Month: July 2025

Zakon o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Hrvatski sabor donesen je pred jedanaest godina (NN 116/99) garimenderingom Hrvatske demokratske zajednice pred božićne izbore, a cilj mu je bio sklopiti izborne jedinice tako da se maksimalno iskoriste prednosti pojedinih područja, razbije opozicijsko biračko tijelo i dobiju izbori pod svaku cijenu.

Nikom na pamet nisu padali niti kulturološke, niti povijesne, niti razvojne niti neke druge logične cjeline u kojima bi se izbori trebali organizirati. Nije uspjelo. Izbore su izgubili, ali pobjednicima se činilo da, kad su već pobijedili u takvim izbornim jedinicama, nema ih smisla mijenjati. I tako par puta, kroz par izbora. Građani su se sve to vrijeme križali i čudili koji se to čudak dosjetio spojiti Jarun i Novi Vinodolski, Zagreb razbiti na komade i tome slično. I sve je to funkcioniralo do IzvješÄ‡a Ustavnog suda o nejednakoj težini biračkog glasa u izbornim jedinicama određenim člancima 2. do 11. Zakona o izbornim jedinicama za izbor zastupnika s početka prosinca ove godine. Ustavni sud je ustvrdio da su razlike u broju birača između najveće i najmanje izborne jedinice 30%, a u svima se bira isti broj zastupnika.

Naravno, to znači da glas svakog građana u Hrvatskoj ne vrijedi jednako. Neki su ravnopravni, neki ravnopravniji, ovisno gdje tko živi. Naime, Zakon o Izboru zastupnika u Hrvatski sabor u članku 35. kaže „140 zastupnika u Sabor bira se tako da se područje Republike Hrvatske podijeli na deset izbornih jedinica, te se u svakoj izbornoj jedinici, na temelju lista, bira po 14 zastupnika.“, a u članku 36. „Izborne jedinice određuju se Zakonom o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Hrvatski sabor tako da se broj birača u izbornim jedinicama ne smije razlikovati više od + – 5 %.
Pri određivanju izbornih jedinica, mora se koliko je to najviše moguće, voditi računa o zakonom utvrđenim područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj.“ Razlike od 30% očito su kršenje ne samo ovog zakona nego i ustavnog načela o ravnopravnosti građana.

Shodno mišljenju Ustavnog suda Sabor će morati crtati nove karte. Arbitrarno vučenje crta bez ikakvog kriterija osim trenutačnog interesa vladajućih može dati samo novu nakaradu i situacija koja će biti održiva „dok majstori odu“.

Umjesto toga, pri promjeni propisa treba imati na umu dvije temeljne činjenice:

1. Besmisleno je održavati „ravnopravnost“ i jednaku veličinu (po broju birača) izbornih jedinica. Ravnopravni trebaju biti građani, ne izborne jedinice. Zakonom se mora osigurati načelo da se na svakom mjestu u Republici Hrvatskoj za isti broj glasova dobije saborski mandat. Izborne jedinice samo su mjesto i sredstvo provođenja tog načela i u njima se treba birati onoliko zastupnika koliko ima stanovnika.
2. Izborne jedinice moraju imati unutarnju geografsku, ekonomsku, povijesnu i inu logiku. Kad već imamo županije kao jedinice područne (regionalne) samouprave, obvezni smo ih poštivati i nema nikakvog rezona da ih se cijepa. Posebno to nema smisla u slučaju Grada Zagreba, koji je jedinici glavni grad u Europi u izborima razbijen na više izbornih jedinica (to je za Miloševića bio i Beograd, ali više nije, i oni su došli pameti).

Ako se ova dva temeljna načela respektiraju i ako se napravi jednostavna računica po kojoj se izračuna prosječan broj birača za jednog zastupnika u državi, izborne jedinice mogu se jednostavno složiti:

Izborna jedinica br.	Županije	Broj birača	Broj zastupnika (za jedan mandat treba glasova)
I	Grad Zagreb	721.522	25 (28.861)
II	Zagrebačka, Karlovačka, Sisačko-moslavačka	594.773	20 (29.739)
III	Brodsko-posavska, Osječko-baranjska, Požeško-slavonska, Vukovarsko-srijemska	708.934	24 (29.539)
IV	Bjelovarsko-bilogorska, Koprivničko-križevačka, Krapinsko-zagorska, Međimurska, Varaždinska, Virovitičko podravska	672.418	23 (29.235)
V	Dubrovačko-neretvanska, Splitsko-dalmatinska, Šibensko-kninska	663.095	23 (28.830)
VI	Istarska, Ličko-senjska, Primorsko-goranska, Zadarska,	724.188	25 (28.967)
Razlika najmanje/najviše za zastupnika = 909 birača = 3,21%
Sabor 140 zastupnika – za jedan mandat potrebno je 29.178 glasova (100% izlazak)

Ovakvim bi se prijedlogom postiglo više stvari, a između ostalog i ispunili zahtjevi Ustavnog suda o jednakoj težini glasova građana u svim izbornim jedinicama:

1. Osigurala bi se ravnopravnost građana (isti broj glasova za jednog zastupnika u svim izbornim jedinicama, uz zanemarive razlike, deset puta manje od sadašnjih).
2. Osiguralo bi se regionalno, kulturološko, tradicijsko jedinstvo unutar izbornih jedinica (zajedno su županije koje i inače čine prepoznatljive regije).
3. Osigurala bi se približna razvojna ujednačenost izbornih jedinica (uglavnom slična razina razvoja u skupinama županijama, a grad Zagreb i po tom kriteriju zasebno).
4. Osigurala bi se geografska blizina i kompaktnost izbornih jedinica (uglavnom susjedne županije, izbjegava se protezanje na stotine kilometara kroz tri županije).
5. Smanjuje je broj izbornih jedinica pa se postupak pojednostavljuje i smanjuju se troškovi (5 + jedinstveni Zagreb).
6. Jednak je broj zastupnika (140) kao i po dosadašnjem sustavu.

Dakle, malim promjenama u Zakonu o izboru zastupnika i primjenom logike i pravde može se doći do pravednijeg izbornog sustava, samo ako se hoće.

Jasno ovo je samo tehnički dio izbornog sustava koji se tiče izbornih jedinica. Izborni sustav ne može se mijenjati godinu dana prije izbo
ra (što je dobra odredba) i o njemu treba razgovarati poslije izbora. Ako pobjednik bude spreman razgovarati. Dosad nije bio niti jednom prilikom. Ali, vremena se mijenjaju.

