Fenomen Lesar

Najprije smo po mišljenja išli u Beč, onda u Budimpeštu, pa u Beograd, a sad idemo u Bruxelles. I što nam ostaje? Zastava, grb i himna!

Približavanjem izbora raste i “fenomen Lesar”. Nekadašnji sindikalist i nezavisni saborski zastupnik, polako ali sigurno sa svojom strankom izrasta u ozbiljnu političku figuru Hrvatske. Originalan ne samo po svojim stavovima nego i po načinu vođenja stranke i izborne kampanje, ako je suditi po anketama, čini se da je osvojio mnoge razočarane građane već i prije izbora.

Prema svim istraživanjima, treća ste politička snaga u Hrvatskoj. Jesu li i vas, iskreno, iznenadili takvi rezultati?
– Od lipnja prošle godine kada smo prvi put uvršteni u jednu anketu bilo nam je bitno zadržati trend rasta. U ožujku ove godine bili smo sigurni da ćemo u ljeto prijeći čarobnu granicu od 5 posto. I posljednja anketa CRO Demoskopa pokazuje rast sa 5,1 na 5,7 posto. Upravo ove ankete potvrđuju naš optimizam unatrag pet, šest mjeseci, kada smo najavljivali da ćemo biti iznenađenje izbora. Ali nismo poletjeli. S obje smo noge na zemlji, jer izbori su jedino bitni. Posebno nam je drago da sve veći broj građana shvaća kako glas za Laburiste nije bačen, nego spašen glas.

Budući da se ovakve ankete rade kao da je Hrvatska jedna izborna jedinica, proizlazi da niste popularni samo u svojoj izbornoj jedinici nego i šire?
– Upravo prema anketi koja je rađena po izbornim jedinicama, mi dobivamo sedam mandata. Na izbore ćemo izići u svih 10 izbornih jedinica jer danas imamo ogranke u cijeloj Hrvatskoj, od Slavonskog Broda, Vinkovaca, Osijeka, Đakova do Dubrovnika.

Ipak, prosječan birač Hrvatske laburiste za sada još uvijek prepoznaje samo po Vama?
– Razumijem funkcioniranje medija jer oni uvijek traže sugovornika koji će donijeti “nešto”. Često imamo problem da mediji ne prihvaćaju drugog sugovornika osim mene. I naravno da se onda samo nameće pitanje: “Zar nemate nikog drugog?” Ali kada nekim medijima ponudim da umjesto mene uzmu nekog drugog iz stranke, primjerice nekog od nositelja naših lista, kažu mi: “Čuj, nemoj njega, on još nije dovoljno poznat”. Pa kako će i biti poznat ako se ne može probiti u medije, a radi se o ljudima koji se do sada nisu bavili politikom. Takvih je kod nas više od 80 posto. Oni u političkom svijetu do sada nisu imali iskustva, ali su ljudima i te kako poznati iz svojih osnovnih profesija.

Iako je nezahvalno kalkulirati, ali ne dobije li Kukuriku koalicija dovoljan broj glasova, vi ćete postati važna karika u političkom životu?
– Mi ćemo postati važan faktor u hrvatskoj politici bez obzira na to koliko mandata Kukuriku osvoji. U sljedećem sazivu Sabora Laburisti će imati ne samo klub zastupnika nego će imati i više zastupnika i bit ćemo vrlo aktivni.

Koji je vaš uvjet za eventulani ulazak u Vladu?
– Hoće li biti takvih poziva, prepustimo to poslijeizbornom razdoblju. Nas to u ovom trenutku uopće ne zanima. Ali nećemo postavljati nikakve uvjete, jer je na osnivačkom Saboru stranke utvrđeno jedno važno pravilo – “ne u vlast sa svakim i ne u vlast pod svaku cijenu”.

Ipak imate odgovornost spram mnogih ljudi koji su prihvatili vaše političke stavove i koji će vam na koncu dati glas. Jasno je i vama da ćete svoje ciljeve teško ostvariti ako budete u oporbi?
– To nije točno. Mi nećemo prevariti svoje birače na način da kažemo kako ćemo neke ciljeve ostvariti samo ako budemo u izvršnoj vlasti. Mislite li da pritisak i otvaranje tema koje su značajne za društvo, za čovjeka ne daje rezultate?

U svom programu zagovarate prilično radikalna rješenja?
– Ona su nužna kako bismo vratili povjerenje građana u institucije zemlje i politiku u cjelini. Nije slučajno što se stvara veliki jaz između političkih elita koje su ovisne o financijskim i građana. Zahvaljujući i medijima, samo interesi profita postaju glavne teme, dok teme od javnog interesa kao što su znanost, kultura, obrazovanje nestaju. Stvoren je sustav koji neki nazivaju mediokracijom, a ja to zovem korporativnom demokracijom. Imamo fasadu demokracije – parlament, predsjednika države, Vladu, a zapravo svime upravljaju kapital, banke i velike korporacije premrežene u političkim krugovima.

