MMF – četiri koraka do prokletstva

Kako su krize, promašaji i patnja konačno odveli predsjednikovog savjetnika na drugu stranu barikade

Autor: Greg Palast (naslov izvornika: IMF’s four steps to damnation), objavljeno u The Observer, 29. travnja 2001., prijevod Igor Bušić, Osijek

Bila je to scena kao iz LeCarreovih romana; odjednom se pojavljuje briljantni agent i tijekom višesatnog brifinga iznosi svoja sjećanja na užase počinjene u ime trule ideologije. No, ovdje se radilo o puno većoj ribi nego o nekakvom potrošenom špijunu iz razdoblja hladnog rata. Aparatčik je bio Joseph Stiglitz, bivši glavni ekonomist Svjetske banke. Novi svjetski ekonomski poredak je bio njegova zamisao, oživotvorena teorija.

Stiglitz je bio u Washingtonu povodom velikih razgovora između Svjetske banke i MMF-a. Umjesto da predsjeda sastancima ministara i predsjednika središnjih banaka, bio je van policijskih kordona. Svjetska banka dala mu je otkaz prije 2 godine. Nije mu bilo dozvoljeno tiho povlačenje s dužnosti: bio je ekskomuniciran čisto zbog izražavanja i najblaže kritike globalizacije u stilu Svjetske banke.

Ovdje u Washingtonu smo proveli ekskluzivni intervju sa Stoglitz-om, za The Observer i Newsnight o unutrašnjem funkcioniranju MMF-a, Svjetske banke i njenom 51%-tnom vlasniku, američkom ministarstvu financija (US Treasury).

Ovdje smo (ne od Stiglitz-a) pribavili i gomilu dokumenata označenih sa «Tajno» i «Povjerljivo». Stiglitz nam je pomogao prevesti jedan dokument, «Strategija pomoći». Postoji određena strategija za svaku siromašniju zemlju koja je razrađena nakon pažljivog istraživanja dotične zemlje.

No, prema Stiglitz-u, «istraživanje» o kojem je riječ nije ništa više no pažljiva inspekcija hotela s pet zvjezdica koja se sastoji od sastanka sa molećivim ministrom financija te zemlje kojem se na potpis preda unaprijed smišljen «Ugovor o restrukturiranju».

Analizira se ekonomija te zemlje a onda se svakom ministru uruči jedan te isti program u četiri koraka.

Prvi korak je privatizacija.

Stiglitz veli kako neki političari u predmetnoj zemlji, umjesto protivljenja i primjedbi na rasprodaju nacionalnog blaga i industrije, s žarom rasprodaju javne tvrtke za elektrodistribuciju i vodno gospodarstvo, koristeći se zahtjevima Svjetske banke kao izgovorom . «Mogli ste vidjeti kako im cure sline od pomisli kako bi mogli dobiti proviziju ako snize cijenu za par milijardi».

Američka vlada je znala za to, optužuje Stiglitz, barem u slučaju najveće privatizacije ikada, ruske rasprodaje iz 1995. Stajalište američkom ministarstva financija je bilo: «Ovo je odlično jer želimo Jeljcina opet na vlasti. NE ZANIMA NAS ako su izbori i namješteni».

Stiglitz-a se ne može tek tako otpisati kao teoretičara zavjere. Ovaj čovjek je bio igrač u toj igri – član kabineta Bill-a Clinton-a, šef predsjednikovog vijeća ekonomskih savjetnika. Ono što je Stiglitz-a najviše zgrozilo je da su, uz američku podršku, ruski tajkuni toliko ogolili ruske proizvodne kapacitete da je proizvodnja gotovo pala na pola.

Nakon privatizacije, drugi korak je liberalizacija tržišta kapitala. U teoriji, ovo omogućuje protok kapitala, i prema unutra i prema van. Na žalost, što je vidljivo iz primjera Brazila i Indonezije, novac jednostavno istječe iz zemlje. Stiglitz ovo naziva «ciklusom vrelog novca». Gotov novac pritječe radi špekuliranja s nekretninama i nacionalnom monetom a onda nestane na pojavu i najmanjeg problema (koji može biti i umjetno stvoren op.prev.). Na ovaj se način nacionalne rezerve mogu iscrpiti za par dana. A kada se to dogodi, MMF od države traži da podigne kamatne stope na 30, 50 ili 80% kako bi naveli špekulante da ponovo investiraju i vrate toj državi njen vlastiti novac.

«Rezultat toga je predvidljiv» kaže Stiglitz. Visoke kamatne stope smanjuju vrijednost vlasništvu, uništavaju industrijsku proizvodnju i iscrpljuju državnu riznicu.

