Škabrnje

Vukovar, Škabrnja, mjesta pogibije besmislenih žrtava rata, desetina, stotina, tisuća nedužnih, vrijednih života.

Došlo je ono vrijeme godine kada kreću kolone sjećanja. One, veće, Vukovarske, za glavne likove iz hrvatskog državnog vrha. Za predsjednicu i premijera u crnom. I one manje, skromnije, u Škabrnji, kamo su poslali svoje zamjenike. Crkveni velikodostojnici također.

Postoji li netko kome ne krene suza kad se sjeti tužne vukovarske kolone ili zbunjenih staraca sa suzama u očima u Ravnim kotarima? Cijela je Hrvatska disala tugu, ljutnju, beznađe.

Dvadeset i sedam je godina prošlo. Što je država učinila za mjesta koja su tako tragično pogođena ratnim strahotama? Što je Hrvatska učinila, osim što državna televizija svakog studenog vrti emisije sjećanja na rat i ratna događanja. Jesmo li mogli bolje od organiziranja svečanih komemoracija i puštanja srcedrapateljnih domoljubnih pjesama i pjesama koje u prisutnima prizivaju slike mladosti i davnih vremena kad su živjeli život? Zaslužuju li mjesta pijeteta više od predsjednika/predsjednice u crnom sa ishitrenom suzom u oku dok razmišljajući o tome kako će dobro izgledati u vijestima, prisutnima bacaju floskule? Tužno. Prevareni i izdani od vlastite domovine, ovi su ljudi i dan danas prepušteni sami sebi, dok žive u regijama u koje rijetko netko kroči (osim na dan kolona sjećanja).

Regije su to prazne, bez ljudi. Svi koji su mogli otišli su. Nema posla, nema života, nema sreće, nema sluha u državnom vrhu za njihove teške probleme. Rasipani diljem Europe ili života u rasulu, plaču iznevjereni, napušteni, zaboravljeni 364 dana u godini.

No, danas je njihov dan. I dok se sjećamo tragičnih žrtava rata, moramo se prisjetiti i izbora.

Glasate li i dalje za HDZ? Da? Žalosno. Šteta. Jer, svi oni uništenih života, zdravlja, koji su ostali bez krova nad glavom, bez posla, zasigurno zaslužuju bolje.