Neki dan ste se o svemu tome izrazili kratko i slikovito: vuk sit i ovce na broju, a Hrvatska u banani.
Doista mislim tako, ali to nije ništa neočekivano niti iznenađujuće. Sjetite se kad se lani uvodio porez kojeg sam nazvao “hadezearinom“, kako se sve riješilo u roku od nekoliko dana. Trebalo je spasiti državne financije pljačkanjem najširih slojeva, i to je začas organizirano. A kad se nedavno otvorila tema o oporezivanju bankovne aktive, kapitalne dobiti i dividendi, počela je priča kako se moraju raditi opsežne studije, kako trebamo biti oprezni u takvim zahvatima, kako moramo paziti na opasnost od stvaranja antipoduzetničke klime i tsl. Odjednom treba strašno puno pripreme, čim želite nešto uzeti i bogatima! A sirotinju možete guliti odmah.
Dragutin Lesar za H-alter govori o rastu & razvoju njegove Stranke rada, o zahtjevu za trenutnu obustavu prodaje državnog vlasništva, o ulasku Hrvatske u EU bez koncepta i vizije, o želji sadašnje nomenklature za održavanjem na vlasti podgrijanoj strahom od mogućih korupcijskih istraga, o novim efektima “hadezearine”, o političkim ambicijama sindikalnih čelnika, o SDP-u kao stranci krupnoga kapitala.
Gospodine Lesar, što ima novoga s vašom Strankom rada – hrvatskim laburistima?
Trenutno smo u razdoblju koje svakako iziskuje najveću količinu energije, jer osnivamo ogranke po čitavoj Hrvatskoj. Nakon prve faze, samog osnivanja stranke, to je definitivno najteži dio, stranačko organiziranje na terenu. Dosad smo osnovali 28 gradskih ogranaka i dvije županijske organizacije, u županijama Međimurskoj i Zagrebačkoj. Prije nekoliko dana bio sam u Vukovaru radi priprema za osnivanje ogranaka u Vukovaru i Vinkovcima, a sad se upravo okrećemo prema dalmatinskim gradovima. Do kraja ove godine nastojat ćemo pokriti čitavu Hrvatsku. Paralelno vodimo unutarstranačke razgovore o razradi programske osnove, da bismo nakon toga otvorili javnu raspravu na internetu, dakle, koja će biti otvorena za sve građane. Organizirat ćemo u međuvremenu i nekoliko okruglih stolova o javnim financijama, politici gospodarskog razvoja, socijalnoj politici itd.
Govoreći o razradi programske osnove, mislite na političku platformu s kojom bi vaša stranka izašla na izbore?
Da, no to je proces koji time započinjemo, a koji je ipak dosta složen. Primjerice, obavili smo razgovore s nizom stručnjaka s raznih područja i pozvali ih na suradnju, kako bi sudjelovali u kreiranju temeljnih stranačkih dokumenata. Ali, u ovoj fazi naročito me zanima uključivanje građana u raspravu. Uvijek ima dosta onih koji kritiziraju, doduše, a manje onih koji daju konkretne prijedloge. Neki također misle da bismo se odmah trebali dotaknuti baš svega, a to nije moguće, čak je neozbiljno. Fokusirat ćemo se na ono što mislimo da je najvažnije, kako bismo izgradili pregovaračku platformu za početak iduće godine, u svrhu parlamentarnih izbora koje spominjete. Ako budemo u situaciji za participaciju u vlasti, morat ćemo znati o kojem dijelu platforme nema rasprave sa Strankom rada, a što može s druge strane biti eventualni predmet našeg pregovaranja s partnerima.
Taj prvi dio u načelu biste trebali znati već sada?
Naravno, radi se o tri principa koja su okosnica našeg djelovanja. Prvo, želimo konačno omogućiti primjenu i razvoj mehanizama direktne demokracije, tj. pravo građana na referendum o temama od nacionalnog značaja. Jer, iako imamo ustavnu garanciju za taj instrument, održavanje referenduma u Hrvatskoj je praktički spriječeno. Drugo, istaknuli bismo zahtjev za momentalnom obustavom svake daljnje prodaje državnog vlasništva, što uključuje i manjinska suvlasništva nad nekim dobrima. U protivnom, sve više ćemo izgledati kao neki kineski dućan tipa “sve za 10 kuna”. Treće, kako god nekom zvučalo, tražit ćemo da se nacionalizira sve ono što nije plaćeno u privatizaciji. Za takav potez morali bismo napraviti inventuru, pa će provođenje iste biti naš zahtjev. Nije dovoljno hapsiti lopove, moramo im oduzeti imovinu!
