Naš, hrvatski Titanik

Analizom hrvatske stvarnosti nemoguće je ne uočiti da je put kojim je Hrvatska krenula, nakon referendumskog proglašenja samostalnosti i suverenosti 19. svibnja 1991. godine, put nekoć prelijepog Titanika, i da će tako i završiti, kao olupina na dnu mora, utapanjem većine svojih stanovnika, preživljavanjem tek privilegirane manjine.

Izostankom reakcije javnosti na sramotnu ideju pokojnog Tuđmana o dvjesto bogatih obitelji i ostatku od 4 i po milijuna kmetova, promovirao je sebe u Franju Tahija kasnih godina dvadesetog stoljeća, a mi, koji smo to čuli, s nevjericom smo odmahnuli glavama misleći da se on samo šali. Nije se šalio.

Rat koji je dobrano prodrmao hrvatsko biće, homogenizirao narod, ujedinivši djecu ustaša i partizana, te ih, kao i većinu hrvatskih građana, okupio zajedno u obrani slobode i samostalnosti domovine, mobilizirajući ih vojno, duhovno, emocionalno, mentalno i materijalno, istovremeno je pružio nevjerojatnu priliku ljudima koji su se dograbili vlasti za najveću i najbezobzirniju pljačku u povijesti hrvatske države. Ne insinuiram da je napad srbočetničke vojske na Hrvatsku pokrenut s tom namjerom, vjerujem da je smišljen u glavama “nevidljivih” moćnika koji upravljaju svjetskom stvarnošću, kojima su ljudi poput šahovskih figura, tek razbibriga, a prostor bivše Jugoslavije im je bio samo poligon za ispitivanje nekih, samo njima znanih, mogućnosti. No taj je rat postao izuzetno dobra maska za skrivanje raznih ljudi koji su u hrvatskoj javnosti figurirali kao ugledni, a zapravo su postupili kao najobičniji lopovi. Takvi su se likovi bili okupljali oko pokojnog Tuđmana, računajući i njega i njegovu obitelj, dodvoravajući mu se na razne načine, pa je tako postalo moguće da teniski partner Bruno Orešar postane vlasnikom brojnih poduzeća u nekadašnjem društvenom vlasništvu, iz kojih je redom isisavao novac i zaduživao ih za silne milijune kuna, a na stotine radnika je ostavio bez materijalne egzistencije.

Jadrankamen, Uzor, Monter i tko zna koje još firme redom su pale kao žrtve tog osrednjeg tenisača. Aktualna Vlada se opravdava da su to privatne firme, pa ona nije odgovorna za njihovu djelatnost niti za sudbinu radnika, a zapravo je u korijenu svih današnjih problema potpuno nezakonita pretvorba društvenih poduzeća, koja su najprije čarolijom postala državna, a potom poklanjana raznim prijateljima pokojnog Tuđmana po njemu poznatom ključu. Danas se ta poduzeća nazivaju “privatnima”, a “vlasnici” su imali dosta vremena svih ovih godina da smisle razne razloge zašto je do propasti firmi došlo, i ne sumnjam da su iskonstruirali “vjerodostojne” priče kojima zabavljaju službenike sudova i novinare, ali ne i radnike propalih poduzeća, jer njima već odavno nije do zabave.

Najveći je problem što niti ova Vlada, kao ni sve dosadašnje, bez iznimke, ne želi postaviti pitanje ZAKONITOSTI PRIVATIZACIJE. Ulaziti u raspetljavanje tih tokova nesumnjivo jest složeno i zahtjevno, iziskuje puno znanja, truda, upornosti, no to jest nužno, jer se na lopovluku i bezobzirnosti ne može graditi ništa kvalitetno, već se stanje može samo pogoršavati, do točke pucanja. Ispravljanje nepravdi može obnoviti materijalnu stvarnost, podići duh izmrcvarenog naroda, udahnuti novi život. No ova Vlada to ne želi, ona tek nastavlja s osiromašivanjem, rasprodajom i zaduživanjem, istim putem kojeg je HDZ tijekom godina na vlasti utabao.