Nakon ovoga, MMF tjera državu koja već teško diše na treći korak:

Tržišno određivanje cijena, što nije ništa drugo do ljepši naziv za povećanje cijene hrane, vode i plina. Ovo, zauzvrat, dovodi do trećeg-i-pol koraka, kojeg Stilgitz naziva «MMF pobunom». MMF pobuna je bolno predvidljiva. Kad je nacija na koljenima, MMF cijedi i posljednju kap krvi iz nje. Pojačavaju pritisak dok sve ne eksplodira. Kao u slučaju Indonezije kada su na zahtjev MMF-a eliminirane subvencije na hranu i gorivo za siromašno stanovništvo 1998. Indonezija je eksplodirala.

Postoje i drugi primjeri – pobuna u Boliviji oko cijene vode prošle godine, kao i ove veljače u Ekvadoru zbog povećanja cijene plina na zahtjev Svjetske banke. Gotovo da pomislite kako su pobune bile očekivane. I jesu. Stiglitz nije znao da je Newsnight došao u posjed dokumenata Svjetske banke preko osobe iz banke. U jednom od njih, «Procjeni tijeka strategije pomoći za Ekvador», banka nekoliko puta hladno navodi da se kod provođenje plana mogu očekivati socijalni nemiri.

Ovo nije ništa iznenađujuće. Tajni izvještaj navodi kako je plan da se u Ekvador uvede američki dolar kao nacionalna valuta (kao Euro u RH op. prev.) gurnuo 51% stanovništva ispod granice siromaštva. MMF pobuna (pri tome mislim na mirne demonstracije koje se rastjeruju mecima, tenkovima i suzavcem) uzrokuju novi bijeg kapitala i bankrot države. Ovo «podmetanje požara» ima i svijetlu stranu – za inozemne špekulante koji sada mogu pokupovati vrijedne nacionalne resurse po bagatelnim cijenama na brzinskim rasprodajama. Tu se već može razabrati nit vodilja. Ima puno gubitnika ali čisti pobjednici postaju Zapadne banke i američko ministarstvo financija.

Sada stižemo do četvrtog koraka: slobodna trgovina.

To je slobodna trgovina pod uvjetima Svjetske trgovinske organizacije i Svjetske banke. Koje Stiglitz uspoređuje sa Opijumskim ratovima. «Tu se isto radilo o otvorenom tržištu», rekao je. Kao u 19. stoljeću, Europljani i Amerikanci ruše trgovinske barijere u Aziji, Latinskoj Americi i Africi, istovremeno blokirajući pristup poljoprivrednim proizvodima Trećeg svijeta na europsko i američko tržište.

Tijekom Opijumskih ratova, Zapad je koristio vojne blokade. Danas Svjetska banka može narediti financijsku blokadu koja je isto tako efikasna, nekad i opasnija. Stiglitz-a brinu 2 stvari po pitanju MMF-a i Svjetske banke. Prvo, budući se planovi definiraju tajno, vođeni apsolutističkom ideologijom, nikad otvoreni za raspravu ili suprotstavljanje, potkopavaju temelje demokracije. Drugo, ne funkcioniraju u praksi. Pod MMF-ovom «strukturalnom pomoći» prihodi Afrike su pali 23%.

Je li koja nacija izbjegla ovakvu sudbinu? Jest, kaže Stiglitz. Bocvana. Koji je bio njihov trik? Rekli su MMF-u da se spakira. Stiglitz predlaže radikalnu zemljišnu reformu: udar na 50%-tnu rentu za najam poljoprivrednog zemljišta koju naplaćuju veleposjedničke oligarhije širom svijeta.

Zašto Svjetska banka i MMF nisu slijedili njegov savjet?

«Ako prozovete zemljoposjednike, to bi bila promjena statusa moći elita. To nije njihov plan.» Ono što ga je u konačnici dovelo u situaciju da rizikuje svoj posao je neuspjeh banaka i američkog ministarstva financija u promjeni smjera kada se suoče s krizama, neuspjesima i patnjom nastalom njihovim monetarsitičkim mambom u 4 koraka.

«Ovo je pomalo kao srednji vijek», veli ekonomist, «kad bi pacijent umro rekli bi, eto, zaustavili smo puštanje krvi prerano, još je krvi bilo u njemu».

< p>Možda je vrijeme da se krvopije uklone.

| Broj posjeta: 1.506 |

Želite li komentirati? Objava: "MMF – četiri koraka do prokletstva"

Imate li komentar?