Dokumentacija o kojoj govorimo, naime, stigla je pred saborsko antikorupcijsko vijeće i Državno odvjetništvo, a nekoliko kuverti s kompromitirajućim materijalom o radu Uprave pošte kruži po novinskim i televizijskim redakcijama. Pouzdano znamo da su iste novinarima dostavljene i prije nego saborskom zastupniku Dragutinu Lesaru, koji je priču o Hrvatskoj pošti uspio maknuti s mrtve točke. Međutim, osim u našem listu i par manje tiražnih tjednika, nigdje čitatelji nisu mogli pročitati o tome kako Uprava pošte raspolaže njihovim novcem.
Osim u našem listu i manje tiražnim tjednicima, čitatelji zbog cenzure nigdje nisu mogli pročitati kako Uprava pošte raspolaže novcem
Nije baš jasno kako se to moglo dogoditi pod njihovim strogim nadzorom, ali živa je istina da je najboljem ministru Božidaru Kalmeti, sjajnoj Đurđi Adlešić, istinoljubivom Damiru Polančecu i nepotkupljivom Miomiru Žužulu nešto promaklo u poslovanju Hrvatske Pošte. Kalmeta je, podsjetimo, u ovom javnom poduzeću predsjednik Nadzornog odbora, a ovi ostali bili su ili su još uvijek članovi istog tijela.
Nije, kažemo, jasno kako je njihovom strogom oku moglo promaći da se nešto događa, ali zgodilo se, evo, da se Hrvatskom poštom, točnije njezinim poslovanjem u minulih pet godina, danas bave USKOK, Državno odvjetništvo i saborsko antikorupcijsko vijeće. Top menadžer Pošte, stanoviti Robert Jukić, pod teretom je teških optužbi za kriminal težak nekoliko stotina milijuna kuna, a isti mač visi i nad glavom časnog »Oka sokolova« – Matea Beusana te drugih članova Uprave Hrvatske pošte. O njihovom radu prikupljeno je par stotina dokumenata koji ukazuju na namještanje javnih natječaja, lažiranje poslovnih rezultata, fiktivna zapošljavanja i uopće djelovanja na štetu poduzeća kojem sjede na čelu.
Kompromitirajući materijal
Ova storija – koja će nas, budite sigurni, u budućnosti još »zabavljati« – trenutačno je bačena u drugi plan; sjedi u pretposljednjem redu naših interesa, iza Svjetskog prvenstva u nogometu, prikupljanja peticije za raspisivanje referenduma o izmjenama Zakona o radu, neisplaćenih plaća… Međutim, polako ali sigurno i ona će doći za glavno jelo, pa ćemo se još jednom svi zajedno u čuđenju pitati: Mili bože, zar je to moguće?
Dokumentacija o kojoj govorimo, naime, stigla je pred saborsko antikorupcijsko vijeće i Državno odvjetništvo, a nekoliko kuverti s kompromitirajućim materijalom o radu Uprave pošte kruži po novinskim i televizijskim redakcijama. Pouzdano znamo da su iste novinarima dostavljene i prije nego saborskom zastupniku Dragutinu Lesaru, koji je priču o Hrvatskoj pošti uspio maknuti s mrtve točke. Međutim, osim u našem listu i par manje tiražnih tjednika, nigdje čitatelji nisu mogli pročitati o tome kako Uprava pošte raspolaže njihovim novcem.
Pitate li se zašto je tomu tako, zašto su novinari držali jezik za zubima iako su bili upoznati s predmetnom dokumentacijom, razočarat ćemo vas prostim odgovorom: Struka nije bila dovoljno hrabra i dovoljno uporna, pa je svoje čitatelje iznevjerila i ostavila na cjedilu. Na vašu i našu žalost, valja nam reći da je u minulom razdoblju bezbolnije bilo pisati o štetnim potezima premijerke Jadranke Kosor – koju nitko više ne zove Jaca – nego o radu Hrvatske pošte. Želeći javnosti iznijeti svoja saznanja, više kolega novinskih redakcija susrelo se s baukom cenzure. Ta priča naprosto nije bila dozvoljena.
Kupnja šutnje medija
Razloge posvemašnjoj šutnji, odnosno zabranama s kojima su se kolege susretale, valja tražiti u činjenici da je Hrvatska pošta u novinske i radijske kuće distribuirala ozbiljan novac za uslugu medijske promidžbe. Zašto jednom monopolistu kakav je pošta treba da veliki novac daje na medijsku promidžbu, zapitat će se naši pronicljivi čitatelji, ali umjesto odgovora dobit će samo slijeganje ramenima i nemušte pokušaje obrazloženja. Tko bi se, naime, usudio priznati da je tim novcem kupovana šutnja; tko bi se usudio reći da je većina hrvatskih medija odavno spremna na ovakve kompromise da bi napunili kesu?
Kako bilo, Hrvatska pošta »otvorena« je zaslugom saborskog zastupnika Dragutina Lesara i sad može poslužiti kao još jedan u nizu primjera da se tajna koju znaju dvojica može sakriti samo ako je jedan od te dvojice mrtav. Sad samo valja biti strpljiv i čekati da politički trenutak, odnosno obračun zatreba još jednu aferu u javnim poduzećima. Kad se to dogodi, u pačjoj školi ponovit ćemo da nema nedodirljivih i da je Hrvatska odlučna u borbi protiv korupcije i krađe javnog novca. Iz nove afere opet će viriti stara lica, pa očekujemo da će predsjednik Nadzornog odbora Božidar Kalmeta reći da ništa nije znao, da ne može on biti upućen baš u sve što se događa u njegovoj zoni odgovornosti. Miomira Žužula nitko ništa neće niti pitati, jer na njega smo već navikli, kao na nekakvu neizbježnu tranzicijsku popudbinu koju nam valja nositi na grbači i ignorirati koliko se može. Što će se dogoditi s predsjednikom Uprave Robertom Jukićem ukoliko se navodi iz dokumenata saborskog antikorupcijskog vijeća pokažu točnima – nije teško pretpostaviti. Zadnja pošta – Remetinec.
Ladislav TOMIČIĆ, Novi List
Želite li komentirati? Objava: "Zadnja pošta – Remetinec"