Jesu li Hrvati gladni?

Jesu li Hrvati gladni? Dobivaju li prehranom dovoljno minerala i vitamina? Imaju li prekomjernu težinu jer hrvatski kućni budžet ne može podnijeti cijenu kvalitetne i zdrave hrane?

Na današnji Svjetski dan hrane ovo su pitanja koja bi si hrvatska Vlada trebala postavljati. Trebali bi se također zapitati jesu li učinili sve što je u njihovoj moći da olakšaju doniranje hrane potrebitima, umjesto da se gomila hrane u Hrvatskoj i dan danas baca, dok su mnogi Hrvati gladni. Je li Vlada Andreja Plenkovića sposobna razmisliti o svojoj lošoj politici uvoza svega i svačega, umjesto da se uvoz destimulira. Jesu li svjesni da bez donošenja kvalitetnih strategija za razvoj poljoprivrede, poticanja domaće proizvodnje i dugoročnog planiranja neće doći do suštinske promjene te da će Hrvati i dalje biti gladni, unatoč svojem poljoprivrednom potencijalu.

U vrijeme krize kada mnogi ostaju bez posla, prva stavka kućnog budžeta na kojoj se štedi je hrana. Unatoč činjenici da naša zemlja ima velike poljoprivredne površine i mnogobrojna poljoprivredna gospodarstva, Hrvatska umjesto da hrani veliki dio Europe svojim proizvodima, nije u stanju prehraniti niti sebe samu proizvodeći hranu za samo 40% svojih potreba.

Situacija u gradovima je teška, udruge koje se bave doniranjem hrane potrebitima vape za pomoći. Vlada se oglušuje, a tone hrane koja bi ih mogla nahraniti završava u smeću. Proizvodi kojima je rok trajnosti netom istekao i dobri su za prehranu, proizvodi koji su uklonjeni sa tvorničkih traka jer ne udovoljavaju estetskim zahtjevima proizvođača (nepravilno oblikovana peciva ili kruh, na primjer) svakodnevno se bacaju, dok istovremeno mnogi nemaju čime prehraniti svoju obitelj.

Kada bi se Vlada Andreja Plenkovića konačno prestala baviti sama sobom i prežvakavati temu pandemije COVID-19, koja je HDZ-u omogućila ostanak na vlasti, možda bi konačno vidjeli gladne oči mnoge djece i tužne poglede njihovih roditelja koji ih ne mogu prehraniti.