Kriza Europe i europski nacionalizam

— George Friedman (STRATFOR, 13. 9. 2011.)

Tijekom posjeta Europi 2008., a i ranije, uočio sam da mnogi politički vođe ideju da se Europa neće pretvoriti u jedinstveni politički entitet smatraju herezom. Smatralo se da se na projektu Europe – grupi naroda koji su predani zajedničkoj sudbini – radi te da je njegovo ostvarenje neizbježno. Ta ključna vizija iz 2008. sada je nestala. Posvuda se raspravlja o onome što je dosad bilo nezamislivo – prevlasti tradicionalne nacionalne države. Razmišlja se i o djelomičnom ili potpunom smanjenju ovlasti (primjerice izbacivanju Grčke iz eurozone). Ti su događaji značajni.

Do 1492. Europu su činili mali narodi koji su se borili oko relativno malog komada hladne i kišne zemlje. No jedna tehnološka promjena Europu je učinila središtem međunarodnog sustava: otkriće navigacije dubokim vodama.

Sigurna putovanja brodovima na veće udaljenosti tvrtkama na kontinentu omogućila su jednostavnu međusobnu interakciju i istaknula kapacitet rijeka za generiranje kapitala. Navigacija je mnogim europskim narodima omogućila i osvajanje golemih carstava izvan Europe. Blizina i bogatstvo tih naroda omogućili su nezabilježen tehnološki razvoj i inovacije. Europa je, kao cjelina, postala vrlo bogata te se počela baviti gradnjom carstava u dalekim krajevima. Ratovanje joj je išlo vrlo dobro. Ukratko, od kulturne i ekonomske zabiti Europa je postala svjetski motor.

Rastući ekonomski razvoj Europe nadmašivala je samo žestina sukoba unutar nje. U inozemstvu je Europa razvila sposobnost primjene vojne sile radi postizanja ekonomskih ciljeva i obrnuto. Moderni je poredak stvoren brutalnim iskorištavanjem nekih zemalja (osobito Južne Amerike) i temeljitim potčinjavanjem drugih, kao i nametanjem trgovačkih sustava (osobito u Istočnoj i Južnoj Aziji). Bogatstvo Europe dramatično je povećano takvom zamjenom tradicionalnih sustava.

No «motor» ne znači i «jedinstvo», pa europsko bogatstvo nije ravnomjerno raspodijeljeno. Zemlje koje su imale najviše prednosti mogle su najviše resursa posvetiti razvoju vojne snage te su mogle potaknuti druge države da im postanu saveznici. To je trebalo dovesti do toga da vodeće svjetsko carstvo ujedini Europu pod svojom zastavom. Unatoč brojnim pokušajima, to se nikad nije dogodilo. Europa je ostala podijeljena i u ratu sama sa sobom, a istovremeno je dominirala svijetom i preoblikovala ga.

Uzroci ovog paradoksa su složeni. Uvijek sam smatrao da je Engleski kanal ključan. Dominacija Europom zahtijeva golemu kopnenu vojsku. Dominacija svijetom zahtijeva mornaricu i snažnu orijentaciju prema pomorskoj trgovini. Nijedna europska sila nije mogla prijeći kanal, poraziti Englesku i prisiliti je da se pridruži Europi. Španjolska Armada, francuska mornarica na Trafalgaru i Luftwaffe nad Britanijom – nitko nije uspio stvoriti uvjete za invaziju i potčinjavanje. Što god da se dogodilo u kontinentalnoj Europi, Engleska je uvijek bila nezavisna sila s moćnom vlastitom mornaricom koja je mogla manipulirati ravnotežom snaga u Europi i tako europske sile prisiliti da se (većinom) usredotoče jedna na drugu, a ne na Englesku. Kada je Napoleon poražen, Kraljevska mornarica stvorila je najsnažnije carstvo koje je Europa ikad vidjela, ali nije mogla sama uspostaviti dominaciju nad kontinentom. (Očito je da druge geografske značajke Europe otežavaju njeno ujedinjenje, ali sve su u nekom trenutku izgubile na važnosti, sve osim Kanala).

Unutarnje napetosti

Unutarnje napetosti u Europi istaknulo je ujedinjenje Njemačke 1871. te potreba da se za Njemačku, kao integralni i istovremeno neprobavljivi dio europskog sustava, pronađe mjesto. To je dovelo do dva katastrofalna sveopća rata u Europi koji su započeli 1914. i završili 1945. okupacijom Europe od strane Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza te kolapsom europskog imperijalnog sustava. Europska se ekonomija raspala, a javnost je zapala u krizu morala te je izgubila povjerenje u svoje elite. Izgradnja carstva Europu tada nije zanimala.

Europa je bila iscrpljena ratom, ali i unutrašnjom psihozom dvije ključne sile. Hitlerova Njemačka i Staljinov Sovjetski Savez izvana su se ponašale u skladu s predvidljivim geopolitičkim zakonima. No iznutra su te dvije država poludjele i otpočele pokolj vlastitih građana i građana zemalja koje su okupirale, a sve to iz razloga koje jedva da je moguće razumjeti, a kamoli racionalno objasniti. Smatram da je pritisak i pokolj koji su dva svjetska rata uzrokovala u obje zemlje doveo do kolektivnog mentalnog sloma.