Nikola Vuljanić, potpredsjednik Stranke

Radnici u poljoprivredi RH, danas su, najosjetljivija skupina u procesu proizvodnje koja pokušava održati svoju egzistenciju. Kao radnici općenito pokušavamo naći svoje mjesto pored svih drugih zadanih vrijednosti koje nažalost dolaze prije nas, poput slobode tržišta, užih ili širih interesa privatnog vlasništva, konkurentnosti, zadanih profita, itd.

Poljoprivreda je, kao primarna proizvodnja sirovina, u izuzetno nezavidnom položaju, te je za nju ključna zaštitna uloga Vlade.

Na žalost zaštita domaće proizvodnje a time i standarda, smatra se preprekom širenja slobodnog tržišta, tako Vlade svugdje u svijetu, gube moć reguliranja odnosa unutar vlastitih država.

To je poruka koju svugdje primamo, međutim, dali je to uistinu tako, ili se time samo opravdava naše trenutno stanje u RH.

Stanje u kojem smo stvorili radnika koji od rada u punom radnom vremenu nemože izdržavati ni samoga sebe. Stanje u kojem kao zemlja izvan Europske unije nemamo adekvatne socijalne mehanizme, te svakodnevno raste rizik od socijalnog konflikta.

Države koje ne mogu prehraniti svoje stanovništvo uglavnom su siromašne i novac kojega daju za uvoz hrane umanjuje nacionalno bogatstvo. Poljoprivredna politika EU, za razliku od nas uvoz ograničava na 8% dok mi unatoč što smo po resursima i klimi zemlja poljoprivrede orijentacije uvozimo 32,2% poljoprivredne potrošnje. Ove i mnoge druge činjenice upućuju na osnovni problem Hrvatske poljoprivrede a to je, jednostavno. ne postojanje jasne i čvrste strategije i plana tj, ne postojanje jedinstvene poljoprivredne politike u Republici Hrvatskoj.

Poljoprivredna politika te plan i strategija poljoprivredne proizvodnje morali su odavno urediti osnovne uvijete proizvodnje a to su:

• poljoprivredno zemljište,
• kapital za financiranje poljoprivredne proizvodnje,
• osposobljenost radne snage i prerađivačke industrije
• uređeno tržište i politika cijena poljoprivrednih proizvoda

Nažalost riješenja koja su važeća na svim ovim poljima uzrokuju današnju nezadovoljavajuću situaciju, a time i standard radnika na koji se, u konačnici, prenose svi propusti.

Nekoliko primjera naše „uspješne“ poljoprivredne politike:

– Poljoprivredno zemljište je prirodno bogatstvo i niti jedna zemlja na svijetu ne dozvoljava umanjenje poljoprivrednog zemljišta, osim kada je to krajnja nužda. Usitnjavanjem proizvođača i smanjenje i broja i opsega velikih imanja sve manje se proizvodi za tržište i nastaje tržišni manjak koji se podmiruje uvozom. Upravo to je slika našeg poljoprivrednog zemljišta a uzrok je u 570 jedinica lokalne uprave i isto toliko zemljišnih politika i isto toliko političkih pogodbi oko državnog poljoprivrednog zemljišta. Time je samo prebačena odgovornost sa najodgovornijih.

– Što se tiće kapitala za financiranje poljoprivredne proizvodnje „naše“ banke iz razvijenih Europskih sustava ne investiraju u poljoprivredu niti ju nastoje osposobiti za konkurentnost, što dovodi do činjenice da su krediti za poljoprivredu u EU preko 2000 eura/ha, a kod nas 400 eura/ha. Visoke kamate i vanjsko trgovinski deficit osiromašuju ove prostore. Povjesno, investicije zemalja EU i Balkana po hektaru su u odnosu 20:1, tako da programi pomoći poput IPARD i SAPARD mogu pomoći ali nisu dovoljni. Osim investicijskog kapitala, poljoprivreda je deficitarna s obrtnim kapitalom, a ako je bilo novca u posljednjih dvadeset godina za financiranje deficita poljoprivrednim proizvodima i ako su isplaćeni poticaji i troškovi vodoprivrede, onda novca ima, ali ga ne znamo organizirati.

– Uređeno tržište i politika cijena poljoprivrednih proizvoda izgleda ovako.

Prvo domaći poljoprivredni proizvođači i proizvođači hrane nemaju vlastitog kapitala i ovisni su od bankarskog skupog kapitala. Kako su kod nas kamate barem 14%, pa ako se samo kreditima financira i održava proizvodnja, naši troškovi su viši za najmanje 6%. Nadalje, domaćim se proizvođačima roba plaća nakon 120 ili 180 dana što povećava potragu za kapitalom i cijenu kapitala. Uz sve to, kako se jedino preko trgovine može doći do potrošača, domaća prehrambena industrija mora prihvatiti sve što trgovina nameće i stoga plaća rabate ne manje od 20% . Ovakvom «slobodnom trgovinom» dvostruko zarađuju. Jer s jedne strane od domaćih proizvođača uzimaju kroz rabate i druga davanje 30% od prodajne cijene i još zaračunavaju svoju maržu. Kada tako «poskupe» domaći proizvodi, uvoze se jeftini proizvodi sa svjetskog tržišta i prodaju nešto niže od domaćih, ali više nego u inozemstvu, pa uz našu nedovoljnu zaštitu trgovina zarađuju dvostruko i upropaštavaju domaću proizvodnju.

Svi ovi generirani „propusti“ imaju svoju cijenu koja se jasno može izraziti u milijunima kuna. Tu cijenu plaća država kroz proračun tj. kroz nas porezne obveznike, ali najveći dio ovog troška (kada svako u strukturi namiri svoju zaradu) ipak se prelije na materijalna prava i plaće radnika u poljoprivrednoj proizvodnji. To je način na koji se politika bavi nama kada se mi ne bavimo njome.

Kako svtko u strukturi rada i odlućivanja ipak nađe svoj prostor, zaradu, dobitak ili dohodak i u ovakvom stanju sav manjak ostane za kraj lanca tj; za plaćanje rada. Stoga nije ni za očekivati da promijenu ovakvog stanja mogu pokrenuti oni koji ne trpe posljedice, te iz tog razloga, i politika danas, postaje polje interesa radnika, i prostor djelovanja Sindikata i širih društvenih skupina.