Trenutno Vlada radi na promjenama koje bi, kako oni kažu, trebale donijeti boljitak radništvu. Tako kažu, ali lažu! Što Vlada UISTINU želi napraviti? Poigrajmo se brojevima. Uzmimo da je bruto plaća radnika 5.000 kuna. Poslodavac ima obvezu na tu bruto plaću uplatiti 15% za zdravstveno osiguranje radnika, dakle 750 kuna. Prema prijedlogu Vlade, poslodavac će ubuduće uplaćivati 13%, dakle 650 kuna. Vlada, dakle, predlaže RASTEREĆIVANJE TROŠKOVA POSLODAVCA. Tko je najveći poslodavac u državi? Ta ista Vlada! Time će se okoristiti i drugi poslodavci, pogotovo oni koji zapošljavaju veći broj radnika. No u HZZO će se sliti znatno manje novca, a budući je njihov manjak u poslovanju već oko 5 milijardi kuna, smanjenje uplata će još pogoršati stanje u javnom zdravstvu, što će se posve sigurno odraziti na smanjenje kvalitete zdravstvene zaštite siromašnijih društvenih slojeva. Politika Europske unije i jest smanjenje proračunskih sredstava namijenjenih socijali, zdravstvu i obrazovanju, pa će to biti tek slijeđenje bruxelleških direktiva i hrvatsko će se zdravstvo morati “pokriti” dobivenim novcem. No krenimo dalje s izračunom. Radniku se od bruto plaće (5.000 kuna) do sada odbijalo 15% za 1.stup mirovinskog osiguranja (750 kuna) i 5% za 2.stup (250 kuna), ukupno 1.000 kuna, i uz izuzimanje neoporezivog dijela (2.200 kuna), te oduzimanje poreza (12%) i prireza (primjerice 10%), radniku ostaje 3.762,40 kuna. Prema prijedlogu Vlade uplata za 1.stup se ne bi mijenjala, dakle 15% (750 kuna), ali u 2.stup bi se umjesto 5 uplaćivalo 7% (350 kuna), što je ukupno 1.100 kuna. Izuzimanjem neoporezivog dijela, te oduzimanjem poreza i prireza, radniku bi, prema novom prijedlogu, ostalo 3.675,60 kuna, oko 87 kuna manje nego ranije. Da stvar bude besmislenija, radi se o povećanju uplate u 2.stup, dakle u investicijske fondove koji špekuliraju na burzi, poigravaju se tuđim novcem bez i najmanje vlastite odgovornosti, a poznato je što se s burzom događa tijekom kriza. Ako mislite da se ne radi o velikom novcu, izračunajte: milijun radnika po 100 kuna će poslodavce rasteretiti za 100 milijuna kuna mjesečno, ili za milijardu dvjesto milijuna kuna godišnje! Toliko bi bila manja uplata u HZZO, pa možemo biti sigurni da će posljedice po javno zdravstvo biti vrlo vidljive. Isto tako, ova će promjena radnicima izbiti iz ionako plitkih džepova godišnje više od milijardu kuna! K tome će se, zbog smanjene osnove, smanjiti i prirez, dakle novac koji dobiva lokalna samouprava, pa bi ona mogla podizanjem komunalne naknade nadoknaditi manjak.

A što reći o ideji da školovani mladi ljudi bez radnog iskustva volontiraju godinu dana bez da od poslodavca dobivaju plaću? Što mislite, kako će na ovo reagirati “Hrvatski” telekom ili slične firme? Možda otpuštanjem radnika i “davanjem prilike” volonterima, koje bi s 1600 kuna mjesečno plaćali svi mi? Ministar Mršić tvrdi kako to firme koje otpuštaju radnike neće smjeti, ali dajte, tko će im zabraniti? Tvrdnja da se time neće smanjiti cijena rada također ne stoji, prema logici kako stvari u Hrvatskoj inače funkcioniraju. Naravno da su poslodavci jako zadovoljni prijedlogom ministra Mršića, ma genijalno se on to dosjetio kako da poslodavci besplatno iskoriste rad mladih ljudi! Čudim se samo zašto gospodin Mršić nije prihvatio prijedlog nekog od novinara da on sam volontira, dok ne nauči svoj posao, a ako ga ne nauči, da na njegovo mjesto dođe netko sposobniji!

Treba shvatiti samo jedno, pa su sve odluke Vlade jasne i logične: ova je Vlada neoliberalna, POTPUNO je u vlasti stranih banaka i stranih moćnika, i ona odrađuje SVE, apsolutno sve što oni od nje traže! Stoga, dragi moji, dokle god su oni na Markovom trgu, nema šanse da dođe do bilo kakvog boljitka građanima naše zemlje! Jedino što možemo očekivati jesu daljnji stečajevi s likvidacijama, poskupljenja, uništavanje domaćih poljoprivrednika, davanje u koncesiju (ili i prodavanje, tko uopće sa sigurnošću zna što oni potpisuju?!) svega i svačega, beskonačno novo zaduživanje zbog reprogramiranja starih dugova i uzimanja novih. A kad nas zaduže previše, a to će biti uskoro, prodat će stranim investitorima naše šume, vode, otoke, ma sve za što ovi p
okažu interes. I na sve će gospodin Milanović reći da je tako kako je, nije mu drago, ali, što se može?!

Može li se ovom stati na kraj? Može i mora! Ovu je Vladu narod izabrao u najboljoj vjeri, očekujući da će zastupati hrvatske nacionalne interese, kao i interese svojih građana. Oni su dobili mandat upravo ZA TO, a ne da predaju hrvatski suverenitet Europskoj uniji, niti da rezignirano sliježu ramenima dok “vlasnici” opljačkanih poduzeća bacaju radnike na ulicu. Koja će mjera donesena na Markovom trgu biti kap koja će preliti čašu? Ne znam, no što se prije to dogodi, počinjena će šteta biti manja, jer nas ovakva politika SVAKIM novim danom spušta u još dublji ponor, a konopac je odavno napukao!

— Željana Maričić