Kad vidimo kako nešto počinje, možemo odmah znati kako će to završiti. U nacističkoj su Njemačkoj najprije došli po Židove. Ali prosječni Nijemac je mislio, ružno je i nepravedno, ali ja nisam Židov. Onda su došli po Cigane. On se i dalje tješio, nije on ni Ciganin. Kad su došli po komuniste, i dalje se tješio, nisu došli po njega. Onda su došli po neke istaknute intelektualce koji se nisu bili nacisti, ali on nije ni sumnjivi intelektualac. Onda se krug proširio pa su došli i po one koje su susjedi prijavili da krivo gledaju, da noću hrču ili da ne jedu svinjetinu. A onda su došli po njega, jer nije dovoljno brzo salutirao, a tada više nije bilo nikoga da se za njega zauzme (protestantski pastor, Martin Niemoller), jer je solidarnost davno prokazana kao relikt bivšeg sustava.
Nažalost, ništa utješno ne mogu danas reći ni uljanikovcima ni trećemajcima, osim da potvrdim njihovu tezu da je brodogradnja jedina industrija koja može pokrenuti hrvatsko gospodarstvo.
Najprije je šaptom pala Jugoplastika, onda većina većih i manjih tvornica, pa i mali privatni pogoni i kooperanti. Usput, dogodilo se famozno “čekanje”. Ljudi nisu bili pod otkazom nego su na “čekanju”. Zvuči puno bolje (da mi je znati koji je manipulator izmislio taj pojam). Naravno, ljudi uljuljani u socijalizam nisu baš shvaćali da je “čekanje” samo dah lažne nade, samo zato da baš sav narod ne pobjegne. Pa se događalo da se dobije plaća, ali smanjena – minimalac, a nakon toga se negdje radilo ali bez place. Bilo je otkaza, umirovljenja u pedesetoj, a nitko nije kriv.
Jedan po jedan padali su i škverovi. Više manje šaptom, neki su radnici otišli u svijet te tako smanjili domaću nezaposlenost. Neki su mislili da im firma neće propasti, pa su ostali. Neću navoditi listu propalih firmi ni one preostale, koje remete “image” turističke “resort” zemljice. Mi preostali i dalje smo na čekanju jer stalno nešto čekamo. Nadamo se da će se obistiniti ono što su nam nebrojeno puta obećavali: Hrvatska će biti Švicarska! Imamo resurse, mogli bismo živjeti i bolje od Švicarske, ali moramo biti slobodni pa ćemo to ostvariti. I u konačnici, moramo djelovati pa će se možda nešto promijeniti. Zar smo se toliko navikli na apsurde ove države da nas nepravda, ismijavanje i ugnjetavanje sposobnih od strane podobnih uistinu ne potiču na djelovanje?
Ivan Slamnig, “Blagodat manjine”
O da sam bar katolik u Oslu,
to bi mi pomoglo u poslu,
jer svi Talijani i Francuzi
bili bi ondje moji druzi.
O da sam gdje sam bar Musliman,
bio bih svugdje znan i stiman,
jer bi svi zagrebački Turci
svojemu stajali pri ruci.
Il da sam Žid il ortodoksan,
ja ne bih bio lako zboksan,
al ja sam svoj i među svojim,
sam sa samim, ja se bojim.
Želite li komentirati? Objava: "Blagodat “većine”"