Intervju u kojem je novinar bio na mukama

Novinar Milorad Bibić iz Slobodne Dalmacije napravio je vrlo zanimljiv intervju u neobičnom tonu s našim predsjednikom Dragutinom Lesarom. Ajme kako su frcale iskre! Pročitajte!

SABORSKI ZASTUPNIK, BIVŠI SINDIKALIST I NARODNJAK, PRVI ČOVJEK HRVATSKIH LABURISTA – STRANKE RADA

Dragutin Lesar kod Mosora: Ja sam u Saboru superopozicija!

Izvor: Slobodna Dalmacija

Osnovali ste novu političku stranku čiji ste predsjednik i njezin prvi potez bio je – zaštita hrvatskog jezika u javnoj upotrebi!? Sve je to bajno, divno, krasno, sjajno, ali je li malo čudno da hrvatski jezik od “jezične globalizacije” štiti hrvatska stranka koja se zove – Hrvatski laburisti!?

– Već u prvom pitanju izrekli ste neistinu. Naša stranka se ne zove Hrvatski laburisti, nego Hrvatski laburisti – stranka rada!

Dobro, ispričavam se što nisam spomenuo to “stranka rada”, ali zašto u imenu stranke to laburisti, što nema baš puno veze s hrvatskim jezikom za čije očuvanje se tako zdušno borite?

– I vi pitate zašto to laburisti!? A zato da me svi, baš kao i vi, pitaju – zašto to laburisti!

Moram priznati, nisam vas razumio!

– Laburisti zato što je to odmah ušlo u uho svima. Ima u Hrvatskoj bezbroj stranaka koji u sebi imaju ono – radnička, radnički i slično, mi smo razmišljali kako nazvati stranku i odlučili smo se za ime Hrvatski laburisti – stranka rada! A to što mi prigovarate da se stranka koja u imenu ima riječ laburisti bori za očuvanje hrvatskog jezika je nekorektno od vas. Jer mi se zalažemo da, ako se već upotrebljava engleski ili neki drugi jezik, uza nj obavezno bude i prijevod na hrvatskom jeziku. Zato se i mi zovemo Hrvatski laburisti – stranka rada. Neki mi govore kako je to zapravo sve isto, da su laburisti svugdje u svijetu okrenuti radnicima i njihovim pravima, da je bilo dovoljno zvati se ili Hrvatski laburisti ili Stranka rada, ali mi smo htjeli novoj stranci dati baš to ime kako se sad zove. I baš to laburisti se već primilo u narodu…

Jedini pravi zastupnik

A hoće li se i stranka čiji ste predsjednik primiti u narodu?

– Vidjet ćemo na idućim parlamentarnim izborima. Mi nismo kao sve druge stranke u Hrvatskoj koje govore kako se obraćaju svima u Hrvatskoj. E, mi se ne obraćamo svima, nego samo onima koji žive od svoga rada. Obraćamo se radnicima, umirovljenicima, ali i onima koji su na zavodu za zapošljavanje, onima koji pošteno i profesionalno rade svoj posao, ali ne primaju plaće. Krenuli smo s jednim političkim projektom koji je u Hrvatskoj velika novost: dat ćemo šansu ljudima koji nikad nisu bili u politici! Već nam pristupaju mnogi ljudi u srednjim godinama, ima tu inženjera, profesora, liječnika, fakultetski obrazovanih ljudi, doktora znanosti, ali u naše redove dolaze i radnici, zemljoradnici, ljudi koji rade, kako se ono kaže, u neposrednoj proizvodnji…

Čuo sam da vas na startu svrstavaju – desno i lijevo!?

– Znam za to i smijem se tim pametnjakovićima, i zdesna i slijeva, kojima smo odmah nakon osnutka počeli smetati. Pa čine sve da nas već na startu minoriziraju. Proglasili su nas desnima jer se zalažemo za javnu upotrebu hrvatskog jezika, jer smo se prvi sjetili javno boriti za svoj materinski jezik, sačuvati tako naš identitet. A u isto vrijeme nam prigovaraju da smo isuviše lijevo jer se žestoko borimo za radnike i njihova prava, za prava umirovljenika i svih obespravljenih. A nas nikakva ideologija ne zanima. Ni-ka-kva! Zato što smo svjesni da se svaka ideološka rasprava u Hrvatskoj svodi na isto: na priče o partizanima i ustašama! Meni i svima u vodstvu naše stranke je toga više preko glave. Hoćemo li se više okrenuti budućnosti? Hoćemo li konačno prestati govoriti o onome što je bilo prije sedam desetljeća, raspravljati o Drugom svjetskom ratu koji je završio prije 65 godina i zna se tko je u njemu pobijedio, a tko je poražen? E, mi smo drugačiji od svih ostalih, u nas nema nikakve ideologije, zanima nas samo jedno jedino: borba za istinu! I posve smo zadovoljni našim prvim koracima, na nama je da se do idućih parlamentarnih izbora isprofiliramo kao stranka koja se žestoko zalaže za radnička prava. Našu stranku čine pošteni, nekorumpirani, moralno posve čisti ljudi, koji su ujedno i sposobni istinom privući glasače. Čvrsto vjerujem u to da ćemo biti parlamentarna stranka, da naše vrijeme dolazi…

