Zakon o radu po potrebi

U posljednje vrijeme često se čuje da je potrebno mijenjati zakon o radu. Naročito dio koji se odnosi na kolektivne ugovore. Komu treba izmjena zakona o radu? Svima i nikome. Vladi RH kao najvećem poslodavcu svakako treba. Po sadašnjem zakonu kolektivni ugovor se sklapa na određeno i neodređeno vrijeme, sa time da na određeno vrijeme ne smije biti duže od pet godina.

Po završetku petogodišnjeg ugovora udruga poslodavaca i sindikati bi se trebali dogovoriti o novom kolektivnim ugovoru. Trajanje starog se produžuje dok se ne postigne novi dogovor. Naš vrsni zakon i to propisuje. Zakon o kolektivnom pregovaranju obvezuje strane da pregovaraju u dobroj vjeri. Dobroj vjeri? Na dobru vjeru svakako utječe trenutna gospodarsko socijalna situacija, tako da jedna od strana uvijek na pregovore donosi osim dobre vjere i figu u džepu. I vladajući to znaju, a znaju također da dugogodišnja praksa političkog i ognjištarskog zapošljavanja u javnom sektoru dolazi na naplatu. Trebaju im hitne promjene ZOR-a zbog otkaza kolektivnih ugovora.

Radim u privatnom sektoru, proizvodnja, i čudim se. A čude se i moje mlađe kolege, naime oni ni ne znaju što je to institucija kolektivnog ugovora. Kako bi i znali. Radnička vijeća i sindikati odavno više ne stanuju u privatnim malim poduzećima i među obrtnicima u Republici Hrvatskoj. Ja se čudim tako dugačkom roku od pet godina plus pregovaranje. Čini mi se kao da je zakon star za naše dinamično doba. Pet godina. U pet godina svašta se može dogoditi. Gospodarski procvat, kolaps, dva puta parlamentarni izbori.

Možda ne bi bilo loše skratiti kolektivni ugovor na 30 mjeseci s klauzulom da ugovorne strane počnu pregovarati nakon navršenih 24 mjeseca kolektivnog ugovora. Pregovaranje bi trajalo maksimalno 6 mjeseci, što u konačnici zaokružuje trajanje kolektivnog ugovora na 30 mjeseci. Tako bi obje strane sa takvim kratkim periodima dijelile istu kob. Nažalost tu istu kob ne dijele uprave i menadžment javnih poduzeća. Bez obzira na loša poslovanja i sumnjive radnje oni su postojani. I naravno drže figu u džepu…

— Robert Balić