HDZ-ov desant na zdrav razum

Kvaran aksiom kvarne hrvatske politike vodi državu, prečicom, u vražju mater. A to nije nikakva tajna koju bi na početku ovotjednog zasjedanja „Visokog doma“ – opet bez dlake na jeziku – odao upravo saborski zastupnik koalicije Hrvatska raste Nenad Stazić (SDP). Ciljano je testom političke prevrtljivosti – dok si u oporbi, jedno; dok si na vlasti, drugo – izvrgnuo ruglu HDZ-ovu „domoljubnu“ neosjetljivost za mukom stečenu kunu poreznih obveznika i loš, nesocijalan kroj državnog proračuna. Gromoglasan smijeh u sabornici dao je Staziću za pravo, a javnost se još jednom – tko zna koji već put!? – mogla osvjedočiti da nova vlast, predvođena ZNA SE jurišnicima s po nekoliko uzastopnih uhljebničkih mandata u nogama, uistinu ne zna makar korak dalje od šuplje demagogije.

Nije problem prisjetiti se 77 HDZ-ovih amandmana, što ih je na lanjski proračun pročitao aktualni predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner, među kojima je bio i taj da se Uredu predsjednika RH smanji financiranje. Reiner je ciljao SDP i Ivu Josipovića, a kolateralno pogodio Kolindu Grabar-Kitarović. Stazić je prepisao rečeni Reinerov amandman u kojem je predložio da se Uredu predsjednice RH skine milijun kuna i tim novcem podeblja stavka za izobrazbu studenata s invaliditetom. Ironično je pojasnio da osobno neće glasovati za taj amandman, kao ni Klub zastupnika SDP-a, jer je glup i bedast, ali očekuje da će ga podržati Reiner i HDZ, jer su to učinili i lani. Bilo bi logično, zar ne? Ali, ne lezi vraže, kada su HDZ i njegovi politikantski stjegonoše držali do svoje riječi i vjerodostojnosti?

HDZ-ov ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar to je potvrdio i sada, čitovanjem: „Vlada ne prihvaća amandman“. Stazić je nastavio ironizirati: „To je nesporazum. To nije moj amandman. Jest bedast i glup, ali nije moj. Ja sam ga prepisao, a lani ga je predložio predsjednik (sadašnji, op.a.) Sabora, koji je uložio 77 amandmana u kojima je skidao sredstva s Ureda predsjednika Republike. Imao sam namjeru prepisati svih 77 njegovih amandmana, ali mi se nije dalo.“ Očekivano, saborska je većina odbila i druge Stazićeve amandmane kojima je tražio više novca u proračunu za znanost i obrazovanje, hitro zaštitila predsjedničinu kesu eda joj ne bi uzmanjkalo šoldi za samopromotivna putovanja po svjetu, ali si je zato dala oduška iživljavanjem na Uredu bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića. Pola milijuna dolje i, štono u svibnju, ključ u bravu.

Time je, polovično, ostvarena ljuta desničarska prijetnja/osveta „komunjari i partizanu“ Mesiću, zborno najavljena s političke desnice još prije koju godinu („kada mi dođemo na vlast, nema te više“). Trezveniji dio utjecajnih u vladajućoj momčadi ipak se nije usudio smjesta, „bezodvlačno“ ukinuti Ured i ostaviti Bivšeg bez lipe. No, ostao je zlokoban revizionistički eho: taj anti-Hrvat ne pridonosi Hrvatskoj, putuje u Sjevernu Koreju, druži se sa svjetskim kriptokumunistima, troši 800.000 kuna godišnje… „Mogu mi oni oduzimati što god hoće“, poručio je javnosti na prvi glas da će mu nova vlast uskratiti novčanu potporu, „ali mene ne mogu ukinuti. Osvećuju mi se zbog mog antinacifašizma i radikalne kritike trenda ustašizacije RH. Neće me zaustaviti ni utišati.“