Shvaćam da je taj odgovor bolno nezadovoljavajući. No razmislimo o Europi nakon II. svjetskog rata. Najprije je prošla kroz 450 godina globalnih pustolovina i sve krvoločnijih ratova, a na kraju je prokockala sve što je osvojila. Zemlja poput Njemačke, koja u nekim aspektima predstavlja najveći izričaj europske civilizacije, naočigled Europe potonula je u nezabilježeno barbarstvo. Konačno, Sjedinjene Američke Države odmaknule su se od rubova povijesti i postale okupatorska sila. Europa im je zavidjela: bila je to stabilna, bogata i ujedinjena zemlja koja je uspjela nametnuti ekonomsku, političku i vojnu volju velikim silama na drugom kontinentu. (Rusi su bili dio Europe te se njihov slučaj može objasniti u sklopu europske paradigme. Europljani su ih prezirali i smatrali siromašnim rođacima, dijelom obitelji koji više-manje igra po europskim pravilima). SAD je zasjenio Europu kao nova i nezabilježena sila. Europa je u povijesnom treptaju oka kao dominantna sila zapala u psihozu, a potom bila vojno, politički i kulturna podčinjena.

SAD je paradoksalno, prvi naznačio oblik europske budućnosti, počevši od Zapadne Europe. Ishod II. svjetskog rata SAD-u i Sovjetskom Savezu omogućio je podjelu Njemačke. Postojala je mogućnost izbijanja novog rata, a rizici hladnog rata bili su jasno vidljivi. SAD-u je bila potrebna ujedinjena Zapadna Europa radi kontrole Sovjetskog Saveza. NATO je stvoren radi političke i vojne integracije Europe i SAD-a. Time je stvoren princip nadnacionalnih organizacija koje omogućuju integraciju Europe. SAD je potaknuo i ekonomsku suradnju unutar Europe, ali i između Sjeverne Amerike i Europe. Takav pristup znatno se razlikovao od trgovačkih imperija iz nedavne povijesti, a iz njega se razvila prethodnica Europske unije. Tijekom desetljeća hladnog rata Europljani su se posvetili transnacionalnom projektu stvaranja neke vrste ujedinjene Europe.

Povjerenje u takvu vrstu unije temeljilo se na dva razloga. Ponajprije je to bio hladni rat i kolektivna obrana. No dublji razlog predstavljala je nada u izbavljenje Europe od užasa 20. stoljeća. Smatralo se da je ujedinjenje Njemačke 1871. uzrokovalo sukobe te da je podjela Njemačke 1945. ponovno unijela stabilnost u Europu. Istovremeno, Europa nije željela biti okupirana ili uhvaćena u trajni sukob koji prijeti rasplamsavanjem rata. Europljani su tražili način da se oslobode vlastite povijesti.

Status Njemačke predstavljao je jedan problem. No nacionalizam je predstavljao dublji problem. Ne samo da se Europa nije uspjela ujediniti pod jednom zastavom kroz osvajanje, već su i velika carstva oslabljena I. svjetskim ratom. Time je stvoren niz manjih država koje su se borile za slobodu. Argument je glasio: 20. stoljeće stvoreno je kroz nacionalizam, i to ne samo njemački. Stoga je zadatak Europe nadići nacionalizam i stvoriti strukturu u sklopu koje će se ona ujediniti i zadržati jedinstvenost naroda kao kulturni, a ne politički i ekonomski fenomen. Ako se Njemačka uključi u taj proces, time će i taj problem biti riješen.

Sredstvo iskupljenja

Europska unija osmišljena je kao koristan ekonomski alat, ali i kao sredstvo za iskupljenje Europe. Usmjerenost
na ekonomiju je ključna. Unija nije željela biti vojni savez, budući da su takvi savezi doveli do europske tragedije. Europljani su se usredotočili na ekonomiju dok su se vojni poslovi povezali s NATO-om i SAD-om. Nije bilo značajne zajedničke europske vojne sile. Na taj su način Europljani izbjegli dio povijesti koji ih je užasavao, a usredotočili su se na onaj koji ih je poticao: ekonomski prosperitet. Zamišljeno je da će slobodna trgovina kojom upravlja središnja birokracija potisnuti nacionalizam i stvoriti prosperitet bez ukidanja nacionalnog identiteta. Zajednička valuta – euro – predstavlja konačni izraz te nade. Europljani su se nadali da bi postojanje neke paneuropske strukture europskim državama moglo podariti bogatstvo, a istovremeno im omogućiti da zadrže osnove pojedinačnog identiteta.

