Dayline.info: Stvorili smo državu, uništili društvo – pljačke, vođe i čopori

Najduži intervju ikada obavljen s nekim dužnosnikom naše stranke je pred vama. Urednik portala DayLine.info Božo Davidović je imao posebnog gušta porazgovarati s našim potpredsjednikom Nikolom Vuljanićem i ogoliti neke stvari do same kože. Iako je intervju jako dugačak, oni koji su ga pročitali učinili su to u jednom dahu. Svakako tekst koji vam toplo preporučamo..

Autor: Blažo Davidović
http://www.dayline.info/index.php?option=com_content&task=view&id=19608&Itemid=195

Hrvatski laburisti – Stranka rada najmlađa je hrvatska stranačka opcija. Stoga smo zamolili za razgovor Nikolu Vuljanića, profesora anglistike i kroatistike, umirovljenika iz Karlovca. Nikola Vuljanić je jedan od osnivača Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1990. godine, ravnatelj i prodekan fakulteta do 2003. godine, suosnivač Veleučilišta u Karlovcu 1997. godine, prodekan Veleučilišta do 2003. godine, jedan od osnivača Tehničkog veleučilišta u Zagrebu 1997. godine i pročelnik odjela Tekstilne tehnologije.

Bio je član Hrvatske narodne stranke od 1990. do 2008., osnivač i prvi predsjednik HNS-a u Karlovcu, predsjednik gradske organizacije i predsjednik županijske organizacije u više navrata, vijećnik Gradskog vijeća grada Karlovca, vijećnik Županijske skupštine Karlovačke županije, te saborski zastupnik Hrvatske narodne stranke.

Nikola Vuljanić danas je potpresjednik Hrvatskih laburista – Stranke rada.

Na hrvatskoj političkoj sceni popriličan je broj stranaka i mnoge su neprepoznatljive, muku muče sa egzistencijom, a već smo se svi nekako privikli da imamo ( svega ) dvije jake stranke, kojima ostale služe kao svojevrsni postizborni privjesak. Gdje su u svemu tome Hrvatski laburisti- Stranka rada ?

Taj sustav dvostranačja, kažu pristaše, postoji u čitavom civiliziranom svijetu (što uopće nije istina), ali tamo gdje i postoji radi se o dvije stranke koje se natječu u ponudi putova za bolji razvoj i napredak države, ne u tome tko je više a tko manje ukrao. Problem Hrvatske nije jedna, dvije ili 102 stranke. Problem je politička elita tzv. velikih stranaka koja živi u svom virtualnom svijetu i sve radi za „hrvatski narod“. Hrvatski laburisti-Stranka rada nema namjeru zastupati interese svih Hrvatica i Hrvata.

Todorić i Luka Rajić neće biti naši glasači. A ni Kutle nam nije privlačan kao član.

Naši potencijalni članovi i glasači su oni koji žive od svoga rada, svejedno da li rade rukama ili glavom. Hrvatski kapitalisti imaju i onako već previše stranaka. Sve se te „velike stranke“ (ali baš sve, bez izuzetka) sa suzom u oku brinu o hrvatskom čovjeku, a čim dođu na vlast donose propise koji idu na ruku samo hrvatskim kapitalistima. I kad se treba stati na zadnje noge protiv svinjarije vlasti, onda ih više brine „interes nacije“ nego interes ljudi u naciji i lako sklope sporazum i s vragom. Što uredno i rade svako toliko, i jedni i drugi, pa i treći i četvrti. Kapitalisti imaju pravo na svoje stranke, ali i radnici imaju pravo na svoje. Tu svoje mjesto nalaze Hrvatski laburisti – stranka rada.

