CROATIA OSIGURANJE – je li moglo na drugi, za Hrvatsku isplativiji način?

Pokušavam dati svoj osobni doprinos u raspravi oko teme prodaje Croatia osiguranja (CO). Pišem ovo kao hrvatski građanin i stranački simpatizer laburista. Laburiste sam prepoznao kao stranku koja se brine za svekolike interesa građana koji žive od svoga rada i koja je potpuno jasno od samog početka najave VRH-a da se ide u prodaju CO, deklarirala svoje protivljenje, prije svega zbog dvojbene isplativosti prodaje, ali i činjenice da Hrvatska država prodajom CO i HPB praktički više nema nikakvog utjecaja na financijsku sektor u Hrvatskoj.

Kako je počelo

Kada je VRH najavila da će se ove godine ići na prodaju HPB i CO, kao razlozi navedene su potrebe saniranja proračuna zbog očekivanog proračunskog deficita te nedostatak države da dokapitalizira obje tvrtke. Kod CO se je brzo pokazalo da joj nije potrebna dokapitalizacija jer su provjere poslovnog i financijskog stanja društva prema postavkama Solvency II pokazale zadovoljavajuću visinu kapitala te to više nije bio razlog da se govori da država nema novca da po potrebi dokapitalizira društvo. Međutim, kako je VRH odlučila da se CO ipak proda pojavio se je novi argument za dokapitalizaciju, a to je nemogućnost širenja u regiju jer eto nema CO kapitala za ulaganje. Tako je VRH u javnom pozivu objavljenom krajem srpnja ove godine odlučila pozvati zainteresirane ulagače da iskažu interes za kupnju nedefiniranog paketa dionica (40%-50%?) i nedefinirani iznos dokapitalizacije zbog „osnaživanja društva u namjerama širenja u regiju“.

Što nije jasno u predloženom modelu prodaje i u prodaji?

Prvo pitanje koje je važno je cijena za koju će se prodati najavljeni paket dionica CO. Nakon procjene vrijednosti CO od strane konzultantske kuće KPMG, koja je prema tisku, dosta nisko procijenio CO, na svega oko 210 mil. EUR pa je posljedično i cijena koja se može postići u prodaji paketa dionica, koja je sada aktualna, svega 90 mil. EUR. Ta cijena je sigurno premala budući da CO ima zadržanu dobit iz ranijeg poslovanja skoro 630 mil. kuna. Novi većinski dioničar neće zbog zakonskih ograničenja moći isplatiti cjelokupni spomenuti iznos kao dividendu, ako se na to odluči, ali bi mogao isplatiti gotovo polovicu pa se već u startu značajno smanjuju njegovi troškovi ulaganja. Također, CO ima vrijednih nekretnina na zanimljivim lokacijama s potencijalom u Zagrebu, Zadru, Istri, koje su utržive barem za iznos vrijednosti paketa koji se prodaje. Isto tako nije jasno koji će broj zaposlenika ostati bez posla u CO jer će novi vlasnik naravno htjeti brzo oploditi svoje ulaganje naravno smanjujući sve troškove, a poglavito troškove rada. Svjedoci smo da su tako postupili svi dosadašnji investitori u hrvatskim tvrtkama koje su bile prodane. Ne znam da li je VRH prije odluke o prodaji izračunao sve koristi i štete za državni proračun, primjerice smanjene prihode od poreza na dohodak, doprinosi zdravstvu i mirovinskom osiguranju, smanjenu kupovnu moć (otpušteni zaposlenici i moguće manje plaće, teze za novi Zakon o radu predviđaju u budućnosti mogućnost smanjene plaće zaposleniku ili otkaz) itd. Znači potpuno je jasno da će prodaja imati i loše posljedice po proračun, ali i zaposlenike. U objavljenom pozivu za podnošenje ponuda VRH nije spomenuo nikakve uvjete u pogledu statusa zaposlenika, koji se očito, prepuštaju volji novog gazde. Razvidno je da se dobit, koja je prošle godine iznosila oko 140 mil. kuna može u kratkom roku i udvostručiti pa će ispasti da je država kao većinski vlasnik prodala „povijest i tradiciju“ za nedopustivo niski iznos. Praktički, ispada da će se ulagač domoći većinskog paketa za cca 4-5 godišnjih dividendi! Ne treba zaboraviti i da je CO tvrtka s 130 godišnjom tradicijom, osnovana u vrijeme Austro-ugarske monarhije od hrvatskih intelektualaca i rodoljuba, Đure Deželića, Augusta Šenoe i Ivana Vončine. Vjerujete li da stvarno sada moramo prodati CO pod opisanim uvjetima? Posebno je nejasno pitanje dokapitalizacije budući će odabrani ulagač svakako htjeti za svoje ulaganje tražiti i odgovarajući broj novih dionica Ja u to ne vjerujem.

Je li se prodaja mogla realizirati i na drugi, za Hrvatsku isplativiji način?

Vlada je u dosadašnjem tijeku prodaje propustila testirati i dva druga moguća modela prodaje privatizacije i to prodaju dionica putem ZSE (zagrebačka burza) ili kroz povećanje temeljnog kapitala, dokapitalizacijom i novom emisijom dionica.