Očito je da su ovoj zemlji potrebne korjenite reforme. Može li netko konačno i provesti takve promjene?
– O tome se ne smije raspravljati može li se ili ne. To je nešto što se mora.

Dobro, ali tko, kada i kako?
– Mi smo za to spremni. Bili u vlasti ili oporbi, mi ćemo se tako postaviti. Jedina smo stranka koja svojim internim pravilima, Statutom i Pravilnikom, ima deset puta rigoroznije kriterije za mogućnost kandidiranja na izborima nego što to ima država.

Biste li imali hrabrosti otpustiti 30 tisuća ljudi iz javnih i državnih poduzeća?
– Tko kaže da ih se treba otpustiti?

Sve procjene govore da je otprilike 30 tisuća ljudi višak.
– To je politikantsko izbacivanje podataka iz rukava. Ne može postojati loš službenik ako ima dobrog šefa. Hrvatski je problem javne uprave rukovodeći kadar, koji se namješta klijentelističkim, partijsko-stranačkim vezama. Pogledajte samo današnje nazive rukovodećih mjesta. Obogatili su hrvatski jezik izmišljajući nazive koji uopće ništa ne znače. Kada se očisti rukovodeća struktura, tada više neće biti problema.

Znači, niste za otpuštanje?
– Pa čega imamo viška? Policajaca, carinika, inspektora? Već dvije godine čekamo vladino obećanje o Registru zaposlenika, kako bismo napokon točno znali ima li viška i kojeg profila. Na isti bi način sada ukidali općine i gradove. Lokalna samouprava je pravo građana na odlučivanje. Ako je tako, onda će oni sami na referendumu odlučiti hoće li njihova općina opstati, jer će im se predočiti da je za njeno financiranje potrebno povećati komunalni doprinos za 10 kuna ili prirez za 1 posto. Već tim kriterijem nestat će 40 posto općina koje se same ne mogu pokrivati.

Hoćete li moći isfinancirati kampanju svojim načinom prikupljanja sredstava? Rekli ste da vam je potrebno minimalno 200-300 tisuća, a prema posljednjim podacima imate oko 111 tisuća kuna?
– U cijeloj ovoj godini za redovnu aktivnost i izbornu promidžbu do 31. listopada prikupili smo 241.487 kuna. Naš tobožnji hendikep – pomanjkanje novca – pretvorili smo u svoju prednost. Ljudima smo jasno rekli kako ćemo se financirati, jer nemamo torbare, nemamo svoja javna poduzeća, nemamo crne fondove, nemamo ništa zakopano u vrtovima…

Tko su vaši donatori?
– Na našim web stranicama imate točan popis donatora imenom i prezimenom, adresom, datumom i iznosom uplate. Iznosi uplata se kreću od 10, 15, 20, pa do 200 i 400 kuna, a najveći iznos jedne fizičke osobe u ovoj godini bio je 90 tisuća kuna. Dakle, radi se o velikom broju građana koji su nam donirali koliko je tko mogao izdvojiti. Mi ćemo i sa 200 do 300 tisuća kuna mnogo napraviti. Imamo volontere i članove stranke koji rade bez lipe naknade po cijele dane. Ljudi iz Vinkovaca, Broda, Osijeka, Splita, Zadra, Poreča, Pula odlaze na teren, potroše nemala vlastita sredstva. Sve to danas radi 4.465 član
ova. A kada smo počeli nismo imali ništa.

Nedavno ste izjavili kako vas mnogi, pa čak i iz Kukuriku koalicije, pokušavaju oblatiti, ali im to nikako ne uspijeva?
– Meni zapravo uopće nije bitno što oni misle. Činjenica je da nam sve češće podmeću, ali nas jednako tako i ignoriraju. Piše se i govori o svima osim o nama. Nas uvijek preskoče. Evo primjer jedne ankete. Svuda od novina i televizije do portala kaže se kako najveći rejting među građanima ima predsjednik Josipović. Zatim kažu koliku potporu uživa Milanović, a koliko Kosor. No kada se pogleda anketa, vidi se da je Josipović prvi, ali Milanović nije drugi, nego je Lesar drugi. Ali da bi to izbjegli, ne kaže se poredak nego se samo objavi koliko dobiva ovaj trojac. Kada sam u anketama bio osmi, onda su objavljivali rezultate do sedmog mjesta, kada sam došao do sedmog, stali su objavljivali kod šestog. Sada kada sam drugi, objavljuju samo ime prvog!

