Jesmo li mi Hrvati budale? Saga o HPB-u

Najava Slavka Linića kako će ova vlada prodati Hrvatsku poštansku banku šokirala me. S pravom si postavljam pitanje znaju li ti ljudi što rade. Bi li razmišljali o prodaji te iste banke kada bi bila njihova vlastita imovina? Za izračunati koliko je to glup potez ne treba vam škola. Dovoljno je malo «seljačke logike». Ciljana prodajna cijena banke po riječima S. Linića je oko milijardu kuna. Taj iznos je manji iz razloga što je recesija u svijetu i teško je prodati bilo što. Međutim, što je po meni problem?

HPB je prošlu godinu završila sa 78,7 milijuna kuna čiste dobiti. Kad uzmemo u obzir taj iznos u postotku od namjeravane prodajne cijene HPB-a, dobivamo 7,87 % godišnjeg prihoda. Znači ako bi banka nastavila ovako uspješno poslovanje slijedećih 12 godina, otplatila bi samu sebe. Ne zaboravimo da je poslovanje u prošloj godini bilo izuzetno teško. Izlaskom svjetske i hrvatske ekonomije iz recesije, iznos dobiti bi mogao biti puno veći.

E sad, u čemu je tu kvaka. Kad bi država tih milijardu kuna dobivenih od prodaje HPB-a uložila u neki profitabilni projekt koji bi donosio puno veću dobit od ovih 7,8 %, to bih pozdravio. Ali na žalost, tih milijardu kuna bi otišlo za pokrivanje gubitaka propalih firmi, brodogradilišta i financiranje raznih budalaština.

Koje je rješenje?

Hrvatska vlada treba donijeti odluku da se ojača pozicija HPB-a tako da se naredi svim javnim i državnim poduzećima da obavezno prenesu svoje depozite i posluju preko HPB-a. Tim depozitima bi se pojačala likvidnost banke a i smanjila konkurentnost stranih banaka Zabe, Privredne, RBA itd.

Nakon toga bi vlada donijela zakon o zaduživanju putem državnih obveznica od te iste HPB banke a ne od stranih banaka. Kamata bi bila oko 6% koliko je trenutna tržišna a što je još uvijek manje nego 7,8% koliko joj donosi HPB svojim poslovanjem. Znači dodijelila bi kredit sama sebi a banka bi ostala hrvatska i bili bi financijski u plusu.

Zašto ovo pišem?

Neki dan sam pročitao intervju sa direktorom Ingre I. Openheimom koji je opisao temeljni problem hrvatskog građevinarskog izvoza. Ingra je konkurirala za posao u Alžiru, svom tradicionalnom tržištu na kojemu ima odlične reference. Vrijednost posla je bila oko 150 milijuna eura. Pošto nijedna firma nema toliko novca za takav projekat, obratili su se svojoj banci – ZABA-i. Pošto je ZABA-in vlasnik talijanski Unicredit, ZABA je morala svu potrebnu dokumentaciju poslati u Italiju na odobrenje. Napomenuti moram da je projekat sa svim kalkulacijama poslovna tajna Ingre. Ingra posao nije dobila. Znate zašto? Jer je Ingrin direktni konkurent bila talijanska firma koja je na kraju i dobila posao.

Zato se ponekad pitam razmišljaju li političari ikada više od tri dana unaprijed te jesu li svjesni da su svojim postupanjem i neznanjem nanijeli ogromnu štetu ovom društvu?

— Mišić Ivica