Dopustite mi izraziti mišljenje kako su sve, ili barem većina političkih stranaka izrazito autokratske organizacije sa jakom liderskom komponentom. Pretpostavljam da ćete se možda složiti, ali ujedno i kazati : Da, ali laburisti nisu ta priča. Ukratko, gospodin Lesar nije Prvi, Jedini i Zadnji, Alfa, Beta i Omega hrvatskih laburista ? Dakako, tome u prilog ide i ovaj interview…

Takav sustav organizacije stranaka forsira poslušnike. Budući veliki vođa svojom ambicijom i uz pomoć Glavaša (i u drugim strankama ima organizatora pučeva i sličnih događanja naroda) dođe na vrh, obično kao osnivač ili kad osnivač zbog nekog razloga ode sa scene. Okruži se ljudima koji mu neće biti opasni, koji su, po definiciji, nesposobniji od njega u svakom pogledu, ali su poslušni. Oni se okruže na svojoj razini istim takvima. I tako sve razine do ogranka u Mrduši Donjoj. I evo ti političke situacije Hrvatske. Naravno da je to izvor gluposti, nesposobnosti, nepotizma i, prije svega, korupcije. Ovu tezu ne treba posebno dokazivati, ona je self-evident, u svakom području, od vrtića do ministara. Sumnjam da netko Lesara doživljava kao Velikog vođu. Ako se to ikad dogodi, imat će jednog sljedbenika manje. Svatko od nas imao je svog oca, pa smo imali druga Tita, pa gospodina Franju, pa je bilo dosta. A kome nije dosta neka si još uzme gospođu Jadranku za privagu. Iz iste je škole. Da se ime stranke povezuje s jednim čovjekom neminovno je na početku, ali loše. To pokušavamo promijeniti.

Moja majka ima 77 godina i ne zna što su laburisti. Da li će vam taj termin u javnosti smetati ? Istina, on se nadovezuje na drugi dio , na Stranku rada, ali, ipak, za mnoge je laburizam nepoznat, strani pojam.

Istina, riječ je engleska, ali ne mislim da je sasvim nepoznata. No, kako god, pred desetak godina već je registrirana Stranka rada i mi nismo mogli uzeti to ili slično ime. Ne dopušta Ministarstvo, a ni zakon. Ovako je zgodno i to jer vas ljudi uvijek pitaju što je to i zašto takvo ime, pa čovjek dobije priliku objasniti i malo šire od samog imena stranke.

Možda griješim, ali mi se čini da je radnička klasa odumrla sa Brozovim vremenom, ona je danas ojađena, potlačena, obespravljena, prevarena, popljačkana, unižena i politički anemična, pa i konfuzna. Kako mislite, kojom i kakvom strategijom, nametnuti se radnicima kao njihova jedina, iskrena, realna opcija za političku borbu ?

Nije radnička klasa odumrla. Radnici nisu samo oni koji imaju žuljevite ruke i preplanuli ten u obliku potkošulje (premda oni, definitivno, jesu radnici). Radnici (radnička klasa, ako vas taj klasni vokabular zabavlja) su svi oni kojima su Tuđmanovih 200 ili 500 obitelji oteli sve što se u ovoj državi moglo oteti, sve što nije bilo baš zakovano.

Ostale su im samo vrijedne ruke ili pametna glava. A oni koji nemaju ni jedno od tog dvojeg imaju valjda neki drugi dio tijela kojim trguju pa odu u profesionalnu politiku velikih i poslušnih stranaka. Dakle, radnika ima. A svi pridjevi koje ste naveli stoje. I upravo zbog toga Hrvatskoj treba promjena. Stvorili smo državu i uništili društvo. Društvo, u smislu solidarnosti i osjećaja za druge, na organiziranoj razini ne postoji. Pogledajte europske zemlje – kad se jedna skupina nađe u problemima, svi stanu iza nje. A kod nas kad štrajkaju profesori svi kažu – oni i onako ništa ne rade.

Kad štrajkaju brodograditelji svi kažu – predugo ih hranimo. Kad štrajkaju seljaci svi kažu – kulaci prevarantski. I tako bez kraja. Strategija nam je da ljudima objasnimo da su njihovi problemi naši zajednički problemi, a problemi onih drugih i njihovi problemi. Ako uspijemo barem malo u tome, probudit će se sila koju nitko neće moći zanemariti – vidi Francusku. To je prva zadaća Hrvatskih laburista – stranke rada i temelj naše strategije. Dakle, konkretno, tamo gdje je akcija i gdje treba pomoći i prijatelja. Jasno, sve to uz stalno predlaganje novih i zakonodavnih i drugih rješenja – što radimo kroz Sabor, naravno neuspješno, jer vlast nikad ne prihvaća ništa što nije iz njihovih redova. Ali to je druga priča.