Vi ste nekoć bili sindikalist, nešto kasnije postali ste političar. Kako komentirate najavu dijela sindikalnih središnjica o osnivanju političke stranke i prelasku na taj oblik društvenog djelovanja?
Dobro, to je Vilim Ribić izjavio u “sezoni kiselih krastavaca”, pa je stvar izazvala dosta zanimanja. Nemam posebnog komentara, iako znam da Ribić, kao ni Milanović, kako rekoše, ne bi radnika prepoznao niti da se sudari s njim. S druge strane, ne slažem se sa zamjerkama na račun sindikalista koji progovaraju političkim rječnikom. Uostalom, oni su to i prisiljeni napraviti budući da sve do pojave Stranke rada – hrvatskih laburista, u nas nije bilo stranke koja bi se bavila primarno interesom radnika. Pazite, svi govore da štite i zastupaju sve slojeve. Mi ne, jer mi otvoreno kažemo da nastupamo u zaštitu onih koji žive od svog rada. Ali, moramo surađivati sa sindikatima, ako već sami sebe definiramo kao neku vrstu političkog glasnogovornika sindikalnog pokreta u Hrvatskoj. Mi smo i osnovani da im budemo partneri. Po svojim kontaktima u zemljama Europske unije dobro znam kako sve socijaldemokratske i laburističke stranke tamo imaju ne samo izvrsne kontakte sa sindikatima, nego i svoje kadrove regrutiraju iz njih. Tamo je to normalno, dok se kod nas prostor takvih odnosa posve zanemario.
Naši sindikalisti su prije rasta političkih ambicija bili i sami pomalo iznenađeni brojem potpisa na peticiji za referendum o promjenama u radnom zakonodavstvu?
Jesu, svi su na početku bili pomalo skeptični, no kasnije smo dobro procijenili da je riječ o početku rađanja društvene solidarnosti u Hrvatskoj, što je ovoj zemlji i najpotrebnije. Polovina potpisnika, poput umirovljenika, recimo, uopće nije imala na umu svoje osobne razloge. Oni neće imati nikakve izravne koristi od kolektivnih ugovora, nego su shvatili da u socijalnoj borbi treba podržati slabijeg. A to je bitno za zdravlje društva i nacije, da ja vaš otkaz doživljavam i kao svoj problem. Vlada se zatim doista malo pokolebala, shvatila je da više ne može kako god joj padne na pamet.
Spomenuli ste kontekst Europske unije; o njoj se ovdje, međutim, i dalje ne raspravlja, samo se ističe kao naš neupitni ideal. Zašto nam se uskraćuje prava javna debata o tome?
Valjda zato što bi poljuljala sveti cilj ulaska Hrvatske u EU, onakav kakvim ga je naša politička elita predstavila. A sve što se radi u procesu pristupanja svodi se na to da naši naprave ono što u EU požele. Razvili su famu i dojam već u podsvijesti naših ljudi da će samim ulaskom svi problemi biti riješeni. Stvorili su od toga politički cilj, i to pod svaku cijenu, a mi u Stranci rada inzistiramo na stavu da to može biti samo sredstvo. Naštancali smo u tome procesu pravnog usklađivanja ravno 1569 zakona, ako se ne varam, ali ne vidim što je uistinu postalo drukčije u hrvatskom zdravstvu ili prosvjeti, na tržištu rada i u zaštiti prava građana. To je najobičnije zavaravanje, bolje bi nam bilo da usporimo s pristupanjem i malo se koncentriramo na stvarne interese.
A što mislite o drugoj strani, o toj EU koja postavlja svoje zahtjeve pred nas? Kakvom nj
u vidite?