U strukturi odlučivanja u politici, nitko drugi neće nametnuti i naše ciljeve koji su jasni:

• trebamo i tražimo zaštitne mehanizme za radnke,
• da javna sredstva koriste samo socijalno odgovorna poduzeća,
• zaštita rada, radnih mijesta i stečenih prava, a ne samo kapitala, te porast gospodarske aktvnosti kroz rast kupovne moći stanovništva tj; radnika.
• zaustaviti stoga realni pad vrijednosti rada tj. plaća i stvarati uvjete za konkurentnost domaće proizvodnje kroz strategiju razvoja, a ne kroz jeftini rad.

Armando Bičak

Tekst koji slijedi u nastavku iniciran je najavama dolaska MMF-a koje se zadnjih godina učestalo pojavljuju u hrvatskim medijima. Izostanak kritičke analize angažmana ove financiijske institucije od strane vlasti u Hrvatskoj, kao i od strane stručne javnosti ne čudi, ali zabrinjava zbog nojevske politike koja se ogleda u zabijanju glave u pijesak ne bi li se barem još neko vrijeme zadržali na vlasti!

Joseph Stiglitz, profesor ekonomije na američkom sveučilištu Stanford, bivši savjetnik predsjedničkog vijeća Billa Clintona i bivši predsjednik Svjetske banke za obnovu i razvoj odlučio je “progovoriti” o tome kako moćne zapadne banke i Međunarodni monetarni fond u svojim tajnim dokumentima planiraju i hladnokrvno izazivaju socijalne nemire u mnogim siromašnim i tranzicijskim zemljama diljem svijeta koje “pomažu”. Članak je izvorno objavljen u “The Observeru”, 29. travnja 2001. godine, a prenosimo ga u prijevodu i obradi dr. Ivana Šimatovića. (Časopis “Svjetlost”).

ČETIRI KORAKA DO PROKLETSTVA

PRVI KORAK – PRIVATIZACIJA

Prvo što vlada zemlje-žrtve treba neodložno provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća koja čine kralježnicu privrede. Umjesto da se argumentirano usprotive zahtjevu za brzopletu prodaju javnih poduzeća mnogi su političari požurili u radosnu (ras)prodaju elektroprivrede, naftne industrije i vodoprivrede kao gospodarski imperativ. Da bi ušutkali trezvene kritičare takvog nepromišljenog postupka s teškim dalekosežnim posljedicama oni se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke za obnovu i razvoj. “Možete vidjeti kako im se rašire oči na mogućnost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih poduzeća i ključnih industrijskih poduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina
milijuna dolara” – kaže profesor Stiglitz.

DRUGI KORAK – LIBERALIZACIJA

Nakon kampanjski provedene privatizacije obavezno slijedi donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teorijski gledano, omogućuje investicijskom kapitalu nesmetan ulazak i izlazak iz zemlje. Pri tome, kako pokazuje iskustvo, u zemlju-žrtvu, ulazi relativno malo kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog kapitala na “zakonit” način nesmetano izlazi iz zemlje. Taj proces izvlačenja kapitala je u ekonomiji poznat pod imenom “krug vrućeg novca”. Novac ili, točnije rečeno pljačkaški kapital ulazi u zemlju-žrtvu prvenstveno radi špekulacija nekretninama i valutom, a zatim poput plašljive divljači, bježi glavom bez obzira već na prvi znak nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost. U tom paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu”presušiti” za samo nekoliko dana. Nakon takvog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade zemlje-žrtve da odmah drastično poveća kamatne stope na 30, 50 ili čak 80% kako bi velike svjetske špekulante privukla na povrat isisanog državnog kapitala. “Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešÄ‡e nema drugog izlaza, je predvidljiv” – kaže profesor Stiglitz. Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavnorazaraju industrijsku proizvodnju i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.

TREĆI KORAK – TRŽIŠNO ODREĐIVANJE CIJENA

Tada MMF zemlju-žrtvu koja je na izdisaju hladnokrvno uvlači u treći korak – tako zvano “tržišno određivanje cijena”. To je lijep izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode i ostalih komunalnih usluga. To, dakako, ne vrijedi za cijenu rada (plaće) i mirovine. Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi u već dobrano posustaloj privredi. Ubrzo nakon toga, prema već dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.

ČETVRTI KORAK – MMF-ov PROSVJED

Tim prosvjedom je zemlja-žrtva doslovce bačena “na koljena” i “de facto” se nalazi pred posvemašnjim gospodarskim uništenjem. U tim dramatičnim okolnostima MMF iz nje zločinačkom hladnokrvnošÄ‡u izvlači i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava “vatru” i podiže socijalnu temperaturu dok napokon cijeli kotao ne eksplodira. Time je otvoreno samo predvorje pakla. Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri.
U tom pogledu je također poučan primjer Bolivije u kojoj su prošle godine izbili veliki nemiri zbog drastičnog povećanja cijene vode.
Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju novi masovni bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade. Taj posvemašnji gospodarski palež ima i svoju svijetlu stranu – dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala. U takvoj bezizlaznoj situaciji oni mogu po smiješnim cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji. Po tom perfidnom obrascu već je u posljednjim desetljećima u Trećem svijetu stvoreno mnogo zemalja-gubitnica. Pri tome su jedini pobjednici uvijek bile moćne zapadne banke koje u bezdušnom lovu za kapitalom ni pred čim ne prezaju.

Prema profesoru Stiglitzu u planovima MMF-a i Svjetske banke za obnovu i razvoj ponajviše zabrinjavaju dvije bitne stvari:

1. Da se planovi stvaraju u tajnosti i da ih uvijek vodi apsolutistička ideologija kojoj je strana svaka humanost i altruizam. Uz to, oni nikada nisu otvoreni za stručnu raspravu i primjedbe te su tako razrađeni da programirano urušavaju demokraciju u zemlji koja ih nekritički primjenjuje.

2. Da nisu uspješni!

Postoji li zemlja koja je izbjegla ovakvu nesretnu sudbinu? “Da” – kaže profesor Stiglitz: “Bocvana!” Njihov trik?
Odlučno su rekli managerima MMF-a i Svjetske banke: „Go home!“

Skori ulazak Hrvatske u Europsku uniju rezultat je pregovora i prilagodbi koji su dugo trajali i trebali su dati za Hrvatsku povoljne rezultate. Međutim, moglo bi se reći i da Hrvatska nije vodila pregovore jer naši pregovarači za to nisu imali elementarne uvjete i pretpostavke.