Kad sam ja bio student, onda mi je profesor političke ekonomije, va&sc
aron; nekadašnji stranački kolega, član HNS-a, predavao o avangardi radničke klase, o diktaturi proleterijata, vlasnicima sredstava za proizvodnju, samoupravljanju i udruženom radu. Čovjek je redovan profesor, doktor…Učio sam iz njegove skripte. Onda je došao raspad Jugoslavije i predratne trube, pa je taj isti čovjek brže- bolje počeo predavati o profitu, dividendama, investicijama, stopama rasta koje su u kapitalizmu veće…Eto, i vi ste profesor, i vi ste bili član HNS-a. Kako mislite, i to bez Bravara, pojasniti zaposlenima i nezaposlenima da im se dešavalo to i to, jer politički sustav marginalizira rad ?

Nije im se događalo to i to. Događala im se pljačka. Najprije im je Veliki vođa rekao da je vrijeme slobode i da stave hrvatsku pušku na hrvatsko rame. To je obavljeno. Onda su hrvatske tvornice i hrvatske banke i sve to skupa, prestale biti društvenim vlasništvom (vlasništvom radničke klase, komiteta, koga već) i postale vlasništvo hrvatske države. Što je bilo sjajno jer je to naša država. Onda je Veliki vođa rekao da će to sve preuzeti 200 obitelji koje će od ove naše državice napraviti rat na zemlji. Dok drugi s hrvatskim puškama na hrvatskim ramenima brane hrvatsku grudu.

Pojma nitko nije imao kako taj vražji kapitalizam izgleda pa su se ljudi masovno s tim složili, misleći valjda, pa nisam ja najblesaviji, valjda ću i ja ući u tih 200 porodica. A 200 porodica određeno je davno prije. Još u komitetu i u UDBI. To se dogodilo po kriterijima sasvim drugačijim od radnih i moralnih. Ali, dogodilo se. Ideja je upravo u promjeni kriterija. Kome kriterij rada može biti važan. Pa valjda radnicima, kojih u ovoj zemlji ima najviše. Ako žele da njihovi kriteriji postanu prevladavajući, to lako mogu napraviti. Prvenstveno izborima, ali i akcijama između ciklusa izbora. Nije demokracija samo svake četiri godine.

To što laburisti koriste pojam Rad u imenu stranke, osobno smatram vrlo poštenim, korektnim, pa i hrabrim potezom. Socrealizam je iza nas, nema više Alije Sirotanovića, nema Šamac- Sarajevo, nema Brčko – Banovići, nema samodoprinosa, ovo je vrijeme brzine i velike love. Rad je kao vrijednosna kategorija otišao u muzej. Što ga mijenja na društvenoj sceni ? Znanje ? Na žalost – ne. Dakle, što ga mijenja ? Kapital, profit, novi poduzetnici, menadžeri…

Ako na društvenom pijedestalu stoji samo maksimalni profit uz minimalni rad i minimalno pretrpavanje glave znanjem, rezultat ne može biti nego ovaj kapitalizam Charlesa Dickensa, gladni radnici bez plaća, učitelji koji navečer glume konobare, liječnici po zatvorima zbog mita i kamatari koji se voze u ludo skupim talijanskim autima i kupuju za džeparac nekadašnje socijalističke divove (s tim da Alija Sirotanović ide na cestu ili u penziju od 1.500 kuna). U takvom sustavu laž je istina, glupost je vrlina, a karakter mana (ne, nije 1984., danas je 2010.) Nije štos u tome da su društvene vrijednosti po kojima hrvatska funkcionira nemoralne po kriterijima Biblije ili Komunističkog manifesta ili Talmuda. Problem je u tome što ne funkcioniraju.

Ti koji po kriterijima poslušnosti, gluposti i nedostatka karaktera dolaze na vrh i ne mogu biti drugačiji od naših ministara, bez obzira iz koje velike stranke došli. Takav sustav forsira Polančece i Sanadere, Kirine i Rojseve.

Možete ih mijenjati koliko hoćete, kroz vrata jednih izbora ih izbacite van kroz prozore drugih evo njih unutra.