Ustavnim promjenama o načinu provođenja referenduma stvoreni su uvjeti da je, otprilike, dovoljno da samo Glavni odbor HDZ-a izađe na referendum te nam izglasa ulazak u EU. A ta EU je danas realizirani proces amerikanizacije Europe, u najgorem smislu te riječi. Uvođenjem neoliberalnog kapitalizma prije dva desetljeća zacrtan je cilj zadovoljavanja interesa krupnog kapitala. Njihovi razlozi su razlozi nesputanog tržišta, a ni mi takvoj EU ne trebamo iz kulturnih razloga, već kako bi nam uništila proizvodnju i proširila tržište za svoje proizvode. Strane banke ušle su u Hrvatsku s tim zadatkom, i to su zaista uspješno obavile. Potom su došli strani trgovački lanci s preko 60 posto uvezene robe široke potrošnje. Izgubili smo financijski suverenitet, a zatim i gospodarski. Kad prodamo još i HEP, a Inu već jesmo, gubimo i energetski suverenitet. Ostaju nam himna, grb i zastava. Neke veće nacije znale su se postaviti drugačije, recimo, Poljsku svakako ne mogu tretirati kao nas. Ali, nije sve u fizičkoj veličini neke zemlje, da me ne biste pogrešno razumjeli. Mi još nismo shvatili da europeizaciju zemlje – ono što smatramo da je dobro od Europe – moramo provoditi mi, a ne oni nad nama. Ali, bojim se da je sad ionako već gotovo, još samo malo i EU će procijeniti da je Hrvatska dovoljno nisko pala u svojoj ekonomskoj moći. Onda više neće biti zapreka za ulazak, bit ćemo primljeni vrlo brzo.
Ne bih sve to predbacivao samo eliti, naše radništvo i sindikati su dugo sami zanemarivali svoj klasni interes. U toj groznoj EU ipak nisu toliko neosviješteni kao što smo mi.
Naravno da su aktivniji, pa i sindikati u Europi okvirno – jer, velike su i tamo razlike – stoje kudikamo bolje. Primjerice, kad Sindikat metalaca Njemačke nešto javno kaže, onda njihovoj premijerki nije niti na kraj pameti da ih ismijava, budite u to sigurni. Niti će ministar gospodarstva reći da je to posljedica osobne frustracije sindikalista. Tamošnja društveno-politička kultura komunikacije pokazuje da je javnost izuzetno osjetljiva na ponašanje političara, ali i da vlasti, kao i vlasnici krupnog privatnog kapitala, pokazuju razumijevanje za to. Oni su itekako svjesni kako je svako socijalno nezadovoljstvo usmjereno direktno protiv njih. Tako i u nas kapitalisti i predstavnici vlasti moraju postati svjesni da ovise o volji radnika. Jasno, i sami radnici moraju osvijestiti svoj interes i društvenu ulogu.
Daljnja rasprodaja ostataka državnog vlasništva, čija obustava je vaš ultimativni zahtjev, bila je u planu i paralelno s netom obavljenim rebalansom. Kako vi gledate na nj?
To je bio debalans, tako gledam. Rebalans radite kad ujednačujete prihode i rashode, a mi to nismo učinili. Ali, svima je sad jasno da je to napravljeno u svrhu pripreme za izbore, no vjerodostojnost Kosor i Friščića te ostalih definitivno je izgubljena zbog činjenice da su izostale ozbiljne promjene. Na granici zločina je to što su tri mjeseca najavljivali velike reformske poteze, da bi izazvali velika očekivanja. Dobili smo tek korak u smjeru očuvanja njihova statusa i dokaz da ih zanimaju samo izbori. Ali, nismo naivni da povjerujemo kako ih vlast zanima jedino sama po sebi. Radi se o tome da oni znaju kako gubitak vlasti znači mogućnost velikog broja kaznenih problema zbog počinjene korupcije u koju su upleteni gotovo svi koji su bili u dodiru s javnim novcem.
Neki dan ste se o svemu tome izrazili kratko i slikovito: vuk sit i ovce na broju, a Hrvatska u banani.
Doista mislim tako, ali to nije ništa neočekivano niti iznenađujuće. Sjetite se kad se lani uvodio porez kojeg sam nazvao “hadezearinom”, kako se sve riješilo u roku od nekoliko dana. Trebalo je spasiti državne financije pljačkanjem najširih slojeva, i to je začas organizirano. A kad se nedavno otvorila tema o oporezivanju bankovne aktive, kapitalne dobiti i dividendi, počela je priča kako se moraju raditi opsežne studije, kako trebamo biti oprezni u takvim zahvatima, kako moramo paziti na opasnost od stvaranja antipoduzetničke klime i tsl. Odjednom treba strašno puno pripreme, čim želite nešto uzeti i bogatima! A sirotinju možete guliti odmah.
Zastupali ste tada mišljenje da će povećanjem poreza srednjoj klasi i sirotinji, zapravo pasti državni prihodi.