„Bi li se i Franji Tuđmanu, da je živ, smanjivala sredstva“, retorički se pitao Stazić i dodao: „Bili bi manji od zrna gorušice, bili bi niži od trave, tiši od vode. Budući da vlada, a ni HDZ, očito ne cijene akademika Reinera u dovoljnoj mjeri da prihvate njegove amandmane – on glasa za, a vi protiv – ja ću povući ostale amandmane.“ Reiner se našao u neobranom grožđu. Bio je jedan od dvojice zastupnika koji su podržali amandman da se s milijun kuna iz predsjedničina ureda pomogne invalidnim studentima. Sabornica se prolomila salvama smijeha. A ne bi smjelo biti mjesta komediji na pozornici predviđenoj za odigravanje rola političke ozbiljnosti, razuma i poštenja prema građanima.

A toga odavno nema. Dignitet Hrvatskog sabora i zastupničko dostojanstvo su rapidno hlapjeli već za Tuđmanovog režima kada je histrionski šef u klupi HDZ-ovog zastupnika Zlatko Vitez izazvao sablazan „državne politike“ izjavom da se Sabor pretvorio u običan – kokošinjac. Poslije su se znali nizati kojekakvi još degutantniji epiteti o „Visokom domu“ i „uvaženim zastupnicima“. Građane više nitko ne može razuvjeriti u uvjerenju da se radi o kobno degeneriranoj instituciji parlamentarne demokracije uhljebničkog tipa, čiji uvelike neodgovorni/nesavjesni politički zaposlenici sami sebi dopuštaju uživati neprirodno visoke i razgranate povlastice. Sadistički parazitirati na muci poreznih obveznika, i usred najbolnije gospodarske, društvene i moralne krize.

Aktualna koalicija/sporazum HDZ&“domoljubi“&Most izrazito pojačava taj dojam: nije počela nijednu od obećanih reformi makar svojih „pripadajućih po zakonu“ apanaža što bodu oči javnosti, a kamoli nešto više od toga. Mostova ministrica uprave Dubravka Jurlina-Alibegović „reformirala“ je samo vlastito radno vrijeme: objavila je da ministruje samo od ponedjeljka od 8 sati do petka u 16 sati. I točka. Hrvatska, dakle, ne treba ministra/icu od petka u 16 do ponedjeljka u 8 sati?. No, krasno. Kao i to da – također Mostova – ministrica rada i mirovinskog sustava Nada Šikić javno, a arogantno, demonstrira notorno neznanje ne samo o tome što je državni proračun, a što državni budžet (za nju su to različiti sadržaji, a ne sinonimi za isti sadržaj) nego nema pojma ni o tome kako se puni proračun RH. „Zašto bih ja to morala znati na čelu resora koji vodim!?“ – čudi se ministrica pred novinarima. „Ima vremena, naučit ću.“

Politika se pretvorila u još gori kokošinjac od Vitezovog, demagogija nabujala do neba, a svađe i netrpeljivosti u još nedovršenoj piramidi vlasti, čak u najvišem vrhu, više se ne daju kontrolirati. Odvratan dojam među građanima ostavlja luda, vlastohlepna grabež Tomislava Karamarka, Bože Petrova, Tihomira Oreškovića i Kolinde Grabar-Kitarović za rukovanje uzdama ionako rastočenih i škripavih kola sve nesretnije i depriminiranije Bijedne Naše. Nije važno kako ljudi žive, važno je samo pokazati – „ja sam glavni/a“. To nije dobro. Sve se više pokazuje točnom politička procjena o tome da nema izgleda nova vlast rogova u vreći, neprirodno skrpljena od političko-ideološki i svjetonazorski često kvarnih, nekompatibilnih dijelova. Neiživljenih osobnih ambicija i totalno pogrešnih političkih procjena.