Vas kao predsjednika Hrvatskih laburista – stranke rada neki su već “krstili” – narodnim tribunom!

– Nisam nikakav narodni tribun, nego saborski zastupnik koji sluša što mu ljudi govore i pišu, koji čita zakone i koji na svaku saborsku raspravu dođe maksimalno pripremljen i odlučan da se i u sabornici Hrvatskog sabora čuje glas naroda. Vjerujte, bezbroj puta sam u Saboru govorio upravo ono što građani traže od mene. Zaustavljaju me na ulici, dnevno dobivam između 80 i 100 mailova, na sve odgovaram, sa svima koji me zaustave popričam, sve što mi se učini konstruktivno, mudro i pametno, koristim u svojim istupima. I ne krijem da učim od naroda koga predstavljam u Saboru Republike Hrvatske.

Dok sam vas čekao na porti Sabora, čuo sam da znate sami za sebe reći kako ste – jedini pravi zastupnik u Hrvatskom saboru!?

– Da! Zato što sjedim u vrhu sabornice, svaki put kad se javim, TV kamera me uhvati – iza stupa! Moje mjesto u sabornici je uz jedan stup, a kako kamera jedino mene hvata iza stupa, onda sam samo ja – pravi zastupnik!

Često u nastupima na sjednicama Sabora koristite posve atipične rečenice i izraze za jednog političara…

– A što bih trebao!? Govoriti kao što govore neki hrvatski ministri koji pričaju o postocima, bruto društvenom proizvodu, tečaju kune, na način da ih nitko živ u Hrvatskoj ne razumije. Ma, ne razumiju oni ni sami sebe. Zato tako i govore…

To sigurno mislite na ministra financija Ivana Šukera?

– Nije važno na koga mislim! Važno je da govorim istinu…

Nekidan ste izjavili da nova mirovinska reforma Hrvatske vlade ima devizu: s posla na groblje!

– Da. I svi su razumijeli što sam želio reći. Oni u Vladi rade takve gluposti da nesretni hrvatski umirovljenici postaju izravno ugroženi. U pitanju im je gola egzistencija. S mirovinom naprosto ne mogu normalno živjeti. Zato sam rekao da bi Hrvatska vlada bila korektnija da je tu mirovinsku reformu nazvala – s posla na groblje! Ili: kad ti završi radni staž – umri!

A što je s onom vašom izjavom po kojoj je SDP kao vaš seksualani život: konstruktivno suzdržan!

– Uh, supruga se naljutila na mene nakon te moje izgovorene rečenice…

… Sigurno su je zadirkivali i pitali…

– Što, zar očekujete da ću vam ovdje opisati svoj seksualni život!?

Ne treba, javno ste rekli kako je on konstruktivno suzdržan!

– To sam se malo poigrao nakon jednoga saborskog istupa predsjednika SDP-a Zorana Milanovića koji je, zamislite, kazao da će članovi SDP-a prilikom glasovanja oko arbitraže sa Slovenijom biti – konstruktivno suzdržani!

SDP spašavao Sanadera

Je li to kao ono što su mnogi zafrkavali pokojnog lidera SDP-a Ivicu Račana zbog njegova – odlučnoga možda?< /p>

– Ivicu Račana i Zorana Milanovića uopće se ne može uspoređivati. Račan je znao politiku, znao se ponašati politički odgovorno, a Milanović je – konstruktivno suzdržan. I baš me zanimalo kako će to esdepeovci prilikom glasovanja biti konstruktivno suzdržani. I uvjerio sam se uživo što to znači: prilično laganim pokretima kažiprsta desne ruke pritisli su dugme za glasovanje!

Nekako ste napaljeni na SDP…

– Ne. Samo sam realan. Ivica Račan formirao je Vladu s 42 svoja zastupnika u Saboru, a Zoran Milanović ih ima 56, i znate li što radi?

Ne!

