Zašto je bitno izaći na referendum?

Jer je referendum jedini način da se u predstavničku demokraciju razočarana nacija direktno uključi u proces oblikovanja društva. Referendum je jedini oblik direktne demokracije ugrađen u političke sustave zapadnih demokracija. Jedini način da narod sam stvara pravila po kojima želi živjeti. Jedina prilika da ljudi vlastoručno sankcioniraju društveno uređenje.

Nema posrednika, zastupnika, dužnosnika, povjerenika, namještenika, upravnika, vrhovnika i neimenovanih birokrata iz međunardonih organizacija koji će vam u ime demokracije diktatom reći u kakvom svijetu i pod kojim uvjetima smijete postojati. Na referendumu ste sami, sasvim sami, s problemom o kojem odlučujete. I s tom odlukom morate živjeti, kakvom god se u praksi pokazala. Referendum je najmoćnije oružje demokracije i zaslužuje strahopoštovanje više nego ijedan drugi institut upravljanja društvom.

A ovo je tek treći. U dvadeset i tri godine! To je samo po sebi razlog da se otvori šampanjac. Ujedno je prvi koji ne dolazi odozgo, od vlasti, nego od naroda. Tek drugi za kojeg je skupljen dovoljan broj potpisa da se probije astronomski visok plafon od 10% svih registriranih birača (kojih je iz nekog razloga na popisu još uvjek više nego što je demografski moguće). Dakle, ovo je prvi referendum na inicijativu naroda, jedan jedini od neovisnosti zemlje, kojeg vlasti nisu izigrale nego su ga prisiljene doista i raspisati. Pa ako takav jedan krhki demokratski trijumf nije vrijedan Vaše pažnje, ako čista direktna demokracija nije vrijedna izlaska na biralište, što onda jest?

Pa ipak, danas slavi rijetko tko od organizacija i pojedinaca koji su u prošlosti neuspješno pokušavali ostvariti referendum ovog tipa. Razlog je, naravno, priroda referendumskog pitanja. Nije skupljeno dovoljno potpisa da se narod očituje o članstvu u NATO-u. Ni o pretvrobi, ni o privatizaciji. Ni o prijevremenim izborima, ZERP-u, razgraničenju sa Slovenijom, uvozu GMO-a, i tako dalje, u nedogled. Za Srđ je u Dubrovniku skupljeno ali nije dovoljno ljudi izašlo. Nije ni za ulazak u EU, ali to nema veze jer je bilo u interesu vladajuće elite, pa su promijenjena pravila. Za Zakon o radu je skupljeno i više nego dovoljno, ali ni to nema veze jer to nije bilo u interesu vladajuće elite, pa su opet promijenjena pravila. Već je izgledalo nemoguće, beznadno, borba s vjetrenjačama. I onda, kad se malo tko još usudio nadati, netko je uspio.

Tko? Nisu anarhisti koji traže više direktne demokracije. Nisu liberali koji se na zapadu najčešÄ‡e koriste takvim sredstvom za afirmaciju više ili manje progresivnih ideja o ljudskim pravima. Nisu sindikati koji vani na taj način štite radnička prava. Nisu eurofili ni eurofobi. Ne, uspjeli su konzervativci koji žele dodatno zacementirati status quo po pitanju tradicionalističkog vrednovanja obiteljskopravnih instituta.

Dakle, glasat ćemo jesmo li za ili protiv da se samo heteroseksualna životna zajednica dvoje ljudi smije zvati s ova četiri slova – brak. Makar je točno tako već definirana u zakonima zadnjih 5-6 država u kojima smo bili, uključujući i ovu. Makar se po samim pravima danassutra brak ne razlikovao od drugih sličnih zajednica.

Razočaranje? Za mnoge, da. Razumljivo. Ako se toliki, zaista impresivan, broj volontera, i to primarno mladih, može mobilizarati za nešto što ni na koji način ne doprinosi kvaliteti svakodnevnog života u zemlji pokradenih, nezaposlenih i gladnih, a ne može se ni približno toliko ljudi angažirati oko zaštite strateških resursa, prava na besplatno liječenje, obrazovanje, oko pravedne raspodjele ograničenih prirodnih resursa, zaštite od samovolje dereguliranog bankarskog i korporativnog sektora, očuvanja prirode, kvalitete hrane, vode, zraka, cesta, javnih usluga, tranparentnosti sudskih postupaka, demokratičnosti političkog procesa… pitate se, kakvi su to onda prioriteti u glavi prosječnog Hrvata? Zavređuje li on uopće taj instrument, tu izravnu demokraciju, kad ju tako nemaštovito koristi? Potencijalno na tuđu štetu. Posredno možda i na svoju vlastitu. Odgovor je: da i uvjek samo da.

Demokracija je pravo, nije opcija. Ili postoji ili ne postoji, ne može se stupnjevati, koliko god to neki pokušavali. Demokracija je moć, a uz moć dolazi i odgovornost. I najgora odluka na referendumu za političku evoluciju ljudske zajednice bolja je od najbolje odluke koja se nametne diktatom. Jer u prvoj ćemo sudjelovati, iz nje učiti, pomoću nje i zbog nje se integrirati i aktivirati u društvenim procesima, a druga će nas samo udaljiti, pasivizirati, ulijeniti i zaglupiti. A vladavinu naroda izigrati i zatrti.

Zato, ako se kolebate treba li izaći, nemojte. Dužnost vam je izaći.

Ako se kolebate kako glasati, samo dajte. Dobro razmislite, dvaput provjerite, odgovorno odlučite. Glasajte po savjesti.

Ako prođe nešto s čim se ne slažete, nemojte se uvrijediti. Nemojte se obeshrabriti. U Saboru se rijetko donese zakon koji ne doživi radikalne promjene protekom vremena, kad nastanu nove okolnosti, kad se u prvi plan probiju dotad nezastupljeni interesi, kad se skupi jedna drukčija većina. S referendumom je isto. Danas izglasane promjene sutra se mogu poništiti, nadopuniti ili proširiti novim referendumom. Kako se svijest o političkoj, socijalnoj, ekološkoj, humanitarnoj i drugoj odgovornosti bude mijenjala, mijenjat će se i prioriteti za nova referendumska pitanja. I ponovno ocjenjivati stara. To je moć izravne demokracije. Ali ona postoji samo ako se prakticira.

Ako niste nikad, baš nikad izašli na biralište, učinite to sada. Ako ste preskočili predsjedničke izbore, ignorirali parlamentarne, prespavali lokalne i bojkotirali europske, sve stoga što vam se čini kako nemate koga birati ili nemate povjerenja u sustav kao takav, u redu, to je vaše demokratsko pravo. Ali za bojkot referenduma nemate druge isprike osim straha od odgovornosti. Suočavanje s tim strahom cijena je prakticiranja demokracije. Zato ne dajte da drugi opet donesu odluku za Vas.

Izađite na referendum. Na svaki referendum. Na prvi iz naroda proizašao referendum od proglašenja Republike. I ne dajte da bude zadnji. (Igor Buć, Varaždin)