Stazićeva ironija nije samo grubo skinula „dušobrižničku“ HDZ-ovu masku nego i, kolateralno, izbacila na čistac neprimjereno ponašanje HDZ-ove „žene iz naroda“ Kolinde Grabar-Kitarović. Vlastohlepno na unutarnjopolitičkom planu i lidersko, bez pokrića, na vanjskopolitičkom. Neskrivenom podložnošću Karamarkovoj volji za račun HDZ-ovih interesa, Grabar-Kitarović je svjesno pristala biti predsjednica tog dijela biračkog tijela i dijaspore, a ne „svih Hrvatica i Hrvata, i svih ostalih građanki i građana RH“, kako se rado, a netočno voli predstavljati. Zanemaruje broj glasova i strukturu izbornog rezultata u drugom krugu. Na međunarodnom planu, pak, ancila je imperijalne politike SAD-a i zagovornica militantne NATO-ove strategije u Europi i svijetu. To nije
interes RH, služiti nedemokratskoj moći.

Po povratku njezine obitelji iz Bruxellesa u Zagreb, kćerku je upisala u Američku međunarodnu srednju školu. „Velikoj Hrvatici“ na čelu hrvatske države, hrvatske škole nisu dobre? Valjda zato, što će u američkoj naučiti znatno više i bolje o tome da su Hrvati najstariji europski (i šire) narod (forenzički „dokazao“ Dragan Primorac), da su Hrvati u svemu najsuperiornija nacija na europskom Jugoistoku i ne pripadaju slavenskom korpusu, da su Domovinski rat i hrvatski branitelji sama esencija naše državnosti i demokracije, a Franjo Tuđman neupitni Otac Domovine… Sve ono o čemu Karamarko i „domoljubi“ godinama homilijaju uči se u američkim školama i zato HDZ-ov ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar s kurikularnim reformatorom Borisom Jokićem nema brige: RH će se vinuti u razvojnu stratosferu samo copy past zahvatom u školu Uncle Sama.

A nije se sabornica smjela toliko smijati Reineru zato što ga je Stazić zaskočio njegovim amandmanom s jednogodišnjom bradom. Da je bio fer, njegov bi mu stranački šef pravodobno pojasnio zašto HDZ-ovoj ekspozituri na Pantovčaku ne treba uzeti ni lipe. „Gledaj, Željac“, mogao je kazati, „koga zanimaju i što ‘vječnoj nam i jedinoj Hrvatskoj’ znače tamo neki invalidni studenti! Naša je Kolinda u samo godinu mandata 32 puta putovala u inozemstvo, triput u SAD, a Josipović 35 puta u pet godina, ha. Nije mala stvar.“

Jest da Hrvatska nije imala ama baš nikakve koristi od predsjedničina turizma ni u SAD, ni u Kinu niti u BiH i Vatikan, ali… Nekako nakon puta Grabar-Kitarović na noge Angeli Merkel – valjda da joj se ispriča za nedolične objede u povodu kancelarčine potpore izbjegicama sa Srednjeg i Bliskog istoka, gdje SAD/NATO i europski saveznici siju smrt, razaraju tuđe domove, šire humanitarni pakao i raspaljuju terorističku osvetu u samom srcu Europe – Njemačka je investirala u Srbiji i zaposlila 3000 tamošnjih ljudi. Zašto je preskočila članicu „obitelji“, RH?

Eeee, Staziću, Staziću…! Valja podebljati predsjedničinu državničku kesu, a ne uzimati joj. Koliko još puta ona mora – za dobro, jelte, svih nas – putovati u SAD! Ako nikom drugom, a ono fratrima u katoličkim misijama i ZDS „domoljubima“ koji hrvatuju na daljinski, priređuju „donatorske večere“ za HDZ, a zelembaće drže u američkim bankama i businessima. Australija, Srednja i Južna Amerika (osobito Pavelićeva dijaspora u Argentini i Čileu), pa Južna Afrika, Azija… i ostatak globusa – svi se s prstom na čelu pitaju: „Kada će ugledna hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i nas posjetiti? Naša djeca već odavno uvježbavaju za slet dobrodošlice i pjevaju hrvatsku himnu gotovo kao Mia Negovetić“.