Odgovor na ovo pitanje treba potražiti u povijesti, ali ne tako dalekoj. Kad se prisjećamo velikih pobjeda u Domovinskom ratu, posebnu počast treba dati i hrvatskom radniku, uz sve loše iz crnog socijalizma eliminirali smo i radnika. Najprije je postao djelatnikom (kao da je to isto – djelatnik djeluje, a radnik radi, djelatnik se zadržva u kancelariji, po mogućnosti partijskoj, a radnik je na svom radnom mjestu).

Dakle, stvorili smo domovinu i uništili radnika. Navodno je stigla demokracija, i to takva u kojoj kapitalizam grubog tipa igra glavnu ulogu. Nekima je bilo jasno odmah što se događa, a neki su shvatili tek kad ih je udarilo po glavi.

Kad sam ovo govorio davnih devedesetih godina bio sam komunjara, jugonostalgičar i nepravi domoljub, jer tko je uopće imao hrabrosti dovoditi u pitanje vrijednosti i sustav kakvog su nam nametnuli veliki i istinski domoljubi (dok su prodavali hrvatske tvrtke stranim vlasnicima i porobljavali narod za vlastiti ćar)?

Smatralo se da su radnička prava iz mračnog socijalizma (to mu je bio službeni naziv) nešto loše, protivno suvremenim demokratskim standardima kakve je tobože Hrvatska namjeravala gajiti. Ismijavalo se sve postignuto, čak i Međunarodni praznik rada, jer kome treba rad kad imamo Hrvatsku. S prljavom vodom komunističke diktature kroz prozor smo bacili i dijete – ljudska i radnička prava. Novopečene gazde su zgazile čovjeka.

Slažem se s Karlom Marksom (zovite me i crvenim i komunistom, kako vam drago), kad kaže da se povijest ponavlja, prvi put dolazi kao tragedija, a drugi puta kao farsa. Velika gospodarska kriza s kraja 20-ih godina prošlog stoljeća bila je neopisiva tragedija koja je promijenila svijet te je bila uvertira za fašizam, sukobe, rat i sve zlo kojeg je došlo nakon toga.

I današnja je kriza također krenula iz Amerike i preplivala u Europu. Priča je gotovo ista, razlike su samo u nijansama.

No, iz one je krize krupni kapital nešto i naučio. Danas veliki igrači ne propadaju. Kolač društvenog bogatstva je isto, nema novih vrijednosti, sve je virtualno, ali je taj kolač preraspodjeljen. Prije krize je bilo komadića za preživljavanje za sve, a neki su, istina imali i značajno više od toga. Danas je čitav kolač u rukama ove druge grupe, a prvi se mogu naslađivati pogledom na stol velikog gazde i očekivati eventualne mrvice – da prežive do sutra.

Sjećam se vremena kad je maksimalna razlika u plaćama bila 1:3,3. Naravno, to je bilo u crnom socijalizmu i zato je prošao kako je prošao. Ali danas se najniža plaća vrti oko 3.000 kuna, a najveće se pišu sa šest nula. Jesmo li zato rušili crni socijalizam?

No, najveća tragedija je ipak da u tome sudjeluju aktivno političari koje je narod izabrao da mu bude bolje. Političari koji se proglašavaju socijal-demokratima i liberalima. A rade što rade?

Tako imamo brodogradilišta koja su se morala restrukturirati, što je, naravno, dobro, ali ne na način kako je to učinila naša Vlada. Imamo vlasnike koji radnike rentaju poput automobila, bez ikakvih obveza. Za to su najbolji inozemni, pa je Debeljak i tražio 4500 radnih dozvola. Mrsić se pokazao pravim zaštitnikom radničkih prava pa mu nije dao. Ispao je faca.

Ne trebaju poslodavcima radnici koji će biti bolesni, žene koje misle roditi ili su rodile (jer ako su rodile, ići će na bolovanja pošto su djeca boležljiva, a ako nisu rodile, onda planiraju pa vrijedi isti scenarij kao i za prve) ili općenito radnici koji će tražiti neka svoja prava ili biti informirani o njima.

Mirovine su postale nezamislivi luksuz za one koji još rade jer im politika naših divnih socijaldemokrata govori da se s posla ide na groblje, ne u penziju.

Radnog tjedna ne bi smjelo ni biti jer poslodavac, kao šef svemira, smije odrediti koliko bi i kako trebali raditi i što će vam od toga eventualno biti plaćeno. A ako niste zadovoljni s time što će vam platiti manje od onog što ste dogovorili – to je dobar razlog za otkaz.

Dakle radnička prava bi se trebala svesti na odredbe u kojima bi stajalo da radnik mora raditi dok ne lipše, onoliko koliko poslodavac hoće i za koricu kruha, tek toliko da ne padne u nesvijest.

Važna odredba Mrsićevog zakona mogla bi biti i da je za sve sporove nadležan poslodavac. To bi uvelike rasteretilo sudove i uklonilo iz njih bahate građane koji se usuđuju tražiti kruha nad pogačom, odnosno kruha kao takvog.

Ali, može biti, može vrlo lako biti da Vlada vara, da se i gazde varaju. Može lako biti da nas ovog puta neće prevesti žedne preko vode. Može lako biti da bude i drugačije. Čudi me samo da nikoga nije strah.

Izvor: http://www.nikolavuljanic.eu/blog/103-gdje-je-nestao-radnik.html