Pod elementarnim uvjetima se misli na tehničke, kadrovske i financijske uvjete, a Hrvatska je početkom pregovora bila zatečena pa nije imala niti prostor u Brusselsu niti opremu, a niti kompetentne, iskusne pregovarače u timu koji je vodio pregovore i dnevno komunicirao sa EU. Dok su EU pregovarači redom bili iskusni birokrati koji su u svojim zemljama, a nakon toga u institucijama EU brusili svoja znanja 20-30 godina na Hrvatsko strani prosječni profil člana pregovaračkog stručnog tima je bio: završen fakultet, godina dana pripravničkog staža i 2 godine rada u nekom od ministarstava. Ovu sliku dopunjava činjenica da je voditeljem pregovaračkog tima imenovan novinar koji je prije toga više godina boravio u SAD, a voditeljem hrvatske misije pri EU dermato-venerolog sa prethodnim iskustvom na poslovima protokola.

Takav pregovarački tim i da je bio spreman voditi kvalitetne pregovore nije to mogao ostvariti jer Hrvatska nije jasno definirala svoje dugoročne strateške ciljeve niti u jednom području što nije problem samo tijekom vođenja pregovora nego taj problem egzistira od vremena dogovaranja i potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (engl. Stabilisation and Association Agreement) -29. listopada 2001. godine. Ne znajući što želi i podcjenjujući svoje vrijednosti Hrvatska je po mnogočemu bila u poziciji najlošijeg učenika na ispitu kod EU. Zato je Hrvatska kontinuirano bila u reaktivnom i defanzivnom položaju i prihvaćala ono što se od nje tražilo ili kopirala nekritički neke stvari koje su u pregovorima izborile neke druge zemlje (što nije nužno trebao biti hrvatski prioritet). To se u punoj mjeri na kraju vidjelo u lošem definiranju okvira i ciljeva za povlačenje sredstava iz predpristupnih fondova.

Za ulazak Hrvatske u EU govore slijedeći razlozi:

– ubrzano provođenje reformi

Objektivni analitičari u Hrvatskoj a posebno oni sa pogledom iz Brusselsa teško mogu povjerovati da bi Hrvatska isključivo političkom voljom i kompetencijom svojih elita u srednjem roku mogla provesti reforme potrebne za približavanje standardima EU. U tome su pritisci iz Brusselsa posebno u završnoj fazi pregovora bili presudni.

– jačanje interesa za strane investicije

Potpuno uključenje Hrvatske u EU pravni i gospodarski sustav sigurno će osloboditi strahova ozbiljne strane ulagače, koji su do sada postojali. Tome svakako treba dodati i pozitivno djelovanje na dolazak turista iz EU.

– rast vrijednosti nekretnina

Gospodarska kriza koja se i u Hrvatskoj jako očitovala i u padu cijena i aktivnosti u graditeljstvu ulaskom u EU sigurno će znatno dići cijene nekretnina u Hrvatskoj vjerojatno i iznad najviših cijena u predkriznom razdoblju. Postoje ozbiljne pretpostavke da prosječna cijena nekretnina u Zagrebu bude viša od one u Ljubljani.

– širenje mogućnosti za edukaciju i nova znanja

Hrvatsko zaostajanje u razvoju školskog sustava kao jednog od ključnih faktora razvoja bit će zaustavljeno uključenjem u EU te omogućiti preuzimanje znanja i organizacijske modele najuspješnijim zemalja EU i uključiti ih u dnevnu komunikaciju i suradnju koja je do sada bila slaba, te koristiti programe EU u punoj mjeri, otvoriti pristup za studij našim studentima i omogućiti usavršavanja na svim visokoškolskim i znanstvenim institucijama u EU.

– pojačano čuvanje važnih prirodnih resursa (voda, tla..)

Kao i u slučaju reformi niti na ovom području sami ne bismo zaštitili važne resurse koji nam već u srednje dugom roku mogu postati važna komparativna i razvojna prednost.

Protiv ulaska Hrvatske u EU govore slijedeći razlozi:

– nedovršene reforme državne i lokalne uprave

Ključna reforma za ubrzanje razvoja Hrvatske- reforma državne i regionalne uprave još nije provedene i to će biti jedan od glavnih uzroka daljnjeg usporavanja ostvarenja strateških razvojnih ciljeva. Naime, ovakva država nije efikasna i ne daje osnovni pozitivni okvir za konkurentnost gospodarstva.

– visoka cijena prilagodbi

Nitko u Hrvatskoj ne zna kolika je cijena prilagodbi koje od nas zahtjeva EU jer je površna studija o efektima ulaska napravljena još 2007. godine. Sasvim je izvjesno da je Hrvatska na području zaštite okoliša obećala više nego što može ostvariti. Također se može pretpostaviti da će temeljem sadašnjeg stupnja povlačenja sredstava (IPARD) i slabosti realizacije regionalnih projekata (ISPA) u prve tri godine Hrvatska povlačiti otprilike koliko će i uplaćivati u EU proračun.

U cijenu „ubrzanog“ ulaska Hrvatske u EU treba upisati i nove okolnosti na koje Hrvatska nije računala kada je dogovarala arbitražni postupak sa Slovenijom koji je ne slučajno bio smješten u period nakon završetka pregovora- bez monitoringa.

– neefikasnost institucija i organizacija

Teško da bi se danas mogla naći i jedna važnija državna institucija ili organizacija koja bi se mogla pohvaliti efikasnošÄ‡u i kvalitetom poslovanja koja je usporediva sa najboljim iskustvima iz zemalja članica EU. Velika većina zemalja je prije ulaska ulagala velike napore da ovu anomaliju isprave i uključe relevantne nacionalne institucije u komunikaciju, suradnju i razvoj paralelno sa EU institucijama na odgovarajućim područjima, jer je to preduvjet za osiguranja spremnosti djelovanja u novim okvirima širokom krugu subjekata.

