Uzroci gospodarskog stanja radnika u poljoprivrednoj proizvodnji

Radnici u poljoprivredi RH, danas su, najosjetljivija skupina u procesu proizvodnje koja pokušava održati svoju egzistenciju. Kao radnici općenito pokušavamo naći svoje mjesto pored svih drugih zadanih vrijednosti koje nažalost dolaze prije nas, poput slobode tržišta, užih ili širih interesa privatnog vlasništva, konkurentnosti, zadanih profita, itd.

Poljoprivreda je, kao primarna proizvodnja sirovina, u izuzetno nezavidnom položaju, te je za nju ključna zaštitna uloga Vlade.

Na žalost zaštita domaće proizvodnje a time i standarda, smatra se preprekom širenja slobodnog tržišta, tako Vlade svugdje u svijetu, gube moć reguliranja odnosa unutar vlastitih država.

To je poruka koju svugdje primamo, međutim, dali je to uistinu tako, ili se time samo opravdava naše trenutno stanje u RH.

Stanje u kojem smo stvorili radnika koji od rada u punom radnom vremenu nemože izdržavati ni samoga sebe. Stanje u kojem kao zemlja izvan Europske unije nemamo adekvatne socijalne mehanizme, te svakodnevno raste rizik od socijalnog konflikta.

Države koje ne mogu prehraniti svoje stanovništvo uglavnom su siromašne i novac kojega daju za uvoz hrane umanjuje nacionalno bogatstvo. Poljoprivredna politika EU, za razliku od nas uvoz ograničava na 8% dok mi unatoč što smo po resursima i klimi zemlja poljoprivrede orijentacije uvozimo 32,2% poljoprivredne potrošnje. Ove i mnoge druge činjenice upućuju na osnovni problem Hrvatske poljoprivrede a to je, jednostavno. ne postojanje jasne i čvrste strategije i plana tj, ne postojanje jedinstvene poljoprivredne politike u Republici Hrvatskoj.

Poljoprivredna politika te plan i strategija poljoprivredne proizvodnje morali su odavno urediti osnovne uvijete proizvodnje a to su:

• poljoprivredno zemljište,
• kapital za financiranje poljoprivredne proizvodnje,
• osposobljenost radne snage i prerađivačke industrije
• uređeno tržište i politika cijena poljoprivrednih proizvoda

Nažalost riješenja koja su važeća na svim ovim poljima uzrokuju današnju nezadovoljavajuću situaciju, a time i standard radnika na koji se, u konačnici, prenose svi propusti.

Nekoliko primjera naše „uspješne“ poljoprivredne politike:

– Poljoprivredno zemljište je prirodno bogatstvo i niti jedna zemlja na svijetu ne dozvoljava umanjenje poljoprivrednog zemljišta, osim kada je to krajnja nužda. Usitnjavanjem proizvođača i smanjenje i broja i opsega velikih imanja sve manje se proizvodi za tržište i nastaje tržišni manjak koji se podmiruje uvozom. Upravo to je slika našeg poljoprivrednog zemljišta a uzrok je u 570 jedinica lokalne uprave i isto toliko zemljišnih politika i isto toliko političkih pogodbi oko državnog poljoprivrednog zemljišta. Time je samo prebačena odgovornost sa najodgovornijih.

– Što se tiće kapitala za financiranje poljoprivredne proizvodnje „naše“ banke iz razvijenih Europskih sustava ne investiraju u poljoprivredu niti ju nastoje osposobiti za konkurentnost, što dovodi do činjenice da su krediti za poljoprivredu u EU preko 2000 eura/ha, a kod nas 400 eura/ha. Visoke kamate i vanjsko trgovinski deficit osiromašuju ove prostore. Povjesno, investicije zemalja EU i Balkana po hektaru su u odnosu 20:1, tako da programi pomoći poput IPARD i SAPARD mogu pomoći ali nisu dovoljni. Osim investicijskog kapitala, poljoprivreda je deficitarna s obrtnim kapitalom, a ako je bilo novca u posljednjih dvadeset godina za financiranje deficita poljoprivrednim proizvodima i ako su isplaćeni poticaji i troškovi vodoprivrede, onda novca ima, ali ga ne znamo organizirati.

– Uređeno tržište i politika cijena poljoprivrednih proizvoda izgleda ovako.

Prvo domaći poljoprivredni proizvođači i proizvođači hrane nemaju vlastitog kapitala i ovisni su od bankarskog skupog kapitala. Kako su kod nas kamate barem 14%, pa ako se samo kreditima financira i održava proizvodnja, naši troškovi su viši za najmanje 6%. Nadalje, domaćim se proizvođačima roba plaća nakon 120 ili 180 dana što povećava potragu za kapitalom i cijenu kapitala. Uz sve to, kako se jedino preko trgovine može doći do potrošača, domaća prehrambena industrija mora prihvatiti sve što trgovina nameće i stoga plaća rabate ne manje od 20% . Ovakvom «slobodnom trgovinom» dvostruko zarađuju. Jer s jedne strane od domaćih proizvođača uzimaju kroz rabate i druga davanje 30% od prodajne cijene i još zaračunavaju svoju maržu. Kada tako «poskupe» domaći proizvodi, uvoze se jeftini proizvodi sa svjetskog tržišta i prodaju nešto niže od domaćih, ali više nego u inozemstvu, pa uz našu nedovoljnu zaštitu trgovina zarađuju dvostruko i upropaštavaju domaću proizvodnju.

Svi ovi generirani „propusti“ imaju svoju cijenu koja se jasno može izraziti u milijunima kuna. Tu cijenu plaća država kroz proračun tj. kroz nas porezne obveznike, ali najveći dio ovog troška (kada svako u strukturi namiri svoju zaradu) ipak se prelije na materijalna prava i plaće radnika u poljoprivrednoj proizvodnji. To je način na koji se politika bavi nama kada se mi ne bavimo njome.

Kako svtko u strukturi rada i odlućivanja ipak nađe svoj prostor, zaradu, dobitak ili dohodak i u ovakvom stanju sav manjak ostane za kraj lanca tj; za plaćanje rada. Stoga nije ni za očekivati da promijenu ovakvog stanja mogu pokrenuti oni koji ne trpe posljedice, te iz tog razloga, i politika danas, postaje polje interesa radnika, i prostor djelovanja Sindikata i širih društvenih skupina.

U strukturi odlučivanja u politici, nitko drugi neće nametnuti i naše ciljeve koji su jasni:

• trebamo i tražimo zaštitne mehanizme za radnke,
• da javna sredstva koriste samo socijalno odgovorna poduzeća,
• zaštita rada, radnih mijesta i stečenih prava, a ne samo kapitala, te porast gospodarske aktvnosti kroz rast kupovne moći stanovništva tj; radnika.
• zaustaviti stoga realni pad vrijednosti rada tj. plaća i stvarati uvjete za konkurentnost domaće proizvodnje kroz strategiju razvoja, a ne kroz jeftini rad.

Armando Bičak