Većini građana taj sustav ne paše. Žive lošije iz dana u dan i u tom se ne snalaze. Sve dok im je dovoljno dobro da se ne isplati buniti – ništa. Nakon toga – nešto. Prije svega promjena sustava društvenih vrijednost s radom i znanjem na čelu, po ugledu i po plaći.

Živjeli smo u izrazito nacionalnom vremenu, stoga su se djelatnici opredjeljivali za stranke koje su imali jasni ili radikalni nacionalni program. Sada se, a to je već za mene tragikomično, vraća u upotrebu riječ Radnici, koja je dugo bila prognana, ali nisam siguran da je Hrvatska građanska država, pravno uređena, socijalno korektna i gdje bi, u takvim okolnostima, Laburisti mogli osvojiti značajne političke poene.

Strašno je da je riječ Radnik postala tragikomična, a riječ Djelatnik koristite nonšalantno kao da ju je Marko Marulić koristio u svojoj Juditi. Koristimo se eufemizmima i muljamo izrazima da prikrijemo pravo značenje. Radnici su radnici, oni rade. Djelatnici djeluju, u komitetu, u partiji, u općini. Npr. Rade Buljubašić je u HEP-u bio djelatnik, u HDZ-u radnik. Ne treba se sramiti radnika, kao ni kapitalista. Ako živimo u kapitalizmu onda imamo i kapitaliste. Što je teško priznati. Pa ih, kad su dobri, svi nazivaju poduzetnicima. A kad su zločesti tajkunima. Teško je jednostavno reći da su oni – kapitalisti.

A htjeli smo u kapitalizam. Pa tko je tu lud?

Hrvatska zaista nije građanska uređena država. Pred zakonom nismo svi jednaki (Šeks i ja se, primjerice, značajno razlikujemo u mogućnostima djelovanja unutar pravnog sustava), o socijalnoj pravdi ne govori nitko više, eventualno se spominje preživljavanje, majke s djecom završavaju na cesti i nikog to ne brine i slično. Sve je to istina. I ako ta istina nije prostor za to da Laburisti nešto naprave i afirmiraju sebe i svoje ideje, onda su stvari još više naopako nego što izgledaju. Koji bi bio štos osnivati takvu novu stranku u, npr. Švedskoj?

Da pojednostavnim stvari : Splitom vlada Željko Kerum, nepismeni tajkun čiji radnici nemaju ni 100 kuna u džepu, ali on pomete sve na izborima. Kako ćete, dakle, pristupiti radnicima ? Dijeliti im letke kao Prle i Tihi ? Ljudi su umorni i bez nade, umirovljenici kopaju po kontejnerima tražeći hranu i komad odjeće. Praktički, vaša stranka bi trebala promijeniti sustav, a ne neke političke nijanse.

Čini mi se da čitavo vrijeme govorimo istu rečenicu – promijeniti treba sustav, ne nijanse. Prije svega politički sustav vladavine ovakve dvije stranke koje se razlikuju u bojama i – to je uglavnom cijela razlika. Svi smo pomalo skloni pesimizmu i konstataciji da ja tu i onako ništa ne mogu, da ljude nitko ne može podići, da svi samo jure za koricom kruha i da se sve skupa ne isplati. A onda se pojavi sakupljanje potpisa za referendum, ljudi se trebaju upisati imenom i prezimenom, dakle ne anonimno, i dođe ih 700 000. I potpiše se. Problem očito nije u bezvoljnosti naroda.

Problem je u nedostatku izbora. Zadaća Laburista je da ponude sasvim drugačiji izbor. Nismo sudjelovali ni u političkoj ni u ekonomskoj prostituciji (po Statutu stranke ljudi koji u tome sudjelovali ne mogu biti članovi) i nudimo novi sustav vrijednosti. Nećemo zato dobiti većinu na izborima, ali mislimo da je moguće dobiti toliko da nas se mora poslušati. Ako ne, poslušat ćemo drugi puta. I treći.