– nespremnost poljoprivrede i regionalnog razvoja za korištenje EU fondova

Najosjetljivija područja u integracijskim procesima su uz spomenutu ekologiju i poljoprivreda, ruralni i regionalni razvoj. Zato na tim područjima EU i izdvaja najviše novaca u pretpristupnim i strukturnim fondovima. Hrvatska nije osigurala osnove preduvjete da bi se na ovim područjima po ulasku u EU ostvarile moguće koristi. Iskustva korištenja SAPARD i IPARD sredstava pokazuju kakvi su problemi naših farmera i seljaka, a država nije stvorila mehanizme da evidentne teškoće amortizira. Indikativno je da je broj eksperata u poljoprivredno savjetodavnoj službi u Sloveniji za oko 50% veći od onoga u Hrvatskoj iako Hrvatska ima višestruko veće poljoprivredne površine.

NUTS 2 regije i njihovi kadrovski i financijski kapaciteti kao ključni za korištenje sredstava regionalnog razvoja nakon što Hrvatska postane član EU trebali bi biti kompetentniji od sadašnjih struktura županija i gradova, a još nisu niti formirani.

– nekonkurentnost hrvatskog gospodarstva

Hrvatska nije u cijelom procesu pregovora sa EU učinila niti jednu reformu ili unaprjeđenje kojim bi pomogla realnom sektoru u podizanja izvozne konkurentnosti u odnosu na tržišta EU jer to bi bila jedina garancija spremnosti za djelovanje u situaciji kada će Hrvatska biti član EU. Nije provedena čak niti najavljivana reforma komorskog sustava, pa tako Hrvatska ima na tom, ali i drugim područjima gospodarskih institucija organizacijske forme neusporedive sa bilo kojom članicom EU.

Zato Hrvatsko gospodarstvo već u prvoj godini očekuje kombinacija scenarija viđenog u Mađarskoj po pristupanju u EU i Slovenskog u današnjim vremenima.

Napomena:

Iako su kratkoročni efekti ulaska Hrvatske u EU sigurno zabrinjavajući dugoročno Hrvatska će osjetiti pozitivne efekte što najviše ovisi i o razvoju unutrašnjopolitičkih odnosa.

Pozitivne korekcije mogle bi se učiniti i u naredne dvije godine, al
i je to s obzirom na dosadašnje vođenje procesa prilagodbi u Hrvatskoj malo vjerojatno.

Bolni rezovi donose više društvene štete nego gospodarske koristi.

1. Hrvatska narodna banka mora voditi anti-recesijsku monetarnu politiku, koja bi potaknula domaće investicije, izvoz i novo zapošljavanje.

Osnovni cilj monetarne politike HNB „stabilnost cijena“ ostvarena je najvećim dijelom zbog smanjivanja potražnje i gospodarske krize (recesije i deflacije), ali i zbog vrlo restriktivne monetarne politike centralne banke. U lipnju je godišnja inflacija (indeks cijena na malo) smanjena sa 2,5 na 2,0 posto, dok je inflacija u lipnju u odnosu na prethodni mjesec ove godine zabilježila pad cijena od 0,5 posto (to se zove „deflacija“).

U isto vrijeme, stalno raste domaća nelikvidnost, koja trenutno iznosi 40 milijardi kuna, odnosno 80 posto emisije novca centralne banke (HNB)!

Anketna nezaposlenost u prvom kvartalu, porasla je na 14,3 posto (za oko 3 posto u odnosu na prošlu godinu), bez obzira na sezonske utjecaje (turizam), dok je stopa registrirane nezaposlenosti jako visoka, preko 18 posto, kod mladih ljudi iznosi oko 40 posto.

Dakle, raste nelikvidnost i nezaposlenost, dok se smanjuje inflacija.

2. Nedostaje aktivna monetarna politika Hrvatske narodne banke, koja bi potaknula banke na veće kreditiranje hrvatskih kompanija i poduzetnika, naročito izvoznika.

U bankovnom sustavu postoji veliki neiskorišteni potencijal, kojeg samo djelomično koristi država – Republika Hrvatska, koja se zadužuje u zemlji, radi refinanciranja obveza po kreditima koji su bili ranije zaključeni. Izostalo je kreditiranje poduzetnika. Nedavno je viceguverner HNB Davor Holjevac ukazao na problem neiskorištenog jamstvenog kapitala hrvatskih banaka. „Neiskorišteni jamstveni kapital banaka i dalje je vrlo visok i trenutno iznosi oko 20 milijardi kuna“, upozoravajući na opasnost da banke odluče povući taj kapital i angažirati ga negdje drugdje. Obzirom na krizu u eurozoni, i za nas jako opasnu krizu u Italiji, postoji realna opasnost da hrvatske banke (u stranom vlasništvu) povuku svoj kapital u matične zemlje i onemoguće daljnje kreditiranje hrvatskog gospodarstva. To je zabrinjavajuće!

3. Ključna mjera HNB mora biti smanjivanje domaćih kamatnih stopa i povećanje likvidnosti domaćeg sustava, jer investicije ne mogu biti profitabilne ako su aktivne kamatne stope na kredite hrvatskih poduzetnika oko 8 posto, dok je prosječna profitna stopa u hrvatskom gospodarstvu ranije iznosila oko 2 posto (na osnovi nerevidiranih konsolidiranih financijskih rezultata hrvatskih tvrtki, prošle godine hrvatska privreda ostvarila je gubitak!). Dakle, posebno zabrinjava da je hrvatsko gospodarstvo u 2010. godini ostvarilo kumulativni neto gubitak od 1,6 milijardi kuna, i to po prvi puta nakon 2000. godine !

Banke su previše suzdržane u kreditiranju. Žale se da nema dovoljno dobrih projekata, ali mi smatramo da ih ne može niti biti uz ovako visoke kamate (i precijenjeni tečaj kune).

Ukratko, Hrvatska narodna banka mora pokrenuti mjere aktivne monetarne politike kako bi mogla – kroz smanjivanje domaćih kamatnih stopa na bankovne kredite i poticanjem banaka da obnove proces kreditiranja poduzetnika, na osnovi neiskorištenog jamstvenog kapitala – potaknuti proizvodne investicije, koje jedine mogu pokrenuti ekonomski rast, izvoz i zapošljavanje u Hrvatskoj. To je ključno i ne može se više tolerirati pasivnost centralne banke i postojeće poslovne politike banaka, usmjerene na kratkoročni profit i transfer dobiti u inozemstvo. Potrebna je stroga regulacija poslovnih banaka od strane Hrvatske narodne banke. Ostvarenu dobit banaka trebalo bi reinvestirati u Hrvatskoj.