– Ne radi ništa! Osim što je svojom šutnjom nekoliko puta spasio Ivu Sanadera koji je već bio na koljenima, u nokdaunu. I upravo je SDP dao bivšem premijeru vremena da udahne zraka, da, iako grogiran, izbjegne nokaut. Stranka koja kontrolira više od trećine parlamenta, a to je SDP, mora izboriti situaciju da diktira način, sadržaj i tempo rada parlamenta. A SDP to ne čini. I onda odakle Milanoviću pravo da SDP naziva okupljalištem oporbe? To stranka kojoj je on na čelu zasigurno nije…

Bahati i opasni HDZ

Ne štedite ni HDZ!

– Zašto bi ih štedio kad su bahati, bezobrazni i opasni!

Opa! Bit će ovo puno drago pročitati premijerki Jadranki Kosor i stranačkom vrhu HDZ-a!

– I sad govorim istinu. Bahati su jer otkad su na čelu države nisu nikad prihvatili ni jedan prijedlog oporbe iako je bilo puno prijedloga koje su za dobro Hrvatske trebali prihvatiti. Ali, kako nemaju puno pameti, oni su mislili da time slabe HDZ. Nikad nisu priznali pogrešku iako ih je bilo bezbroj. Davali su lažna obećanja, doslovno lagali sve nas sabornike i cijeli hrvatski narod. Razvili su upravo nevjerojatnu stranačku stegu, saborski zastupnici HDZ-a nemaju pravo na svoje mišljenje, moraju slijepo izvršavati naredbe svoga partijskog vrha… I gdje je tu demokracija? U HDZ-u je nema. Važno im je samo održati vlast…

… Jer, kako je odavno rečeno: vlast je čast, vlast je mast, vlast je slast, vlast je strast! Ali, zar tako ne radi svaka stranka koja je na čelu države, ne samo u Hrvatskoj nego u svakoj državi na svijetu!

– Nije baš tako. Hrvatska je specifična država. I po tome što neki čelni političari povlače takve poteze da im se smije cijeli svijet…

… Na koga konkretno mislite?

– Najnovije “slučaj guza” je takav gaf premijerke Jadranke Kosor da sam se na internetu osobno uvjerio kako joj se podsmjehuju od Amerike do Kine, od Rusije do Argentine…

… Meni su oni sjedeći mišići mlade hrvatske ljepotice bili forte reklamnog spota za naš turizam. Trebalo je biti još više lijepih hrvatskih žena u tom spotu…

– Jadranka Kosor se bavi jednom guzom u reklamnom spotu, a u isto vrijeme ne vodi računa o 2.670.000 ostalih hrvatskih guza!

Opet ne razumijem što je uvaženi predsjednik Hrvatskih laburista – stranke rada htio kazati!?

– Uzeo sam papir i olovku i zbrajao one koji imaju manju plaću od 6.000 kuna mjesečnu i koji neće plaćati ovu novu hadezarinu…

… Hadezarinu!?

– Molim vas lijepo, protivim se tome da se to zove harač. Harač su izmislili Turci, a naši dični hadezeovci nisu Turci nego Hrvati. I oni ne mogu ozakoniti harač nego – hadezarinu! Nego, gdje sam ono stao… Aha… Izračunao sam da u Hrvatskoj ima 2.670.000 građana koji mogu biti sretni jer su siromašni i zahvaljujući Jadranki Kosor i njenoj Vladi neće plaćati tu hadezarinu. I umjesto da joj jedina preokupacija bude tih 2.670.000 siromašnih guza, naša premijerka se bavi jednom predivnom ženskom guzom u reklamnom spotu. Što reći nego samo jednu riječ – katastrofa!

A što je s ovim Programom gospodarstvenog oporavka premijerke Jadranke Kosor?

– Zar ste toliko naivni da mislite kako je to njen program!? Dajte, što vam je. To je program Borislava Škegre i vodećih ljudi Hrvatske udruge poslodavaca. Koji time Hrvatsku vraćaju u onaj američki kapitalizam prije dolaska Baracka Obame na mjesto predsjednika SAD-a. Ni najgori američki neoliberalizam ne bi predložio ono što nam nudi Jadranka Kosor. Nekada su gospodarstvenu politiku diktirali dečki iz zagrebačkog kafića Hennessy, kao što su bili Mladen Vedriš, Borislav Škegro, Nikica Valentić, danas su to čelnici HUP-a…

Možda oni Hrvatsku izvedu na pravi put…

– Nema šanse. U nas 2.670.000 ljudi ima manje od šest tisuća kuna mjesečno, imamo 28 milijardi kuna unutarnjeg duga, 43 milijarde eura vanjska zaduženost zemlje, 75 tisuća radnika radi a ne prima plaću… A naša premijerka se bavi ženskom guzom u jednom reklamnom sportu!? E, ako to je normalno, onda sam ja lud! Skroz lud!