Mnogi protivnici, pa čak i politički analitičari, smatraju vas demagogom i populistom. Kažu da govorite samo ono što narod želi čuti?
– To samo pokazuje da mi ništa drugo ne mogu naći nego se služe tom glupom floskulom. U proteklom mandatu kao samostalni zastupnik imao sam 17 zakonodavnih prijedloga. I neka mi netko pokaže jedan koji je bio demagoški. A to da slušamo narod – da, slušamo ljude i zato otkrivamo niz problema. Za problem ovrha sam i saznao jer su me ljudi nazvali i rekli mi primjere gdje je ovršena studentska stipendija, dječji doplatak, gdje su ovršili tobože dug iz 1994… Politika se i treba baviti onim što narod zanima i odgovarati na njihove zahtjeve. Zato se mi ne razmećemo obećanjima koja nisu moguća niti pak pristajemo na raspravu o bolnim rezovima, a da se ne veli kome, što i kako.

Onda, kome što i kako rezati?
– Nitko ne govori o prihodovnoj strani. U Hrvatskoj imamo 120 tisuća neprijavljenih radnika čiji porezi i doprinosi iznose otprilike tri milijarde kuna. Je li demagogija citirati stručnjake koji tvrde kako trećina hrvatskog BDP-a dolazi iz sive zone. Trećina ukupnog BDP je otprilike 15, 16 milijardi eura. Kada bi to samo prepolovili, imali bi gotovo 8 milijardi eura.

Vjerujete li da će u Hrvatskoj za nekoliko godina ipak biti bolje?
– Moramo ne samo vjerovati nego doista i raditi sve što možemo da to bude tako, jer ako sami sebe uvjerimo da ništa ne možemo, što ćemo onda? Priznat ćemo da smo dobili državu, a izgubili društvo. Pomirit ćemo se s činjenicom da drukčije ne može biti što god nam radili. To je pravilo 4B. Najprije smo po mišljenja išli u Beč, onda u Budimpeštu, pa u Beograd, a sad idemo u Bruxelles. I što nam ostaje? Zastava, grb i himna.

Kolektivni ugovori, plaće…
Na prvom mjestu trebaju biti interesi onih koji žive od svog rada: kolektivni ugovori kao najvažniji instrument reguliranja odnosa rada i kapitala trebaju definirati noćni rad, rad nedjeljom i blagdanom, ali i plaće; neoporezivi dio plaće odmah treba povećati do iznosa minimalne plaće; četiri radna suda (ni jedan zakon, koliko god bio kvalitetan, nema nikakvu svrhu ako pravo koje je povrijeđeno ne bude brzo vraćeno); neposredna demokracija; zabrana privatizacije prometne, komunalne i energetske infrastrukture (to je pitanje suvereniteta. Financijski smo izgubili rasprodajom banaka, energetski velikim dijelom kad smo Mađarima poklonili Inu i ovo malo što je ostalo mora ostati u državnom vlasništvu); politički kodeks (povjerenje građana ove zemlje u politiku i političare je na dnu upravo zbog velikog broja afera. Politički kodeks mora dovesti do toga da svaki političar mora otići s funkcije i izići iz politike već u trenutku započinjanja kaznenog postupka).

To je moderno robovlasništvo
Još prije četiri, pet godina željeli smo izmijeniti jednu riječ u zakonu. Naime, u zakonu piše da porezni inspektor nešto “može” napraviti, a mi smo htjeli riječ “može” zamijeniti riječju “mora”. Zamislite da je porezni inspektor prije sedam godina došao građaninu Ivi Sanaderu i zatražio da mu predoči svoje prihode od 1990. Pa da je zatražio procjenu, račune i carinske deklaracije za umjetničke slike, satove… U slučaju da ništa od toga nema, to je već tada moglo postati državno vlasništvo, jer sva imovina na koju nije plaćen porez ne može biti privatna imovina. Svaki porezni obveznik morao bi imati svog poreznika koji će ga pratiti od 1.siječnja do 31.prosinca i koji će znati sve o njemu. Nismo stvorili takav sustav upravo zato jer to nije bilo u interesu onih koji su se u njemu (o)bogatili. To neki zovu neoliberalni kapitalizam. Zapravo, mi u Hrvatskoj nemamo neoliberalni kapitalizam, nego moderno robovlasništvo.

Treba zaposliti 300 tisuća ljudi, ali u proizvodnji
U Hrvatskoj, prema posljednjim podacima, radi 1.426.226 ljudi. Od toga u obrtu 236 tisuća i 30.911 u obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Radni kontingent hrvatskog stanovništva objektivno je negdje između 1,7 i 1,8 milijuna. To znači da bismo trebali imati toliko radnih mjesta. Razliku između sada zaposlenih i potrebnih treba popuniti isključivo u gospodarstvu i proizvodnji. Sve što imamo moramo ulagati u proizvodnju, ali da bismo znali u što, prvi korak mora biti gospodarska strategija koja se ne donosi za četiri, nego za bar deset godina.

TEKST: Dražen BOROŠ
http://www.sib.hr/Izbori-2011/fenomen-lesar.html