4. U isto vrijeme, monetarna politika i kreditna politika banaka morala bi više biti usmjerena na reguliranje odnosa sa svojim klijentima u novim promijenjenim uvjetima, s hrvatskih građanima koji su uzeli kredit pod povoljnijim uvjetima u vrijeme ekonomskog rasta, a koji sada sve teže otplaćuju svoje obveze, u uvjetima recesije i nezaposlenosti.

U svojoj dosadašnjoj politici, HNB i Vlada RH nisu štitili interese malih štediša i korisnika kredita (malih i srednjih poduzetnika, te hrvatskih obrtnika i vlasnika obiteljskih poduzeća).

Prema podacima HNB, oko 27 posto stambenih kredita i kredita odobrenih graditeljstvu već sada nije naplativo. Pad cijena nekretnina djeluje negativno na bankarski sektor, ali taj pad je zaustavljen zbog politike stalnog obnavljanja kredita („revolving krediti“) odobrenih tzv. „developerima“ i graditeljskim tvrtkama, koje zbog toga ne smanjuju cijene na realnu razinu, što dodatno otežava situaciju na tržištu nekretnina. Inače, očekuje se daljnji rast nenaplativih kredita banaka u Hrvatskoj, zbog produljene recesije i rasta nezaposlenosti.

Zbog toga, treba se zalagati za nekoliko konkretnih mjera, koje treba donijeti već na prvom zasjedanju Hrvatskog sabora u rujnu ove godine.

Prvo, izmjenama „Zakona o obveznim odnosima“ mora se ukinuti tzv. „valutna klauzula“. Tečajni rizik treba djelomično (po modelu Mađarske?) ili u cijelosti prebaciti sa dužnika na poslovne banke.

Drugo, po hitnoj proceduri mora se donijeti posebni „Zakon o zaštiti korisnika financijskih usluga“ (zabrana jednostranog mijenjanja kamatnih stopa od strane banaka, stabilnost ugovorenih uvjeta kreditiranja, itd.), usklađen sa direktivama Europske unije.

Treće, ovim ili posebnim zakonom treba osnovati posebnu „Agenciju za zaštitu korisnika financijskih usluga“, koja će se baviti poslovima zaštite korisnika financijskih usluga od diskriminatornih postupaka i nedozvoljene prakse financijskih institucija.

Četvrto, Vlada Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka i Hrvatska udruga banaka morale bi osmisliti novi program zaštite najugroženijih kategorija dužnika kod banaka (dosadašnje mjere reprogramiranja bankovnih kredita na dulji rok nije dao nikakve rezultate). Trebalo bi omogućiti da se postojeći stambeni krediti sa valutnom klauzulom u švicarskim francima – bez ograničenja i bez dodatnih troškova – mogu promijeniti u ugovore sa valutnom klauzulom u eurima, ili u kunama, uz promjenljivu kamatnu stopu. Jer, zbog krize eurozone, na srednji rok se može očekivati zadržavanje nepovoljnog odnosa između eura i švicarskog franka. Osim toga, posebno je alarmantna dosadašnja praksa provođenja ovrha, koja ne štiti osnovna prava građana, zajamčena postojećim hrvatskim propisima.

6. Naposljetku, mora se sačuvati hrvatska „socijalna država“, odgovarajuća razina socijalnih prava. Zbog toga, treba se zalagati protiv rezanja plaća i mirovina, koju traže neki političari, guverner HNB i neoliberalni ekonomisti, a to uljepšano zovu „internom devalvacijom“. Interna devalvacija nije moguća bez društvenog konsenzusa. Zbog toga treba biti protiv linearnih „radikalnih rezova“ u javnoj potrošnji (pojedini političari i neoliberalni ekonomisti predlagali su linearno smanjivanje javnih rashoda za 10 ili 20 posto). Nužno je zalaganje za vrlo ciljane i selektivne promjene u strukturi javnih rashoda, kako bi se u 2012. godini pokrenula anti-recesijska fiskalna politika, koja mora biti usklađena sa novom aktivnom monetarnom politikom centralne banke. Zbog svega toga smatra se da je potrebna hitna promjena monetarne politike HNB, ali i kreditne politike banaka.

7. Politika jeftinog novca – niž
e kamate proizvodnom sektoru.

Ova razmišljanja i prijedlozi nisu usamljeni. Postoje brojni utemeljeni konkretni stručni prijedlozi za novu ekonomsku politiku i novu monetarnu politiku i to: od strane poduzetnika (okupljenih u Udruženju hrvatskih menadžera – CROMA); udruzi industrijalaca Hrvatske (okupljenih u CRO – Industriji, koja samostalno djeluje u sklopu Hrvatske udruge poslodavaca); predstavnika hrvatskog gospodarstva i najvećih izvoznika okupljenih u Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK), te kod akademskih ekonomista, hrvatskih monetarnih stručnjaka, i, što je novo, a posebno važno, i kod međunarodnih financijskih institucija (Europska banka za obnovu i razvitak iz Londona, Europska centralna banka, MMF i dr.).

Donosimo pregled podataka o državama Europe i njihovim članstvima u Europskoj uniji, Euro zoni, NATO-u i o tome koriste li Euro kao svoju službenu valutu. Podsjetimo, Eurozona je zona članica EU-a koje su Euro prihvatile kao svoju službenu valutu, a službeni joj je naziv „Eursko područje“. Nekoliko je zanimljivosti proizašlo iz obrađenih podataka. Prva je svakako ta da je od 27 članica EU-a zapravo „samo“ njih 17 u Eurozoni, ali i da 23 zemlje koriste Euro, od kojih 6 država nije članica EU!

Države koje koriste Euro, a nisu članice EU-a ni Eurozone su Andora, Crna Gora, Kosovo, Monako, San Marino i Vatikan.

Od država članica EU-a, dvadeset i jedna država je i članica NATO saveza. Države EU-a koje nisu ušle u taj savez su Austrija, Cipar, Finska, Irska, Malta i Švedska. Države koje nisu u EU, ali su članice NATO saveza su Island, Norveška, Turska, Hrvatska i Albanija.