Čekajte, vi ste zapravo opozicija vladujem HDZ-u i opozicija najačoj oporbenoj stranci SDP-u!

– Ja sam u Saboru – superopozicija! Zato jer sam opozicija vladajućima i oporbi. Baš kao što ste vi rekli…

Sindikalist, pa političar

Baš me zanima što jedan saborski zastupnik koji je superopozicionar nudi kao ozdravljenje hrvatskog gospodarstva, hrvatske države…

– Da bi se počele događati ozbiljne promjene nabolje mora doći do konzenzusa, općeg dogovora… A do njega je moguće doći samo onda i ako vladajuća politička elita odluči podijeliti svoju političku moć s nekim drugim. Jedino tada kada podijele političku moć koju im daje Ustav. I kad počnu raditi za dobro Hrvatske, a ne zato da pod svaku cijenu zadrže vlast. Kad počnu uvažavati sve ono što vodi boljitku, bez obzira s koje strane ideje i prijedlozi dolazili. E, mi tako nešto nismo doživjeli od osnutka naše države…

… Tada niste bili političar nego sindikalni lider. Zašto ste se makli od sindikata, ušli u politiku?

– Zato što sam na čelu sindikata došao pred zid. Više od onoga što sam učinio u onim političkim okolnostima nisam mogao. Potrošio sam se…

… I vi onda ušli u politiku kao još jedan sindikalni lider Boris Kunst!

– Mislim da vaša usporedba nije korektna. Štoviše, ona je tendenciozna. Ja nisam pristupio vladajućoj stranci, ja sam postao član stranke čije sam lidere, poglavito gospođu Savku Dabčević Kučar i gospodina Srećka Bijelića silno uvažavao. Postao sam član Hrvatske narodne stranke kad je imala samo dva saborska zastupnika…

Na njenoj listi i vi ste došli u Sabor, onda ste napustili HNS i niste bivšoj stranci vratili mjesto saborskog zastupnika!

– I što je tu nekorektno?

Ja mislim da je red dati stranci iz koje se izađe saborski mandat!

– A ja mislim da vi to govorite onako, da biste me isprovocirali. Zato što u našem Ustavu jasno piše da saborske zastupnike biraju građani, a ne šefovi partija i da saborski mandat pripada zastupniku, a ne partiji! I gotova priča.

Kako kao bivši sindikalni lider komentirate stanje u hrvatskim sindikatima?

– Nema šanse da ću kao saborski zastupnik kazati riječ o hrvatskim sindikatima. Šest godina sam se kao sindikalni vođa borio protiv toga da se političari miješaju u sindikalni rad i nema šanse da ja to učinim.

A što kažete na one tvrdnje kako je politički program vaše stranke vrlo sličan programima sindikata?

– I da jest tako, što je u tome loše!? Radnici i radnička prava su osno
vna preokupacija naše stranke! A to je valjda i jedina preokupacija svakog normalnog sindikata u svakoj normalnoj državi na svijetu…

Sad mi je nešto palo na pamet što nema veze s ovim što sam vas dosad pšitao… Vaš prvi posao bio je – prodavač u prodavaonici cipela Šimecki u Čakovcu…

– Da!

Ovo spominjem zato što sam čuo priču da ste kao prodavač cipela bili izuzetno susretljivi prema djevojkama i mladim majkama…

– Kao prodavač sam vrlo rado pomagao damama pri obuvanju i izuvanju cipela, pridržao bih im nježno nogu, vrlo kulturno… A mlade majke? Bile su ugodno iznenađene kad bih im djeci dao bombon ili čokoladicu. Sve to sam vidio u prodavaonicama cipela u velikim robnim kućama u Beču. Izvol’te, imate li dalje sličnih pitanja?

Šest godina radili ste i u Ljevanonici Čakovec…

– Da! I tad sam iskusio što znači biti pravi radnik. A takvi su bili radnici naše Ljevaonice Čakovec. Radili su odgovoran i vrlo težak posao, bili pravi profesionalci. Takvi radnici zaslužuju najveću pozornost svih političara, a ne da ih političari dovedu na prosjački štap…

Završit ću ovaj razgovor jednim lakšim pitanjem: znate li kao čelnik strnke koja se zalaže za očuvanje hrvatskog jezika kako se na hrvatskom kaže – vjetar koji oprašuje biljke?

– Znam, reče se – jebivjetar!

U pravu ste!