Izborni zakon potiče političku korupciju

Tko je mogao pomisliti početkom devedesetih da ćemo danas imati tako apsurdne izborne zakone! I ne samo te, nego i neke druge, ali ovi su nam sada aktualni pred lokalne izbore. Odgovornost za takav izborni zakon prvenstveno leži na dvjema grupama stranačkih prvaka i to u omjeru godina koliko su vladali Hrvatskom 20:8, ili otprilike 71,4% naprama 28,6%. I oporba je kriva, jer nisu iskoristili sve mehanizme kako bi pokušali zaustaviti izglasavanje loših zakona. Krivnja je na čitavom Saboru, od početka do sada. Ali, je li krivnja samo na njima ili i na nama uglavnom pasivnim glasačima.

Zašto izborni zakon ne valja, razloga je puno, ali elaborirat ću samo neke. Apsurd je da za lokalne izbore, gdje vjerojatno poznajete barem neke ljude s lista, ne vrijede preferencijalni glasovi. Isti međutim vrijede za parlamentarne i Europske izbore, gdje naravno kandidate ne poznajete.

Izborni zakon je doslovce napravljen tako da potiče političku korupciju.

Evo primjera. Pretpostavimo da u Splitu na lokalnim izborima postane gradonačelnica Aida Batarelo (SDP). Šanse su malene i gđa. Batarelo bi i sama bila iznenađena, ali pretpostavimo da dobije, kako bismo dokazali apsurdnost zakona. I tako gđa. Batarelo dobije izbore, postane gradonačelnica, i nađe se u čudu. A joj, nema većinu u gradskom vijeću, jer lista SDP-a osvoji nedovoljno vijećnika (realno, SDP nije isto što je bio na prošlim izborima kada su imali 49%). Želi li išta napraviti od lijepih stvari koje je obećavala kao što su obrazovanje, kulturni i sportski turizam, plaže za građane, igrališta i vrtići, gradnju škola, ceste, parkinge, zelene oaze,….mora imati potporu većine vijećnika za svaki kapitalni projekt. A šarolika većina joj može „minirati“ projekte. Kako bi mogla upravljati gradom, trebala bi još barem neke uvjeriti da ju podupru, drugim riječima trebala bi ih nagovarati, uvjeravati, drugim riječima „ulagivati se“ nekolicini članova drugih političkih opcija, jer ljudi ovdje imaju običaj trgovati svojom uzdignutom rukom. (Neću vam reći na što me podsjećaju uzdignute ruke). Ako gradonačelnik ili župan nema većinu u gradskom vijeću, može dubit na glavi ali ne znači da će mu najbolji projekti prolaziti, ma kako bili dobri za grad. Mora taktizirati, udobrovoljavati, možda i pomoći ostvariti različite interese onih još ne uzdignutih ruku. Ne znam ima li neko drugo ime za to nego korupcija, neki put tiha i mekana, ja tebi, ti meni. To je tako u principu, jer što im drugo ostaje, moraju se dobro namučit gradonačelnici i župani da ostvare svoje projekte. Ne znači da bi neki idealan gradonačelnik ili župan imao takav pristup. Možda bi ulagao u ono što je zaista na korist svima pa bi dobili potporu svih vijećnika, a naš Mladen Delić bi tada uzviknuo: ljudi je li takvo nešto moguće?

Kako je funkcionirao bivši gradonačelnik? Neki bi rekli, prilagodio se. Nije imao većinu, ali je opstao gotovo cijeli mandat, zahvaljujući rekli bi neki, svojoj „političkoj mudrosti“.
To je sve posljedica očigledno vrhunske “inteligencije“ izbornih tvoraca, i krajnje pasivnosti šutljive većine, a može biti i gore.

I nešto za nas SF fanove. Hoće li biti mudrosti građana na ovim izborima? Čujem misao jednog mladića, a nije li onda bolje da sve vijećnike dobije jedna jedina politička opcija? Molim? Nije valjda mislio na BORG-a, pa da nas sve asimilira? Valjda zna što je u Hrvatskoj BORG? Naježila sam se.

— Mira Morović