	Država	Članica EU	Članica EUROzone	članice NATO	Koriste EUR
1	Austrija	da	da		da
2	Belgija	da	da	da	da
3	Bugarska	da		da
4	Cipar	da	da		da
5	Češka	da		da
6	Danska	da		da
7	Estonija	da	da	da	da
8	Finska	da	da		da
9	Francuska	da	da	da	da
10	Grčka	da	da	da	da
11	Irska	da	da		da
12	Italija	da	da	da	da
13	Latvija	da		da
14	Litva	da		da
15	Luksemburg	da	da	da	da
16	Mađarska	da		da
17	Malta	da	da		da
18	Nizozemska	da	da	da	da
19	Njemačka	da	da	da	da
20	Poljska	da		da
21	Portugal	da	da	da	da
22	Rumunjska	da		da
23	Slovačka	da	da	da	da
24	Slovenija	da	da	da	da
25	Španjolska	da	da	da	da
26	Švedska	da
27	Ujedinjeno Kraljevstvo	da		da
28	Island			da
29	Norveška			da
30	Turska			da
31	Hrvatska			da
32	Albanija			da
33	Andora				da
34	Crna Gora				da
35	Kosovo				da
36	Monako				da
37	San Marino				da
38	Vatikan				da

Četiri godine su prošle od početka financijske krize, a najveća svjetska razvijena gospodarstva još uvijek su u dubokoj depresiji. To je slika koja neodovljivo podsjeća na tridesete godine dvadesetog stoljeća. Razlog je jednostavan – oslanjamo se na iste one ideje kojima se rukovodila politika tih tridesetih godina. Te ideje, a davno se već dokazalo i pokazalo da su bile u krivu, uključuju suštinske pogreške, kako glede uzroka krize, tako i glede njene prirode i odgovarajućih odgovora na krizu.

Ove su pogreške sada već dugoko ujkorijenjene u svijesti javnosti i kroz nju omogućavaju opću podršku mjerama pretjerane štednje, koje implementiraju aktualne fiskalne politike brojnih zemalja. Sazrelo je vrijeme za objavljivanje ovakvog Manifesta u kojem ekonomisti nude javnosti analizu problema temeljenu na stvarnim dokazima.

Uzroci. Veliki broj ljudi koji odlučuju o politici inzistiraju na tome da je do krize došlo uslijed neodgovornog zaduživanja javnog sektora. Uz vrlo mali broj iznimaka (osim Grčke) to nije istina. Zapravo, temelji krize postavljeni su pretjeranim zaduživanjem i kreditiranjem privatnog sektora, što uključuje i neodgovorno ponašanje banaka. Urušavanje ovog mjehura od sapunice dovelo je ogromnog pada proizvodnje i, slijedom toga, pada poreznih prihoda. Očito je da su veliki državni deficiti danas zapravo posljedica krize, ne njen uzrok.

Priroda krize. Kad su se pukli napuhani mjehuri povezani s nekretninama na obje strane Atlantika, veliki dijelovi privatnog sektora okrenuli su se smanjenju potrošnje, kako bi bili u stanju platiti dospjele dugove. To je bio racionalni odgovor što se tiče pojedinaca, no, a slična se situacija vidjela i s dužnicima tijekom tridesetih godina, taj je odgovor na kolektivnoj razini dao poražavajuće rezultate i to iz jednostavnog razloga što je potrošnja jedne osobe prihod neke druge osobe. Rezultat gušenja potrošnje ekonomska je depresija, a ona je dodatno negativno djelovala na javni dug.

Odgovarajuća reakcija. U trenutku kad se privatni sektor kolektivno bavi nastojanjima da manje potroši, javni bi se sektor trebao postaviti kao stabilizirajuća snaga i pokušati održati potrošnju. U najmanju ruku, ne bismo smjeli pogoršavati stvari velikim rezovima u javnoj potrošnji ili velikim podizanjem poreznog opterećenja običnih građana. Nažalost, upravo to danas čini većina vlada.

Velika pogreška. Nakon dobrog reagiranja u prvoj, akutnoj fazi ekonomske krize, konvencionalna politička pamet krivo je skrenula – usmjerila se na državni deficit, a on je uglavnom rezultat pada prihoda države uzrokovanog krizom. Argument vlada je da javni sektor mora pokušati smanjiti svoje zaduženje, onako kako to radi privatni. Umjesto da odigra ulogu stabilizacijske snage, fiskalna je politika na taj način zapravo pojačala i uvišestručila negativni efekt smanjenja potrošnje privatnog sektora i zatvorila krug.

Suočena s manjim šokom od ovoga, monetarna politika možda bi mogla kompenzirati. No, s kamatama koje su blizu nule monetarna politika (mada i dalje mora uraditi sve što može) jednostavno ne može sama obaviti taj posao. Naravno, mora postojati srednjoročni plan smanjenja državnog deficita, ali ako se taj plan ostvaruje naprečac velika je opasnost da će on sam uraditi suprotno od željenog – odnosno spriječiti oporavak. Ključni prioritet trenutka je smanjiti nezaposlenost, prije nego što postane endemska, jer takva nezaposlenost čini oporavak i buduće smanjenje deficita težim, ako ne i nemogućim.

Kako na argumente koje smo upravo iznjeli odgovaraju oni koji podržavaju trenutačnu politiku? Dva su, u načelu različita, argumenta kojima se služe i koji stoje na njihovoj strani.

Argument povjerenja. Prvi im je argument da će državni deficit povećati kamate i na taj način spriječiti oporavak. Njihov je argumenat da će štednja povećati razinu povjerenja i tako potaknuti gospodarski oporavak.

Kako god ovaj argumenat dobro zvučao, nema ni jednog dokaza koji bi ga podržao. Prvo, uprkos izuzetno visokim deficitima, kamatne stope u većini značajnih zemalja nezabilježeno su niske, pod uvjetom da u njima središnja banka normalno funkcionira. To je istina čak i za Japan, gdje državni dug trenutačno prelazi 200% godišnjeg bruto društvenog proizvoda, a negativni potezi rejtinških agencija nisu imali nikakvog utjecaja na razinu kamata u Japanu. Kamate su, doduše, visoke u nekim zemljama euro-zone, no to se događa zato jer Eruopska središnja banka ne može djelovati kao kreditor za vlade koji stoji u čvrstoj pričuvi. U svim drugim zemljama središnja banka može, kad je to neophodno, financirati deficit bez da to ima ikakvog utjecaja na tržište dionica.

