Gdje je tu logika?

Reagiranje na članak u Večernjem listu od 25. siječnja, pod naslovom „Otimanje drugog mirovinskog stupa je neodgovorni cinizam“, str. 12-13

Nakon silnih napisa i žalopojki bankarskog sektora, i pojedinih ekonomskih „stručnjaka“ o svetogrđu uopće rasprave o statusu drugog mirovinskog stupa, javila se još jedna već gotovo zaboravljena osoba (da nije bilo afera sa njegovim investicijskim fondom), bivši ministar financija Borislav Škegro, sa svojim komentarom u svezi drugog mirovinskog stupa.

Inače bivši ministar bio je poznat po tezi kako „umirovljenicima nismo dužni ništa“, a u povodu odluke o priznavanju duga umirovljenicima koju i danas spominje kao krimen Ustavnog suda. Drugim riječima umirovljenici su već tada bili krivci zbog stanja u gospodarstvu, galopirajućeg državnog duga, državnog zaduživanja, možda čak i pretvorbe i privatizacije.

U to isto vrijeme Škegro je bio savjetnik za gospodarstvo pokojnog predsjednika Tuđmana 1992. i 1993. godine, potpredsjednik Vlade 1993. do 1997. godine i konačno ministar financija 1997.- 2000., pa je imao uvid u rađanje današnjih tajkuna, predatora pretvorbe i privatizacije na hrvatski način. Nije li tu sjeme nizbrdice hrvatskog gospodarstva, zatvaranje poduzeća, oslobađanje nekretnina od radnika, umirovljenja po dekretu i sl.

U to vrijeme, krajem devedesetih, očito pod pokroviteljstvom Svjetske banke, financijskog lobija i blagoslova političke elite rođena je (umjesto dotadašnjeg modela mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti i izdvajanja od 20% od plaće) nova mirovinska reforma, s odgođenom primjenom od 2002. godine, definirana kroz tri mirovinska stupa i to:

– prvi stup baziran na temelju generacijske solidarnosti u visini 15%

– drugi mirovinski stup na bazi obavezne kapitalizirane štednje mirovinski s izdvajanjem od 5% na osobne račune osiguranika (preko obaveznih mirovinskih fondova) i

– treći dobrovoljni mirovinski stup.

Iskustva nije bilo, osim čileanskog koji smo i pokušali kopirati, nego samo pretpostavke kako će se odvijati sustav, sve dok prvi osiguranik koji je otišao u mirovinu nije shvatio da je oštećen za 30%, jer je primio za toliko manju mirovinu nego da je ostao u I. stupu. Radi opravdanog pritiska tih umirovljenika i sagledavanja stvarnog stanja prihvaćeno je da svaki osiguranik koji je dobrovoljno osiguran u oba stupa, može odlučiti kada stekne uvjete za mirovinu po kojem modelu će mirovinu primati. Koliko je sustav dobar vidi se da su do sada gotovo svi osiguranici kad su stekli uvjet za mirovinu, izabrali povrat u I. stup, odnosno da im se mirovina izračuna kao da su bili uvijek u I stupu.

Zakonodavac je već tu napravio pogrešku što nije odmah odlučio da se osiguranici koji su dobrovoljno izabrali osiguranje u prvom i drugom stupu odmah opredijele dali se žele vratiti u I stup, nego je dozvolio da to osiguranik može napraviti tek kada stekne uvjete za mirovinu. Takvim modelom zakonodavac je ostavio fondovima da raspolažu tim novcem do stjecanja uvjeta osiguranika za mirovinu i njegove odluke po kojem modelu će mirovinu primati (a u pravilu je to mirovina iz prvog stup)

Taj eksperiment, ako se ne zaustavi, imat će katastrofalne posljedice sve do 2025. godine.

San zagovornika drugog stupa o povećanju doprinosa za drugi mirovinski stup s obzirom na ekonomska kretanja u zemlji, s obzirom na rizike ulaganja, razinu zaposlenosti, odnosno nezaposlenosti i broja umirovljenika, stvarno je samo san. I dobro da je san, jer bi rezultat bio jednako tragičan poput rezultata pretvorbe i privatizacije.

Zabrinutost gospodina Škegre, kao i čitavog financijskog lobija, za budućnost naše djece je naglašavanje samo jedne strane medalje. Jer na jednoj, kako piše gospodin Škegro, je 30 milijardi koje su uzeli umirovljenici uz pomoć Ustavnog suda i politike već oteli, te sada želi uzeti s privatnih računa 58 milijardi kuna našoj djeci. Vrlo patetično i neistinito.

Tko je pitao građane kad je drugi stup usvojen u Saboru oduzimanjem 5% ili 5 milijarde godišnje iz drugog stupa. Od koga je uzet? Od umirovljenika koji su iz njega primali mirovine, a prethodno su svojim radom, na temelju generacijske solidarnosti, izdvajali 20% za svoje roditelje i druge umirovljenike i nitko ih nije pitao da li se s tim slažu.

Ta su sredstva fiktivno uplaćena na privatne račune osiguranika u obliku obavezne štednje umjesto u proračun, a zapravo su u efektivnom vlasništvu inozemnih banaka.

Već sada je procjena nekih ekonomista da sa sadašnjim modelom i tempom zaduživanja, već za dvije godine imat ćemo dug u visini 90% BDP. Takav put je put ka bankrotu. To se mora spriječiti.

I upravo radi toga Sindikat umirovljenika upozorava da je današnji model drugog obaveznog mirovinskog stupa, vrlo važan faktor za smanjenje duga i stabilnost proračuna. Stabilnost proračuna je bitna kako za otplatu dugova, tako i za financiranje proračunskih rashoda među kojima su i mirovine za 1,180.000 umirovljenika

Nije li sada pravi trenutak za poduzimanje iste mjere kakvu su već poduzele mnoge druge zemlje: ukidanja ili zamrzavanja drugog stupa jer je preskup, štetan i prerizičan?

Predlažemo stoga ove godine staviti moratorij na primjenu drugog mirovinskog stupa i sredstva uplaćivati isključivo u prvi mirovinski stup.

Nadalje, neosporno je kako je 15 posto doprinosa u prvi javni stup prenisko, te da odmah treba vratiti obvezu uplate u prvi mirovinski stup na prijašnjih 20 posto (po visini stope doprinosa smo na dnu EU).

Treće, drugi mirovinski stup treba biti dragovoljan, te svima koji to žele, uz otvorenu preporuku onima koji imaju primanja niža od 7.000 kn mjesečno da je to za njih povoljnije, već ove godine treba omogućiti prijelaz (zajedno s njihovom štednjom) u prvi mirovinski stup. Četvrto, stope doprinosa za dobrovoljni mirovinski stup trebaju biti podložne izboru osiguranika. A na kraju, Sindikat umirovljenika Hrvatske nije za potpuno ukidanje drugog stupa, već za kreiranje dobrovoljnog modela profesionalne štednje, po ugledu na većinu zapadnoeuropskih zemalja. A za one koje zanimaju detalji, dovoljno je ostvariti uvid u brojne propale investicije bankarskih mirovinskih fondova, među kojima su Centar i Credo banka, Nexe grupa, IGH, Ingra, Magma, Dalekovod, ali i Questus fond gospodina Škegre, koji se samo panično boji osobnih gubitaka, kao i brojni menadžeri fondova koji zarađuju visoke upravljačke naknade i bonuse, a državi za posuđivanje novaca naplaćuju visoke kamate. Pa gdje je tu logika?

Ivo Marjanović, član Predsjedništva Sindikata umirovljenika Hrvatske