Novi list: Računajte na Lesara

Prije par tjedana relevantno je istraživanje javnog mnijenja pokazalo da su Hrvatski laburisti stranka stranka rada četvrta po snazi politička opcija u Hrvatskoj. Naravno, iz toga bi bilo prerano zaključiti da se na učmaloj hrvatskoj političkoj sceni konačno pojavio novi važan igrač, ali stoji činjenica da je stranka koju predvodi Dragutin Lesar jača sa svakim novim istraživanjem. Kada je kretao s osnivanjem stranke većina onih koje politika zanima samo je odmahnula rukom smatrajuići njegov pokušaj još jednim u nizu neuspjeha koje u Hrvatskoj doživljavaju oni koji napuste svoju matičnu stranku.

Jer Lesar je bio dugogodšnji saborski zastupnik, štoviše i predsjednik zastupničkog kluba HNS-a, a iz stranke je istupio nakon što su ga ponizili i smijenili s mjesta predsjednika zastupničkog kluba, iako ga je većina anketa stavljala među najbolje saborske zastupnike. Lesar radi ono što bi trebali raditi svi parlamenatarci – zaista čita većinu zakona koji mu dođu na klupu, piše na njih amandmane, ima svoje zakonske prijedloge, a ministrima postavlja suvisla i neugodna pitanja. Takav je i što se tiče stranke koja djeluje iz ruševnih prostorija u zagrebačkoj Ilici koje su članovi sami obnovili. Pokrenuta je i akcija prikupljanja potpisa za odlazak Vlade koja im je donijela dodatne političke bodove kod birača željnih ne toliko novih lica koliko nove retorike i načina ponašanja političara. Sve je to rezultiralo s PULS-ovih 4,8 posto, što je rezultat samo 1,5 psototnih bodova slabiji od njegove nekadašnje stranke.

Od Lesara su mogle štošta naučiti i sve te silne desne stranke, strančice, liste i opcije koje već 20 godina bezuspješno pokušavaju ukinuti ili barem umanjiti HDZ-ov monopol na sve što je desno od centra. Kako sada stvari stoje to im gotovo sigurno neće poći za rukom ni na sljedećim izborima iako HDZ trenutno više liči na grogiranog boksača očajnički oslonjenog na konopce koji samo čeka još jedan udarac pa da se definitivno opruži po podu. Štoviše, vjerojatno nitko od njih neće prijeći izborni prag. Naravno, nije isključeno ni da laburiste na kraju ne zadesi ista sudbina, ali oni će barem čista srca moći reći – radili smo dobro puno i pošteno, a birači su nažalost odlučili drugačije.

Naravno nije ni kod Lesara sve do kraja savršeno. Nakon što je završio sindikalnu karijeru počeo se baviti politikom i to nigdje drugdje nego u HNS-u, stranci koja predstavlja hrvatsku verziju krupnog kapitala. Osim toga, kada ga se izvuče iz striktno sindikalno gospodarskih tema Lesar ponekad baš i ne djeluje tako suvereno.

A želi li biti uspješan predsjednik relevantne političke stranke mora imati jasna i promišljena stajališta i o drugim temama – od vanjske politike preko branitelja pa do primjerice prava seksualnih manjina ili komunističkih zločina tijekom i nakon drugog svjetskog rata. Jer iako će naravno kampanjom dominirati nezaposlenost, mirovine i Sanaderova korupcijska hobotnica, tu Lesar naravno pliva kao riba u vodi, bilo bi besmisleno da mu odlučujući postotak glasova oduzme kakva krivo odmjerena izjava o nekoj od trenutno manje isturenih, ali ipak itekako relevantnih tema.

Bilo bi jako dobro da nakon sljedećih izbora Lesarovi laburisti opstanu kao parlamentarna stranka. A bilo bi pak aposlutno savršeno da se poklope okolnosti i biračka mudrost pa da postanu i relevantna politička opcija s kojom se mora računati prilikom sastavljanja parlamentarne većine. Jer za hrvatsku bi političku scenu bilo od suštinske važnosti da se pokaže da skupina hrabrih i vrijednih ljudi, bez velikih novaca i medijske podrške, može ipak uspješno odraditi suvislu političku priču. I da se konačno dokaže da je u hrvatskoj politici ipak moguće napraviti nešto protiv i mimo, kako zadanih pravila, tako i intresnih lobija.

Zltako Crnčec, Novi list