Uostalom, tko je jamio – jamio je. Kako riješiti posljedice privatizacije ? Nadalje, ako se sjećate, prije privatizacije bila je famozna pretvorba, politički moćnici kupovali su nekadašnje društveno vlasništva za sitnu lovicu. To je rezultiralo nečim što se može nazvati armirano-betonskim sustavom koji napaja svojevrsnu prvobitnu akumulaciju kapitala. Jer, neki veliki neoliberalni kapitalizam kod nas i nije prisutan. Privatizacija je bila Majka svih pljački, to je pljačka biblijskih razmjera, što sad sa time ? Jer, radnici su postali uplašeni najamnici.

Najprije je naše postalo državno, jer država je, rekli su, naša. Onda je državno postalo njihovo, jer oni su, rekli su, osnovali državu i oni su najsposobniji i znaju što će s njom. U
svim tim lopovskim potezima jedini novac bio je onaj koji smo porezom uplaćivali u proračun. I sad me pitate što sada, što s onima koji su jamili i što će oni kojima su jamili. Pa valjda je jasno da oni koji su jamili, a nisu platili, moraju vratiti to što su jamili. Oni koji su platili, a i takvih valjda ima – njihovo je. Ako zakonski okviri za to ne postoje, treba ih stvoriti.

Naglašavam da se tu ne radi o nacionalizaciji. Nacionalizacija se provodi kad država hoće uzeti nešto što je privatno, što je kupljeno, naslijeđeno i slično.

Ovo treba biti oduzimanje.

Oduzimanje onima koji nisu platili, koji su platili časnom riječju, a o časti ne znaju ništa. Koji su u mahanju zastavama džeparili. Pa su od džepara u otrcanim jaknama (vidi snimke dolaska nekih „velikana“ u Hrvatsku) postali bogataši. Ili su vozili vreće jugo dinara u Bosnu i Hercegovinu iz naših državnih banaka i tamo ih mijenjali za marke. Pa vreća narodu, a dvije meni. Klošare koji su na takav način postali ugledni građani i tzv. poduzetnici treba razvlastiti. To nisu kapitalisti, to su lopovi. Pa tako su i mediji naše ugledne osuđenike čak i tijekom postupaka protiv njih (kad ih je bilo) jedan dan nazivali „poduzetnicima iz Zagreba“, a drugi „kraljevima zagrebačkog podzemlja“.

Nemojte mi reći da se to ne može razjasniti. Mora se ! Bez toga nikad nikuda nećemo ni krenuti, a kamoli stići.

Imam utisak da ste medijski marginalizirani. Griješim li u toj procjeni ? Odnosno, ako je to istina, da li je ona posljedica mladosti Laburista ?

Djelomice je sigurno posljedica činjenice što nas ima malo i što većina naših članova do sada i nije imala nikakvog političkog iskustva, pa ni iskustva s medijima. A djelomice se radi i o medijskoj blokadi. Mediji su podijeljeni, barem oni centralni, u skupine koje navijaju za svoje. Neki novi putovi ih slabo zanimaju.

Važnije je kakvu je kravatu Sanader stavio za dolazak u Sabor i da li je Kerum promijenio frizuru nego da li netko tko po svojoj brojnosti nije na vrhu ima što pametno reći ili predložiti. Mentalitet liberalno kapitalističkih grabežljivaca (predatorski mentalitet) prevladao je u medijima. Nastojimo se probiti u javnost jasnim stavovima i istinom. Ide sporo, ali ide.

Kako procjenjujete vaše šanse na predstojećim parlamentarnim izborima ?

Procjenjujemo da imamo šanse u pet do šest izbornih jedinica, što bi značilo isto toliko ili malo više zastupnika. Kako stvari stoje, taj će broj biti dovoljan da se, ako se tako slože ukupni rezultati, naši stavovi i programi opredmete u potezima koji bi trebali promijeniti ovu državu.

Živio sam u Londonu i upoznao metode rada engleskih laburista.. No, kako znamo, i oni su u svojevrsnoj političkoj defenzivi. Sa međunarodnog aspekta, u kakvoj su poziciji političke stranke koje su programski bliske sa Hrvatskim laburistima. Reklo bi se, na prvi pogled, da je radikalizam, konzervatizam, paranoični šovinizam i dalje jako prisutan ?

U krizno doba ljudi se vole skupljati u čopore. Istina, smrdi, ali je toplije i čopor vas štiti. Svi radikalizmi, konzervativizmi i paranoični šovinizmi takve su vrste čopora.

