I jezikom se čuva suverenitet

Gotovo svi sudionici rasprave o Prijedlogu zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika, koju je u Saboru 13. travnja organizirao predsjednik Hrvatskih laburista – Stranke rada Dragutin Lesar suglasili su se veoma pozitivno o toj inicijativi. Neki od sudionika rasprave bili su začuđeni što se u Hrvatskome saboru uopće raspravlja o upotrebi hrvatskoga jezika. Kao što je ponovio i u televizijskoj panel diskusiji „Otvoreno“ Hrvatske televizije, potaknutoj upravo podnevnom raspravom, novinar, pisac i izdavač Josip Pavičić; o jeziku se raspravlja rijetko. A još rijeđe u visokome domu.

U saborskoj dvorani „Josipa Jelačića“ uz Lesara i Pavičića, te člana predsjedništva Hrvatkih laburista – Stranke rada, Nikolu Vuljanića, sukreatora Prijedloga zakona, okupili su se, uglavnom, stručnjaci koji se bave jezikom: dr. Dunja Brozović Rončević (ravnateljica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje), Jasmina Nikić Ivanišević (spikerica i redavač na poslovnom učilištu Experta), dr. Mirko Peti (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovje), dr. Barbara Kryžan Stanojević (Filozofski fakultet), Kata Zulović Fišter (voditeljica službe za jezik na HTV-u), prof. Maja Matković (Večernji list), dr. Miljenko Dorić (potpredsjednik Odbora za obrazovanje, znanostt i kulturu Hrvatskoga sabora), Saša Drinić (student) i Milan Ivkošić (kolumnist Večernjega lista). Raspravom je upravljao, ili ju je – upotrijebimo li tuđicu – moderirao novinar Branko Vukšić.

Nedvojbeno je da se jezična politika sastoji od nekoliko razina. Jedna od njih je jezična kultura, koja, naravno, ne može biti regulirana zakonom. No, zakonom, složili su se sudionici rasprave, se može i mora regulirati pravna razina. A to i jest namjera Zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika. Dakle, Zakon ne propisuje jezičnu normu, Zakonom se ne propisuje kako privatno komunicirati ili, recimo, kako se služiti jezikom u literaturi i umjetnosti uopće već kada se, gdje i kako uz hrvatski jezik može koristiti i strani. Zabrinjava činjenica da se u mnogim hrvatskim tvrtkama u stranome vlasništvu komunicira isključivo na stranome i to, najčešće, engleskome jeziku. Na sjednicama upravnih odbora službeni je jezik – engleski!? Razna rješenja uprava poduzeća radnicima šalje na engleskome jeziku. Novinski oglasi u kojima se traže radnici ispisani su engleskim jezikom. U mnogim hotelima zabranjeno je uopće govoriti hrvatski.

Zakon koji će nakon dorade u saborsku proceduru uputiti zastupnik Hrvatskih laburista – Stranke rada Dragutin Lesar uvesti će se red u prostor u kojemu je puno nereda. I jezik je, bez dvojbe, dio državnoga suvereniteta. Ako je Hrvatska izgubila ekonomski suverenitet, ako je vojni suverenitet djelomično prenijela na NATO, ako će dio političkoga suvereniteta uskoro prenijeti na EU, krajnji je čas da se izborimo za kulturni, odnosno, jezični suverenitet – naglasilo je nekoliko sugovornika.

Nije, dakako, namjera ovoga Zakona izgon tuđica, naročito anglizama iz hrvatskoga jezika, a još manje iz hrvatskoga govora, nije namjera ovoga Zakona progon drugih, stranih jezika već zaštita hrvatskoga jezika koji se naprosto nastoji istisnuti iz (službene) komunikacije. Jednostavno; službeni jezik komunikacije je hrvatski. I to na svim razinama. Iako se u Zakonu o trgovačkim društvima zabranjuje poduzećima davati strana imena, malo tko se pridržava Zakona jer on ne sadrži sankcije. Zato u Hrvatskoj niču kao glijive poslije kiše Business Toweri, City Toveri… Čak i hrvatska Vlada osniva „nacionalnu kompaniju Cro Steel“, ministar Čobanković otvara Crofich, uvodi monitoring prica i eutanaziju peradi. Nema više ni na nacionalnoj televizija događaja, sve sami eventi. U novinama se traže head hunteri (lovci na glave?!), na naslovnici dnevnoga lista kočoperi se naslov „New look centra grada“ (umjesto nov izgled ili novo lice). Za vrijeme bezbrojnih humanitarnih akcija HTV ustrojava ne pozivne već caal centre. Službeno glasilo Grada Zagreba zove se „Zagreb News“ a ne „Zagrebačke novosti“. Ministru turizma se ne može čak ni slučajno omaknuti putovanja u zadnji čas jer je baš cool govoriti last-minute putovanja.

Hoće li Zakon o javnoj uporabi hrvatskoga jezika propisivati koje se riječi smiju a koje se ne smiju upotrebljavati u komunikaciji? Ne! Ali će, sasvim je sigurno, podizati svijest o značaju očuvanja hrvatskoga jezika.

Imaju li druge, europske zemlje slične zakone?

Naravno da imaju. Ima ga susjedna Slovenija. Ima ga Poljska. Ima ga Francuska. Ima ga Litva… Imati će ga, zahvaljujući Hrvatskim laburistima – Stranci rada, i Hrvatska. Kada? Nakon duge i korisne javne rasprave u kojoj će sudjelovati – prije svih – stručnjaci, od jezikoslovaca do profesora u osnovnim i srednjim školama te fakultetima, novinari, književnici, političari te svi građani koji osjete potrebu izraziti svoj stav.