U moje ime

Napomenuo sam to kako bi kasnije shvatili što to mene zapravo smeta i žalosti. Ne želim sada uopće ulaziti u nevjerojatnu činjenicu da jedan dio građana potpomognut raznim organizacijama i političkim strankama želi drugom dijelu građana ograničiti ili čak pod krinkom „naziva“ u potpunosti zabraniti osnovna prava u zasnivanju obitelji i to prava koja se isključivo tiču tih pojedinaca koji se odlučuju za zajednički život. Nevjerojatno mi je da se dvoje ljudi koji zajedno žive i vole se ne mogu u teškim životnim trenucima posjetiti u bolnici ili da jedan od njih dvoje nakon smrti ne može položiti pravo na zajednički stečenu imovinu. Stvarno sada ne želim o tome već ću pričati o jednoj temi koja je još škakljivija od navedenih.

Tema je teška pa ću krenuti od samog centra mog pogleda na to pitanje. S obzirom da sam kao dijete stavljen pod skrb kod jedne velike svjetske organizacije koju ipak ne želim imenovati odrastao sam sa jako puno sada već odraslih ljudi koji imaju svoje živote i sudbine. I tu postoji jedan jako veliki problem. Oni su naime bili baš kao i ja djeca iz nesređenih obitelji ili djeca bez jednog ili oba roditelja koje život baš i nije mazio već ih je grubo ubacio u grupni odgoj djece. Tada smo vjerovali da smo stvarno sretni s tim rješenjem jer je sama organizacija u početku bila imućna te nam je priskrbila stvari i doživljaje koje je rijetko koje dijete u standardnim obiteljima imalo. Rano sam shvatio da smo se prevarili.

Sve je počelo u tinejđerskim, pubertetskim godinama kada su kod nekih počeli teži problemi sa ponašanjem. Jednostavno način odgoja u takvim ustanovama koliko god da su se pojedinci trudili u konačnici nije dao pozitivne rezultate. Jako puno takvih mladih ljudi moje generacije i one prije je završilo u ustanovama za popravljanje ponašanja, psihijatrijskim ustanovama, na cesti, zatvorima, a neki čak i na grobljima. Teško mi je uopće sjetiti im se broj. Neki će optužiti genetiku ali ja se jednostavno s time ne mogu složiti. Sustav odgoja je loš i to uključuje apsolutno sve domove za nezbrinutnu djecu, a osobito one državne koji na kraju u društvo po odrastanju šalju ljude na cestu i ljudi se jako teško uklapaju u normalne okvire ponašanja. Zapamtite, kaže vam netko tko je odrastao u dječjem domu i još kasnije radio na psihijatrijskom odjelu gdje je većina malih pacijenata nažalost bila iz domova. Pokušao sam razgovarati s nadležnim osobama po tom pitanju ali sam već par puta naišao na zatvorena vrata.
I dok isti taj sustav „odgaja“ dvije i pol tisuće djece u domovima dozvoljavajuči posvojenje 130 djece godišnje na posvajanje čekaju 652 zainteresirana posvojitelja. Mislim da je to tužno uopće komentirati.

Ovdje trenutno branim svoj osobni stav po kojem su ova djeca koja većinom napuštena od heteroseksualni roditelja zaslužila živjeti u dobrim obiteljima bez obzira na spolnu orijentaciju članova iste i ne vjerujem već znam da bi odrasli u puno boljim uvjetima i postali bi za društvo i svoju zajednicu puno bolji ljudi nego da ih „odgoji“ taj famozni sustav.

Ovom tematikom se uglavnom bave oni koje se ta problematika i ne bi osobno trebala ticati. Neki smatraju da se i ja kao heteroseksualac koji namjerava jednog dana imati svoju obitelj i svoju djecu ne bi trebao se baviti ovom problematikom ali smatram da mi je dužnost upozoriti na neke loše stvari u pitanju odgojnih ustanova za djecu bez roditelja.

Osobno bih dao priliku svim obiteljima ali i pojedincima bez obzira na nacionalnost, rasu, vjeru, spolnu orijentaciju i ostale raznolikosti da ukoliko zadovolje uvjete koje bi djetetu dalo ljubav, sreću, financijsku sigurnost i mogućnost prosperiteta da posvoje to napuštenu mladu osobu i udalje je od neprirodne sredine kao što je dom za nezbrinutu djecu.

Kako je ovo stranica „U ime svake obitelji“ molio bi da se ovaj moj apel za obitelj prenese članovima i upozori na jednu od neprirodnih stvari u pitanju odgoja, a to nije istospolna obitelj nego su to djeca bez obitelji.