Kakvi smo mi Hrvati?

Dramatična situacija oko štrajka prosvjetara dostigla je vrhunac okupljanjem nekoliko desetaka tisuća sindikalista, učitelja, građana. Svi smo bili zadovoljni jer su Plenković i HDZ-ova vlada primili gol iz jedanesterca. Diljem Hrvatske zadovoljni građani iz svojih fotelja, kako to pravom Hrvatu i priliči, pozdravili su štrajkaše stiskanjem ruke u šaku i povikom: „To!“.

S druge strane članovi pregovaračkog tima, nakon dugotrajnih i iscrpljujućih pregovora, su došli do točke kada je sa strane Vlade RH stigla kakva-takva ponuda, kažu donekle prihvatljiva, koju su spremni dati sindikalnom članstvu da odluči želi li je prihvatiti. No, je li to ono što su učitelji stvarno željeli, je li to ono za što su ih (razumni) Hrvati bodrili?!

Premijer govori o tomu kako će donijeti novu uredbu tek nakon izbora iduće godine. Zašto tek iduće godine? Zašto se uredba ne bi donijela odmah? Zašto se ne bi u tekst sporazuma ugradila obveza i točan krajnji datum donošenja iste? No, glavno da nam je premijer zadovoljan. Kaže on:  “Mislim da smo ostvarili kvalitetan kompromis.“ Kvalitetan za koga? Za učitelje koji su godinama potplaćeni (potplaćeni sa značenjem – premalo plaćeni, drugo značenje potplaćeni se obično vezuje uz HDZ-ovu kriminalnu organizaciju, no to trenutno nije predmet teksta)?. Za učitelje kojima rad u školama nije posao već poziv? Za učitelje čije diplome izgleda nisu jednako vrijedne poput diploma pravnika ili inženjera?

Jedini koji profitiraju od ovakvog „kvalitetnog kompromisa“ su vladajući HDZ sa Premijerom na čelu.

I tako je „zabrinuti“ premijer, koji danima nije spavao radi zanemarenog interesa djece koja ne odlaze na nastavu, smetnuo s uma da je odavno mogao pokazati da mu je interes djece na prvom mjestu i jednostavno prihvatiti ponudu sindikata o povišenju koeficijenata plaće prosvjetara. Umjesto toga im je mahao ispred nosa podlom ponudom da se svim javnim službenicima povisi plaća, iako bi time opteretio državni proračun sa izdatkom od oko 1,7 milijardi kuna godišnje, umjesto iznosa od 400 milijuna kuna, koliko bi iznosilo povišenje resornog koeficijenta na traženih 6,11 na godišnjoj razini. Upleo je čak i ministra Marića koji je morao opravdavati premijerov potez objašnjenjem da je situacija u javnim službama komplicirana, te su mislili ovim zajedničkim povišenjem riješiti sve koji smatraju da im je plaća premala.

No, sada nam ostaje čekati referendumsku odluku sindikalnog članstva rastrzanog između odluke o povišici, koja im je toliko potrebna, i principijelnosti, odnosno povišenja koeficijenta. Odluka nije laka, pogotovo kad Vlada prijeti neisplaćivanjem plaća i prebacuje teret „interesa djece“ na učitelje. Osobito je teško ne održavati nastavu ljudima koji djecu vole, skrbe o njima i uče ih o životu. Odgovorni su to ljudi koje muči i grižnja savjesti. No, realno, ne bi li djeca nastavkom štrajka bolje naučila što to znači ustrajnost, pravednost, odlučnost, znati se izboriti za svoje stavove…

Koliko god to teško bilo i kakvu god odluku donijeli, Hrvatski laburisti učiteljima pružaju podršku u nadi da će ustrajati i ipak neće uzeti mrvice sa bogate HDZ-ove trpeze, na kojoj se dobro hrane i crkva i druga država i oni sami.