Neoliberalni kapitalizam i konzumerizam novoga vijeka kreiraju krize, djelomice kao dio svog razvojnog ciklusa, a djelomice namjerno, da bi dogodilo to što se događa. Ljudi se zatvaraju u svoje skupine, što manje to bolje, solidarnost se gubi, ideje o zajedništvu interesa nema i s takvim je ljudima lako upravljati.

Političkim elitama krize su mutna voda u kojoj najlakše plivaju. Zato ju i mute kad ne bi trebala biti mutna. No, to ide do određene razine, a onda se voda razbistri. Pa se vidi tko je tko i koja zvjerka ostavlja kakav trag. To i naša premijerka vidi.

Samo ne vidi svoj trag. Naša je šansa u raščišćavanju političkog i moralnog muteža i zato nam je istina jedino oružje. Bez uljepšavanja i bez eufemizama.

Ne postoji tržište. A nema ni uređenog tržišta. A kad je svjetska ekonomska kriza bila na vrhuncu, onda su velike sile rekle : Dosta sa slobodnim tržištem, sad mi uvodimo reda. Jako pametno. To je Tito uradio prije pola stoljeća. Sad mi pada na pamet dr. Stipe Šuvar i njegov SRP – Socijalistička radnička partija. Nisu dobro prošli.

Da li vi imate rješenja za vitalne probleme ? Na primjer, mi smo prodali sve banke, i dok 98 posto stanovništva skoro gladuje, one zarađuju veliki profit. Poreska politika djeluje kao obrnuti Robin Hood, pljačka siromašne i daje bogatima. Sabor djeluje kao uniformirana spavaonica i često kao puka transmisija europskih naloga.

Porezi i porezna politika ogledalo su smjera u kojem društvo ide i najjači alat usmjeravanja društva. Naš porezni ured MOŽE utvrditi da se poreznom obvezniku promjena vrijednosti imovine razlikuje od registriranog poreza. MOŽE, ali NE MORA. Predlagao sam u Saboru upravo takvu promjenu zakona. Odbijena je s gnušanjem.

Porezne vlasti, dakle država, NE ŽELE znati otkuda vam novi Jaguar, a nezaposleni ste poštar. Ne želi znati jer zna. Slična je situacija i s bankama. One su najprije sanirane i onda prodane strancima za manje novaca nego što je koštalo saniranje. Danas su gotovo sve strane, a i one koje nominalno nisu suštinski to jesu. I ne plaćaju porez. Razina kredita koje banke daju otprilike je jednaka razini pologa građana i gospodarstva.

Dakle, građani posuđuju sami svoje novce, odnosno jedni od drugih.

Kamate na te kredite profit su banaka. Koje su u stranom vlasništvu i koje taj profit na neki od pametnih načina iznose iz Hrvatske. Država tome može stati na kraj samo porezima. Protivljenje porezu na kapitalnu dobit nije protivljenje porezu na promet dionicama, on je ionako minoran. Ovo je novac koji bi se trebao oporezivati i koji želimo oporezivati. Nije istina da se to ne može. To se neće. Obrnuti Robin Hood to neće. Ponekad mi se čini da živimo u crtiću i da je potrebno jednostavno raširiti zastor i izići u stvarni svijet.

Mislite li da je u Hrvatskoj mogući generalni štrajk ? Ili socijalni nemiri na ulicama ?

Mislim da su ne samo mogući nego i vjerojatni. Ovakvo suludo gaženje prava u kojem jedan kvazi-direktor na državnoj televiziji kaže da bi se tvrtka (Kamensko) možda i spasila da radnici nisu stalno jahali na tome da im se isplati plaća, neshvatljivo je. Sada ministar kaže da razmišljaju kako bi to trebalo biti kazneno djelo. Prijevara je oduvijek kazneno djelo. A to je prijevara. Po radnicima i po svim građanima sad pljuje tko stigne, ministri, vlada, ustavni i drugi sudovi, svatko živ. Pa što tim ljudima preostaje nego da iziđu na cestu i kažu nedamo se više tako gaziti.

