Ne pravimo se englezi, naučimo ponešto od njih!

Socijalističko sam dijete, u njemu mi je i mladost prošla, u njemu sam se zaljubila, rodila svoje dvije kćeri, zaposlila se i živjela u običnom svijetu bez Partije i politike, mogla bih reći dobro. To bih mogla reći ako bih zanemarila činjenicu da su nas naučili da mislimo da živimo dobro! A živjeli smo u zatvorenom svijetu, kako u odnosu na druge zemlje, tako i u vlastitoj zemlji jer je u njoj itekako postojao i nemali svijet onih jednakijih. I taj jednakiji svijet mi nije dao mira kasnije, kad sam počela analizirati, preispitivati ono što su nas generacijama učili. A to ‘kasnije’ se dogodilo kad su iz svijeta došle informacije, kad su probile željezne zavjese, kad sam shvatila da je puno naučenih ‘istina’ zapravo propaganda novog društvenog uređenja koje je nastalo na ruševinama Kraljevine i u, kroz dugi, krvavi, Drugi svjetski rat stvorenoj slobodi.

A onda se srušio i naš Socijalizam. Uzmemo li u obzir na kojim temeljima je nastao i šta je sve u njega utkano skoro da se i podrazumijevalo. Ali nešto drugo je ono što me proganja. Zašto se srušio u ratu, zašto je toliko mržnje bilo i ostalo. Znam da će mnogi reći da je to povijesno, sociološki, antropološki, filozofski i kako sve već ne, prekompleksno da bi se jednostavno objasnilo. Ali, ja tvrdoglavo postavljam to pitanje: kako u ljudima može biti toliko mržnje, želje za uništenjem i patnjom drugog, često poznatog lica koje mu ništa nije skrivilo? I to se događa kod ljudi koji govore isti jezik, koji su stoljećima jedni uz druge, koji su često u najbližim rodbinskim odnosima. I razmišljam da je to nešto izvan ljudske kontrole, nešto što cijeli svijet pokušava razumjeti i što stalno izmiče jer su i čovjek i društvo izazovi od postanka, jer su puni nepoznanica. I iako tehnološki idemo velikim koracima naprijed, to nešto nismo u stanju promijeniti.

I sad dolaze englezi. Oni baštine sve dobro iz svoje povijesti, svemu dižu spomenike zahvale. Za mog nedavnog dvotjednog boravka u Londonu, vidjela sam brojne spomenike svima koji su na ovaj ili onaj način pomagali Ujedinjenom Kraljevstvu u ratovima: ženama, nepoznatim borcima, državama, da o pripadnicima njihovog naroda i ne govorim. Osim fascinantnih povijesnih spomenika kulture i drugih zanimljivosti koje u Londonu možete tjednima razgledavati, u oči upadaju i ti spomenici zahvale. Pa dobro, cijene ono što su izborili i što imaju, pomislila sam i mislila sam da će ostati na tome. Ali sam onda, na putu do Hyde Park Corner-a, vidjela spomenik životinjama za njihov doprinos – ANIMALS IN WAR, veliki spomenik s cvijećem i vjencima ispred njega i ostala bez teksta! U trenu sam se sjetila nas i naših srušenih spomenika, spomenika onima koji su živote dali za slobodnu Hrvatsku. I pomislila kako se ne trebamo praviti englezi, već nešto i učiti od njih. O odnosu prema svojoj povijesti, a time i prema sadašnjosti i budućnosti. Za početak.

— Anica Bodrožić, Trogir