Ne pitaj se kome zvoni Zakon o radu

Prenosimo kolumnu Gabrijele Galić iz Novog lista, u kojoj se bavi problematikom radnog zakonodavstva

Ako nešto, makar i na kratko vrijeme, može ujediniti domaće sindikate onda je to Zakon o radu. Zbog njega će stisnuti zube i na trenutak zaboraviti sve one različitosti koje ih u svakodnevnom radu sputavaju. I tako će za dva dana, kako najavljuju, zviždati iz petnih žila dok će članovi Vlade, opet kako najavljuju, raspravljati o izmjenama radnog zakonodavstva.

Odnosno, o zakonu kojeg je resorno ministarstvo željelo donijeti do kraja godine kako bi se novi fleksibilniji okvir zakonodavstva počeo primjenjivati s prvim danom godine na dolasku. No, računica se predlagatelju zakona malo pokvarila pa je sada cilj da ZOR do Božića stigne na saborske klupe, odnosno da do zimske pauze u zasjedanju Sabora taj dokument makar prođe u prvom čitanju. Tako i sindikati imaju vremena da se okušaju u organiziranju generalnog štrajka, kojeg najavljuju.

Nije ovo prvi puta da se ZOR mijenja i nije nepoznanica da se sindikati i poslodavci ne mogu dogovoriti oko izmjena tog zakona. Bilo bi, uostalom, poprilično nevjerojatno da dva socijalna partnera postignu zadovoljavajući dogovor o pitanjima koja u konačnici snažno slabe i onako slabašnu poziciju radnika. Poslodavci bi željeli potpunu fleksibilizaciju, sindikati bi željeli stopostotnu zaštitu, a Vlada je ta koja bi trebala dvije strane voditi ka kompromisnom rješenju vodeći računa, ipak, da zaštiti slabiju stranu. No, koliko god je svojim idejama ministarstvo rada bliže poslodavcu nego radniku, uspjelo je revoltirati i predstavnike poslodavaca i predstavnike radnika. Ako ni zbog čega drugog onda zbog činjenice da socijalni partneri uopće nisu prošli kroz kompletan sadržaj ZOR-a te da i ono što su uspjeli dogovoriti u konačnici nije bilo dogovoreno. Oko toga nema spora i to tvrde i sindikati i poslodavci. Resorno ministarstvo, drugačije misli, poručujući kako se o ZOR-u pregovara godinu i pol dana u kojima se sjedilo za stolom i pregovaralo.

Prije godinu i pol dana sa sindikatima i poslodavcima nije bilo razgovora o izmjenama ZOR-a, već se u to doba predstavnicima radnika i predstavnicima kapitala kroz medije slalo signale što se i na koji način planira mijenjati u radnom zakonodavstvo. A ono nije samo ZOR već je popis zakona i izmjena daleko širi. Kada je pak riječ o ZOR-u prije godinu i pol dana znalo se da će njegove izmjene ići u dvije faze. U prosincu prošle godine počelo se razgovarati o prvoj fazi izmjena, a razgovori su se zahuktali tijekom siječna i veljače ove godine. Dakle, razgovori sa socijalnim partnerima teško da traju godinu i pol dana. Sve i da su trajali, daleko je važniji njihov sadržaj od vremena provedenog za stolom.

Sadržaj je očito loš. Laburisti su ga, primjerice, dobro saželi u poruku – »Žene i muškarci, radit ćete 56 sati tjedno, na određeno vrijeme, bez ugovora, na kupone!« To je sukus ne samo promjena ZOR-a već i mirovinskog zakona, kao i zakona kojim se uvode mali poslovi. Poslovi od kojih se živjeti teško može. Kada bi sindikati prešutjeli te zakonodavne promjene, slobodno bi mogli staviti ključ u bravu. No, ZOR i svi ostali zakoni koji se tiču tržišta rada nisu pitanje samo sindikata, već cijelog društva. Pitanje je, međutim, shvaća li to ovo društvo ili će shvatiti tek kada bude kasno. Onda će se vjerojatno čuti glasovi s pitanjem tipa – a što su sindikati radili?

Izvor: http://www.novilist.hr/Komentari/Osvrti/Ne-pitaj-se-kome-zvoni-Zakon-o-radu