No čak i tijekom razdoblja sigurnosti i prosperiteta koje je uslijedilo u razdoblju nakon II. svjetskog rata, neki su Europljani ustuknuli pred idejom prijenosa suvereniteta. Mnogi među brojnim zagovarateljima ideje ujedinjenja Europe smatrali su da među njima postoji konzensus, no tomu nije bilo tako. Današnja kriza eura prva je ozbiljna kriza s kojom se Europa otad suočila. Nacionalizam ponovno punom snagom izbija na površinu.

Konačno, Nijemci su Nijemci, a Grci su Grci. Njemačka i Grčka različite su države na različitim mjestima s različitim sustavima vrijednosti i interesima. Ideja međusobnog žrtvovanja upitne je vrijednosti. Ideja žrtvovanja za Europsku uniju nema smisla. Europska unija nema moralni autoritet u Europi, bar ne onaj koji nadilazi obećanje prosperiteta i izbjegavanja sukoba. To nisu nevažni ciljevi, no kada prosperiteta nestane, nestaje i velik dio opravdanja. Tada se raspršuje i averzija prema sukobu, ili barem političkom neslaganju.

Njemačka i Grčka mogu objasniti zašto je onaj drugi odgovoran za to što se dogodilo. Nijemci smatraju da je neodgovorna grčka vlada kupovala političku moć novcem koji nije imala. U konačnici je falsificirala ekonomske statistike radi stjecanja članstva u eurozoni. Grci smatraju da su Nijemci preuzeli nadzor nad Europom. Nijemci upravljaju monetarnom politikom eurozone te su izgradili regulatorni sustav koji jamči nepravedne privilegije njemačkim izvoznicima, njenoj ekonomskoj strukturi i financijskom sustavu. Svaka zemlja misli da ona druga iskorištava situaciju.

Politički vođe traže ustupke, no javno mnijenje koje je sve više neprijateljski raspoloženo prema detaljima dogovora i prema samom principu ustupaka, u tome ih sve više ograničava. Najvažniji problem nije to slažu li se Njemačka i Grčka (iako se izrazito ne slažu), već to što javnost u tim državama sve više smatra one druge predstavnicima strane sile koja se bavi vlastitim sebičnim interesima. Obje strane kažu da žele «više Europe», no samo ako to znači i više onoga što žele jedini od drugih.

Upravljanje žrtvovanjem

Nacionalizam se temelji na uvjerenju da sudbina pojedinca ovisi o sudbini država i njenih građana, a smatra da je sudbina drugih nebitna. Pobornici ujedinjene Europe pokušali su stvoriti institucije koje bi odabir između vlastitih i drugih građana učinile nepotrebnim. No to nisu temeljile na vojnom duhu europskog mita, jer ih je to užasavalo. Argument je postavljen razborito: Europa će vam se svidjeti jer će u njoj vladati prosperitet te stoga nećete morati birati između vlastite nacije i drugih nacija. Tvrdilo se i da se nitko neće morati žrtvovati za Europu, a to je bilo izrazito privlačno ljudima koji su proživjeli 20. stoljeće.

No prosperitet, naravno, nije stalan, a kad ga nestane potrebna je žrtva. A žrtva, poput bogatstva, nikad nije ravnomjerno raspoređena. Ta neravnomjerna raspodjela određena je nužnošću, ali i time tko je na vlasti te tko upravlja institucijama. Iz nacionalnog aspekta to su Nijemci i Francuzi, dok su Britanci zadovoljni time da nisu u središtu zbivanja. Ostatak Europe je slab – oni su predali temeljni suverenitet Nijemcima i Francuzima i sada moraju nositi teret žrtve.

Europa će u konačnici ostati iznimno prosperitetno mjesto. Njena neto vrijednost – ekonomska osnova, intelektualni kapital, organizacijske sposobnosti – zapanjuje. Te kvalitete neće nestati. No kriza mijenja način upravljanja, rukovanja i distribucije tih kvaliteta. To je sada pod upitnikom. Posvuda se raspravlja o budućnosti eura. Time će u prvi plan izbiti i budućnost zone slobodne trgovine. Njemačka je sama po sebi golema ekonomija – njen godišnji izvoz premašuje BDP većine svjetskih država. Žele li Grčka ili Portugal doista Njemačkoj dati bjanko-ček za izvoz ili bi radije same upravljale trgovinom? Ako ta pitanja prenesemo izvan krize eura, temelji ujedinjene Europe dolaze u pitanje.

Tim bi se pitanjima morale baviti banke i političari. Nacionalizam je dublji problem. Europski nacionalizam uvijek je pokretalo nešto više od ljubavi prema vlastitom identitetu. On se temelji i na preziranju drugog. Europa nije po tome jedinstvena, ali to je bio uzrok nekih od najvećih katastrofa u povijesti. U povijesti su Europljani znali dobro mrziti. Sada smo tek na početku akumuliranja zamjerki i prisjećanja na to kako se mrzi, no proces je otpočeo. Kako će se on dalje odvijati, odnosno kako će političari, financijaši i mediji protumačiti te zamjerke, znatno će utjecati na Europu. Iz toga može proizaći širi osjećaj nacionalne izdaje, a upravo je to ono što je Europska unija trebala spriječiti.

— s engleskoga prevela Ivana Domić