Prosječna cijena dionica u posljednjih 12 mjeseci iznosila je oko 6.500 kuna/dionici ili za paket dionica koje su sada izložene prodaji, vrijednost paketa je oko 1,203 mld. kuna (cca 160 mil EUR!) što je za 78% više od procijenjene vrijednosti paketa koji bi se prodao za 675 mil. kuna (90 mil. EUR) po postojećem modelu koji je prihvatila VRH.

Druga mogućnost bila je emisija novih dionica, tj, dokapitalizacija CO, koja se je mogla realizirati u više koraka. U prvom koraku postojeći dioničari bi imali pravo kupnje dionica nove emisije po nominali od 1.400 kuna/dionici. U drugom koraku VRH je mogla prodati svoje dionice po tržnoj (burzovnoj) vrijednosti, ne bitno manjoj od sadašnje burzovne vrijednosti i zaraditi značajno više nego po prihvaćenom modelu. Također, dala bi se mogućnost mirovinskim fondovima po steknu vrijedne dionice, također i građanima RH, zaposlenicima, kao i drugim potencijalnim ulagačima, da sudjeluju u takovom projektu. Kapitalno osnaživanje CO također bi se ostvarilo što bi bila dobra osnova za daljnje širenje u regiju kao i osnaživanje temeljnih poslovnih aktivnosti osiguranja u RH. U pogledu potrebnog vremena za realizaciju ovakvog modela nema bitne razlike u odnosu na odabrani model Vlade.

Širenje u regiju i dokapitalizacija

CO je osnovala ili kupila u regiji pet (5) društava osiguranja, Milenijum, Srbija, CO za osiguranje u neživotu i CO za životna osiguranja, u Makedoniji, CO osiguranje, Kosovo i CO u FBiH. Za rečenih pet tvrtki u regiji CO je do sada uložila svega oko 18 mil. EUR, od čega oko 9,3 mil. U tzv. green field ulaganja. Širenje u regiju je već dugo zapostavljena poslovna mogućnost CO koja je često bila prijeporna kao poslovna orijentacija od strane kako nadzornika tako i pojedinih članova Uprave. Tako je 2010. Godine, na prijedlog tadašnje Uprave CO Nadzornom odboru, zaustavljeno daljnje širenje u regiju. Trebalo je osnovati novo osiguravajuće društvo za neživotna osiguranja u Crnoj Gori i novog društva osiguranja za životna osiguranja u Srbiji. Pripreme za osnivanje spomenutih društava bilo je u završnoj fazi, u Crnoj Gori trebalo je uplatiti osnivački kapital, a u Srbiji je trebalo još 3-4 mjeseca da se pripreme privedu kraju. Trošak osnivačkog kapitala i početka rada bio je oko 6,0 mil. EUR.

Nažalost od ova dva projekta se je odustalo. Međutim, sada neposredno prije prodaje(?) određenog paketa dionica Croatia osiguranja, Uprava, po odobrenju NO Croatia osiguranja, kreće u kupnju nove emisije dionica (dokapitalizacija) velikog regionalnog konkurenta Croatia osiguranja, slovenskog osiguravajućeg i društva reosiguranja Sava Re. Za to je odobren iznos do 35 mil. EUR, kako bi se do kraja 2013. godine u Sava Re stekao paket-vlasnički udio od 25% + jedna dionica. Konačni cilj je ostvariti vlasnički udio preko 50%. Na taj način po očekivanjima CO praktički bi Co preuzela Savu Re i postala najveći regionalni igrač u osiguranju u regiji. Provedba ovog plana je dosta rizična budući da na tržištu trenutno više nema slobodnih dionica pa će CO da bi ostvarila plan biti orijentirana na kupnju slobodnih dionica na burzi. U pravilu se radi o manjim paketima po trenutnoj tržnoj cijen
i. Problem je u tome što za sada niti jedan od većih dioničara Save Re ne prodaje „svoj“ paket dionica pa cilj postaje gotovo neostvariv. U stvarnosti to znači da CO neće ostvariti značajniji utjecaj na poslovne odluke Save Re, pogotovo ne takvih koje bi išle u korist ili bi imale sinergijski učinak na poslovanje društava Croatia osiguranje Grupe, u regiji. Posljedice spomenutog scenarija bile bi ojačavanje konkurentske sposobnosti Save Re u regiji na račun ovisnih društava CO, novcem CO. Želi li VRH ili itko drugi u RH ostvarenje takvog scenarija, a ako da, zašto?

Zaključak

Iz rečenog je vidljivo da nije pravi trenutak za prodaju, upitna je i stvarna potreba da se dionice prodaju ispod cijene, kao i od VRH odabrani model prodaje. Država prodajom ne riješava niti jedan bitan problem, uključivo i proračunski deficit. Zato se osobno protivim prodaji CO sada i pod objavljenim uvjetima, a pitam se da li CO uopće treba prodavati. U svakom slučaju najozbiljnije sumnjam u transparentnost cijelog posla, kao i tzv. pripremnih aktivnosti koje je u cilju uspješne prodaje poduzela Uprava i NO Croatia osiguranja.

(Autor poznat uredništvu)