Kolumna

Temeljem predmetnog Zakona od 6. studenog 2009. godine ukinuto mi je pravo na opskrbninu (kao i vjerojatno tisućama hrvatskih branitelja) koje mi je dana 14.09.2007. godine priznato temeljem Rješenja Gradskog ureda za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje – Odjel za branitelje i udruge branitelja iz Domovinskog rata, Odsjek za upravni postupak, Zagreb, Dubrava 49, KLASA: UP/I-564-01/2007-43/91, URBROJ: 251-11-30/100-07-12 u iznosu od 1.097,58 kn.

Hrvatski Sabor donio je 19. siječnja 2005. godine Deklaraciju o temeljnim načelima pregovora za punopravno članstvo Republike Hrvatske u Europskoj Uniji. Deklaracija je donesena jednoglasno i ponosni sabornici istovremeno su donijeli i Izjavu Hrvatskog Sabora i Vlade Republike Hrvatske o zajedničkom djelovanju u procesu pregovora za članstvo u Europskoj uniji, kojom se ovlašćuje Vlada da vodi pregovore i domoljubnim se frazama utvrđuje pozicija Hrvatske u pregovorima. Očito je danas da su oba ova dokumenta napisana…

Eto, prošlo je više od tjedan dana od saborske rasprave o nepovjerenju premijerki, a ja još neznam što da napišem. Najprije par sam dana bio u šoku, a onda jednostavno ostao bez teksta. Onda sam slučajno negdje iskopao video kasetu Cirque du Soleil. Uživao sam u njihovim vratolomijama i lupinzima i odjednom, za divno čudo, stigla je inspiracija…

Neki sam dan, ispijajući u gradskoj kavani moj jutarnji macchiato, prisluškivao razgovor za susjednim stolom. Politiziralo se i polemiziralo o stanju u državi, o nesposobnoj vladi, o sramotnoj izjavi Šeksa u saboru, o pesimističkim procjenama Rohatinskog… Tada je netko iz društva, valjda kao sukus njihovog polemiziranja, urliknuo: “Ma ne može nam pomoći ni Obama!” Obama? Eureka! Tako je, konačno sam shvatio odakle vječiti smile naše premijerke i Šukerov neuništivi ružičasti optimizam. Obama, naš prijatelj, on…

Nadali smo se do kraja ali ipak, stigla je tužna vijest: Vraća se Ivo!? Panika na desnoj strani sabornice, podsmijeh na onoj lijevoj, a sve u stilu: eto vam ga na. A čovjek jadan ne zna kud će, “nigdje puta, nigdje staze… “. Ma bilo mi ga je žao. I tako, makar nisam zagorac, padnu mi na pamet oni krasni stihovi i učiniše mi se prikladnima…