Mislim da je to potrebno i da je pravi trenutak jučer. Pa makar uvezli i par tisuća Francuza. Oni znaju kako i zašto se to radi.

Po logici stvari, trebali bi imati bratske odnose sa sindikatima. S druge strane, kad ne bi bilo njih, vi bi elegantnije došlo do masovnog članstva.

Ne smatramo se konkurencijom sindikatu, niti su nam sindikati konkurencija. Svatko od nas radi svoj posao, sindikati sindikalni, mi politički. Kad god je to potrebno i prikladno, surađujemo. Surađivali smo do sada, surađivat ćemo i nadalje. Osim toga, ništa ne sprječava članove sindikata da budu članovi Hrvatskih laburista.

Ispada smiješno, diletantski i naivno, ali često čujem da se ljudi pitaju gdje je i kako, zašto nestalo poštenje ? Moral. Kad je i kako nestala razlika dobra i zla ? Sad, r
ekao bi netko, to su parafilozofske kategorije- ali ne, nisu, to je otužna društvena činjenica.

Nisu poštenje i moral parafilozofske kategorije. To su kategorije preživljavanja. Bez njih nema društva, bez njih je sve džungla i borba svakog sa svakim. Bez njih Vrdoljakovi Matani vladaju i njihova koncepcija da poštenje vrijedi samo unutar zidova vlastitog klana. Ono najdragocjenije što nam je politička vrhuška, elita, otela u ovih dvadeset godina je osjećaj sigurnosti, ne posla, primanja, vlasništva i sl., osjećaj sigurnosti da će nam netko pomoći kad nam bude teško. A taj osjećaj tvori društvo i osnovica je morala i poštenja.

Kako biti moralan i pošten u društvu koje svim svojim alatima i polugama vlasti radi protiv tebe, vidiš da te gazi kad stigne i vidiš za koga radi. Državni aparat u Hrvatskoj služi održavanju samog sebe, kad počne služiti potrebama građana, posebno onima kojima najviše treba, poštenje i moral postat će opet prihvaćene kategorije koje nešto znače.

Tvornice radnicima ! Zemlja seljacima ! Dobre, zastarjele, naivne ili mudre , možda nemoguće političke parole ? Svejedno, za radnike i seljake ne zvuče loše, jel da ?

To su parole iz nekog drugog tisućljeća. Istina, sjećam ih se, ali mi ne zvuče baš privlačno. S druge strane, ako u tvornicama radnici ne mogu zaraditi za pristojan život, čemu takve tvornice? Ako na zemlji poštenim radom seljak ne može pristojno živjeti, što će mu zemlja? Tvornica treba pripasti radnicima kad ju gazda nije pošteno platio nego iz nje izvlači novac na Kajmanske ili Krokodilske otoke, a državna zemlja treba pripasti seljacima koji na njoj žele raditi, a ne nazovi zakupcima s partijskom knjižicom koji dobivaju poticaje, a ni jednog žulja nemaju na rukama.

Zamišljam ženu od 59 godina koja pogrbljena kroji košulje u tvornici nekog tajkuna na periferiji Karlovca. Prima plaću od 2200 kuna svaki peti mjesec. Zbog čega bi ona uopće izašla na izbore ? I da li netko razmišlja o političkoj apstinenciji ?

Apstinencija je realna opasnost. Ali ta žena od 59 godina iz vašeg pitanja mora znati da će joj drugi i dalje krojiti kožu i to po svojim mjerama, ako ostane doma na izborima. Osobno sam sudjelovao u prikupljanju potpisa za odbijeni referendum i vidio sam upravo takve ljude, željne da daju doprinos, da kažu što misle, što žele i što ne valja. Uvjeren sam da neće na izborima iznevjeriti sami sebe i ostati promatrači. A ako se to i dogodi, više su krivi oni koji vide, znaju i šute od onih koji se osjećaju pregaženo, pa im je pun kufer svega i ne žele ni u čemu sudjelovati.

Slogan naših novina je Luđe nećemo – svoje ne damo ! Ako ga poželite iskoristiti za stranačku promociju, odmah da kažem : ljudi smo, dogovorit ćemo se…

Hvala na ponudi. Istina, L(j)udi smo, dogovorit ćemo se …

Razgovor vodio Blažo Davidović