Za koga smo branili?

Još ima država u svijetu gdje se ne poštuju gotovo nikakva prava radnika, gdje je radnik potpuno obespravljen. Radnik je lako zamjenjiv u mnogoljudnim zemljama kao što su Kina, Indija ili Brazil. Gdje ima raspoloživih nezaposlenih na pretek, cijena rada može biti niska. Još k tomu, nije poželjno da se radnik buni ako se ne poštuju uvjeti zaštite na radu. Primjeri su rijetki da netko od poslodavaca ili vlasnika bude kažnjen zbog propusta koje je dozvolio poput vlasnika i investiora koji su kažnjeni u Južnoj Koreji nakon što se srušila robna kuća izgrađena mimo propisa o gradnji, kojom je prigodom poginulo više od 500 ljudi.

Iznenadili biste se koje su zemlje postigle visok ekonomski rast posljednjih godina a radnici im rade više od 10 sati dnevno, minimalno su plaćeni, cijelu godinu rade bez dana godišnjeg odmora, bez zdravstvene zaštite, bez poštivanja nužne zaštite na radu. Iz takvih zemalja ljudi žele iseliti i doći u Europu. Pretpostavljam da u takvoj zemlji ne biste željeli živjeti. Međutim gdje je stotina milijuna ili milijardu ljudi, žalosno ali istinito, ljudski život malo vrijedi, radnik je potrošna roba. U europskoj Uniji se poštuju propisi i radna etika i od strane poslodavaca i od radnika. Rad je dobro plaćen, postoji dnevni, tjedni i godišnji odmor, plaćena je zdravstvena zaštita a poštuje se i zaštita na radu. To je civilizacijski doseg koji europska Unija promiče po svijetu. Zato u Europu pored izbjeglica iz ratnih područja dolaze i ekonomski migranti.

Hrvatska ima malo stanovnika pa bismo trebali čuvati svakog čovjeka i svakog radnika. Dovoljno su nas kroz povijest decimirale razne vojske, uključujući i križarske, Huni, Avari, Turci, razni fašisti i drugi koji su harali našim teritorijem. U našem Domovinskom ratu imali smo srećom dovoljno branitelja da nas obrane, ali nije dovoljno sačuvati teritorij, treba sačuvati i ljude. A Hrvati se opet iseljavaju, tako nas je malo ali kao da nas ima viška.

Jesmo li što naučili od svojih predaka, ili samo vrijedi maksima “trbuhom za kruhom”. Budu li svi otišli, uzalud smo ikada branili teritorij. Čudno mi je što se braniteljske udruge još nisu oglasile u vezi masovnog iseljavanja. Domoljubi i branitelji su se borili za opstanak Hrvatske, obranili su nam teritorij, zašto se sada ne oglase za ostanak radno sposobnog stanovništva. Svima je kroz povijest bilo jasno, ako neki narod odlazi iz svoje zemlje, doselit će tu neki drugi.

Sve su nas dosadašnje vlade uvjeravale da je radnik u Hrvatskoj preskup, prevelika mu je plaća i prevelika su davanja poslodavaca u proračun. Jesu li prevelika? Jesu za male poslodavce a za podobne velike ne, njima se dug otpiše. Umjesto da porezi postanu progresivniji, kao što su u razvijenim zemljama zapada, rješenje je nađeno – minimalac. Je li logično, pošteno i moralno da poslodavac sagradi vilu i vikendicu, ima skupu jahtu, familija mu se vozi u najskupljim automobilima a radnicima isplaćuje minimalac? Gdje je tu briga socijalne države za svoje građane? Vlast treba osigurati dobar život za četiri milijuna građana a ne samo za dvjesto povlaštenih obitelji – Europska unija može, postavimo li se ispravno, biti jamac poštenog odnosa prema radu. I kao takva, jamac očuvanja onoga što je obranjeno da bi zatim bilo zapušteno i nevoljeno.