Fleksibilna prijevara

Koliko puta ste čuli da tržište rada moramo učiniti fleksibilnim?

Tu mantru ponavljaju ne samo naši poslodavci i političari nego i „eksperti“ raznoraznih organizacija koji nas savjetuju na području ekonomije, od Svjetske banke i MMF-a do stranih instituta koji pišu programe našim strankama.

Fleksibilno. Djeluje tako pitomo, uopće ne boli. Bumo fleksibilni ak’ nam bu bolje.

No, kada tu fleksibilnost osjetimo i na svojoj koži, onda pas mater svima, ne?

Pa i onima koji su upozoravali da to zapravo znači ukidanje ili smanjivanje radničkih prava. I onemogućavanje zaštite preostalih prava zbog nedjelovanja, sporog djelovanja ili nepostojanja institucija. Prije svih inspekcije i (radnih) sudova.

Ali i zbog nedorečenih pravnih propisa. Koji su fleksibilni.

Kako to izgleda lako je prikazati na primjeru prava poslodavca da naloži i obveže radnika da radi prekovremeno, noću, blagdanom ili nedjeljom.

Recimo da je poslodavac prekovremeni rad, rad noću, blagdanom ili nedjeljom uveo po propisanom postupku. Recimo da svoje radnike nije prisilio da rade SVE nedjelje u godini i na dane SVIH blagdana (osim Uskrsa i Božića naravno). Kao što je to na primjer u trgovini.

Recimo i to da su radnici pristali raditi jer je poslodavac obećao platiti taj rad.

A ne uvesti preraspodjelu radnog vremena. Naročito za one koji imaju ugovor na određeno. A ta „preraspodjela“ pada baš na datum kada ugovor na određeno istječe.

Što kaže zakon (o radu) o plaćanju takvog rada? Citiram:

Članak 94. Za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

Pravo na POVEĆANU plaću! Koliko povećanu? Jednu lipu!

Ako poslodavac taj rad plati povećanu plaću za jednu lipu, sve je po zakonu! Fleksibilno!

Kako je došlo do te rupe u zakonu? Fleksibilno!

Zakonodavac (čitaj Hrvatski sabor) pošao je od pretpostavke da će iznosi tih POVEĆANJA biti utvrđeni u kolektivnim ugovorima. I čini novu pogrešku, u zakonu ne propisuje obvezni sadržaja kolektivnih ugovora (članak 192.)

Kada je država počela uništavati kolektivne ugovore u javnom sektoru (uz sveopće odobravanje onih iz privatnog sektora) i poslodavci su otkazali većinu postojećih ugovora.

Fleksibilni stručnjaci tada ustvrdiše da to nije problem jer ako nema KU, poslodavac mora donijeti pravilnik o radu.

Istina je to ali opet problem: zakon ne propisuje ni obvezni sadržaj toga pravilnika (članak 26.) odnosno ne obvezuje poslodavca da u njemu napiše KOLIKO ili KAKO će za taj rad POVEĆATI plaću.

Ma nema veze, kažu fleksibilni, postoji ugovor u radu pa se to tamo upiše.

Je, postoji ugovor o radu ali zakon ni tu nije propisao obvezni sadržaj (članak 15.) pa poslodavac u ugovoru o radu može upisati da će taj rad plaćati „u skladu sa zakonom“.

Fleksibilno. Jednu lipu doda na satnicu ili nadnicu i platio po zakonu.

Naravno, ako je taj prekovremeni rad ili rad nedjeljom uopće iskazao u evidencijama.

Zbog toga je potrebno da se zakonom o radu ili propišu minimalna povećanja plaće za rad nedjeljom, noću, blagdanom i prekovremeni rad ili da se kao obvezatni sadržaji kolektivnih ugovora, pravilnika o radu i ugovora o radu propiše i načini/iznosi povećanja plaće za taj rad.

PS. za one koji su ili će ići čitati zakon: povećanje plaće za ovaj rad nije ni naknada plaće ni dodatak na plaću.