I pala je kupovna moć stanovništva, pali su promet i gospodarska aktivnost. Ministar financija Ivan Šuker rekao je u obrazloženju novog proračuna da se on temelji na makroekonomskim kretanjima u ovoj godini, ali nije dao prikaz državnih prihoda u prvoj polovini godine. Ipak, vidjeli smo da su ukupni prihodi smanjeni za četiri milijarde. Pa, da vidimo daljnje efekte “hadezarine”. Prihod od poreza na dohodak smanjen je za 370 milijuna, od poreza na dobit za dvije milijarde, na imovinu za 70 milijuna i na dodanu vrijednost – a dignut će taj porez na 24 posto – za gotovo milijardu, itd. Jedino povećanje vidi se na trošarinama, koje upravo dižu za benzin, cigarete i alkohol. Inače, nevjerojatno je kako trošarinu na benzin nisu podigli prije turističke sezone, dok su nam ceste pune stranih gostiju, čime se država odrekla pola milijarde kuna. A povećanje prihoda od imovine, pak, odnosi se na dug Ine iz 2009. godine, čime smo ujedno dobili prvo priznanje o tome dugu od, molim vas, pola milijarde kuna! Platili su ga tek sad, no Šuker se nije usudio odgovoriti mi na pitanje duguje li Ina još nešto državi. Kao niti kad sam spomenuo 150 tisuća onih koji rade, a nisu prijavljeni, i 350 tisuća prijavljenih na minimalac, dok ostatak primaju mimo poreza. To znači da država zbog porezne utaje gubi četiri milijarde kuna prihoda. Sve to skupa valjda znači da rebalans baš i ne ispunjava svoju funkciju.
Premijerka je rekla da rebalans dovodi do društvene ravnoteže i stvara optimizam kod građana.
Da, vidimo i sami koliki optimizam. Potrošnja drastično pada, a štednja raste. Stvorena je atmosfera straha i neizvjesnosti, ljudi su smanjili potrošnju čak i tamo gdje za to nije bilo razloga. Psihološki efekt je bio stresan, došlo je do pada gospodarske aktivnosti i pada budžetskog prihoda. Evo, baš bih volio da se sad javi netko od vaših čitatelja, netko optimističniji od mene, i da mi objasni po čemu je rebalansirani proračun doveo do veće društvene ravnoteže.
Još nešto o mogućnosti participiranja Hrvatskih laburista u vlasti nakon sljedećih izbora: s kim biste vladali, odnosno, s kim ne biste?
Na izbore ćemo svakako izaći samostalno, a što se tiče onoga iza, već smo poručili: ne pod svaku cijenu i ne s bilo kim. Konkretnije, želim reći da nipošto ne bismo pristali na koaliranje s HDZ-om i pojedinim njegovim krpeljima. Osim toga, naveo sam već zahtjeve oko kojih se nećemo cjenkati. Želio bih da dokažemo kako ne činimo to zbog fotelja. Bavljenje politikom može biti častan posao i ako nisi blizu izvršne vlasti, nego djeluješ u oporbi. Ne mora sve u politici biti borba za vlast. A mora biti nešto od čega nipošto ne odstupaš, pa makar bio i usamljen do kraja.
A sa SDP-om biste koalirali? Ta nije njihov odnos prema socijalnoj pravdi baš toliko bolji od HDZ-ova, ili mislite da jest? Vidjeli ste njihov ekonomski program za izbore?
Nisu napravili niti približno toliko štete koliko HDZ. A slažem se da među njima nema bitne razlike u pristupu zaštiti krupnog kapitala. U tom smislu i jed
ni i drugi su neoliberalno raspoloženi. No, socijalna politika je veoma složeno područje, i trebalo bi ga pažljivo tretirati zbog toga što su mnogi skloni zloupotrebi prava. Pitanje imovine nije obrađeno, pa subvencije koriste i oni koji već imaju dosta. Primjerice, subvencije u poljoprivredi daju se na osnovu površine kojom netko raspolaže, mada nitko ne zna što je tamo doista proizvedeno. Pola toga odnesu lažni poljoprivrednici, kao što i pola subvencija za brodogradnju dobiju posrednici na ugovaranju poslova i tobožnji kooperanti. Tolike državne subvencije, a na svakom novom brodu bilježi se gubitak, pa to je gotovo nemoguće! A ja se užasavam činjenice da se o tome problemu raspravlja gotovo isključivo kroz dilemu oko ukidanja subvencija ili ostavljanja statusa quo.
Izvor: http://www.h-alter.org/vijesti/politika/nitko-nas-ne-moze-europeizirati
Želite li komentirati? Objava: "H-ALTER: Nitko nas ne može "europeizirati""