Štoviše, iskustvo nam govori da zapravo ne postoji niti jedan slučaj u kojem su proračunski rezovi stvarno doveli do pojačane ekonomske aktivnosti. MMF je proučavao 173 slučaja proračunskih rezova u pojedinim zemljama i ustanovio da je rezultat takvih poteza bez izuzetka sužavanja obima gospodarstva. U malom broju slučajeva kod kojih je fiskalnu konsolidaciju slijedio rast, radilo se o djelovanju kroz kanale devalvacije valute u odnosu na snažno globalno tržište, što trenutačno definitivno nije rješenje. Poruka ovog istraživanja MMF-a je jasna – proračunski rezovi usporavaju gospodarski oporavak. I upravo to se događa sada – zemlje s najvećim proračunskim rezovima doživjele su najveći pad ekonomske aktivnosti.

Razlog je, kao što se vidi, što proračunski rezovi ni na koji način ne djeluju pozitivno na podizanje poslovnog povjerenja. Tvrtke će ulagati samo tamo gdje mogu predvidjeti da će se pojaviti dovoljno kupaca s dovoljno visokim prihodima koji se mogu potrošiti. Štednja i rezovi negativno utječu na ulaganja.

Dakle, argument povjerenja definitivno ne stoji. Svi dokazi koji na prvi pogled govore u prilog ove doktrine nakon pobližeg ispitivanja pokazuju se nepostojećima.

Strukturni argument. Drugi argument koji se poteže protiv povećanja potražnje je tvrdnja da se proizvodnja u stvari guši na strani ponude – uslijed strukturne neravnoteže. Da je ta teorija istinita barem bi neki dijelovi naših gospodartava bili u punom zamahu, pa time i neka zanimanja u velikoj potražnji. No, u većini zemalja to jednostavno nije slučaj. Svi glavni sektori gospodarstava bore se za preživljavanje i u svakom zanimanju broj nezaposlenih je iznad uobičajenog. Dakle, problem je očito u općem pomanjkanju potrošnje i potražnje.

Tridesetih godina prošlog stoljeća isti se strukturni argument koristio da bi se pobila proaktivna politika potrošnje u SAD. Ali, kako je potrošnja rasla između 1940. i 1942. Tako je rasla i proizvodnja za 20%. Očito, problem tridesetih je bio, isto kao i danas, premala potražnja, ne preniska ponuda.

Slijedeći krive ideje mnogi zapadni političari nanose štete svojim zemljama i dovode do patnje svojih naroda. Trebali bi znati da su ideje koje su prigrlili oko toga kako se baviti recesijom odbacili gotovo svi ekonomisti nakon katastrofe tridesetih godina i da su ih odbacivali četrdeset ili više godina. Tijekom tog vremena Zapad je uživao nikad prethodno dosegnutu razinu ekonomske stabilnosti i niske nezaposlenosti. Tragično je da su tijekom proteklih nekoliko godina te stare i odbačene ideje opet uhvatile korij
ena. No, više ne možemo prihvatiti situaciju u kojoj krivo shvaćeni strahovi od viših kamata pretežu kod političara nad slikom užasa masovne nezaposlenosti.

Bolja ekonomska politika razlikovat će se od zemlje do zemlje i svaki je slučaj potrebno detaljno razložiti. No, sve se te politike moraju temeljiti na ispravnoj analizi problema. Stoga apeliramo na sve ekonomiste i druge koji se slažu s temeljnim idejama ovog Manifesta da svoje slaganje registriraju na adresi www.manifestoforeconomicsense.org, i da javno podrže ovaj pokušaj uvođenja zdravog razuma u ekonomsku politiku. Čitav svijet trpi jer ljudi šute o nečemu za što su sigurni da je krivo i loše. (prijevod: Nikola Vuljanić)

Autori:
Paul Krugman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i kolumnist The New York Times
Richard Layrd, profesor London Schol of Economic

Peticija se može potpisati na:
http://www.manifestoforeconomicsense.org/

Valuta ili važenje predstavlja skup zakonskih odredbi kojima se propisuje što je zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja u nekoj državi. Prema tome, novac u nekoj državi je sastavno obilježje njenog suvereniteta, napose monetarnog. Budući da država određuje što će biti novac na njenom području, to znači da druge (tuđe) valute ne mogu biti zakonsko i definitivno sredstvo plačanja u službenom prometu, odnosno novčanim transakcijama. Svaka druga praksa predstavlja negiranje zakona i države, odnosno narušavanje njene monetarne suverenosti.

Valutna klauzula, koja se pojavljuje u ugovorima i dužničko-vjerovničkim odnosima u Republici Hrvatskoj, čini upravo to – negira njenu monetarnu suverenost. Doduše, Zakon o obveznim odnosima u članku 22 ne određuje obvezu plaćanja ugovorne obveze u stranoj valuti, već prepušta volji ugovornih stranaka kako će se izvršiti plaćanje. Posljedično, u istom članku se “dopušta odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti“. Dakle, u ovom Zakonu se na mala vrata dopušta vezivanje ugovorne obveze u kunama za tečaj neke strane valute koja je navedena u ugovoru i protuustavno rušenje monetarnog suvereniteta države.

Ovdje je ponešto argumenata koji govore o štetnosti ovakve odredbe:

a) Sve transakcije koje se ugovaraju na području Republike Hrvatske isključivo su domaće naravi, jer se isključivo radi o unutrašnjem prometu roba i usluga kao, a ista je situacija i sa ugovorima o kreditima, pa se, prema tome moraju i mogu podmiriti u kunama. Nije riječ o međunarodnim transakcijama u kojima je obveza izražena u stranoj valuti ili gdje je ta valuta vezana za tečaj treće valute. Valutna klauzula ima smisla samo u međunarodnim transakcijama. Valutna klauzula se prakticira i u nekim drugim tranzicijskim zemljama, zbog nestabilnosti domaće valute. No u Hrvatskoj to nije slučaj jer je kuna od 1994.godine jedna od najstabilnijih svjetskih valuta (u odnosu na euro i dolar) i čvrsto je vezana uz euro. O tome brine Hrvatska narodna banka. Od 1994.godine do danas stopa inflacije u Hrvatskoj je veoma niska, pa ni inflacija ne može biti opravdanje za deviznu klauzulu. Dakle, devizni tečaj kune i stopa inflacije su stabilni, a inzistiranjem banaka na valutnoj klauzuli stvara se nepovjerenje u domaću valutu i poništavaju napori da se čvrstim kursom to povjerenje ojača.

b) Zakon o obveznim odnosima u članku 22. valutnoj klauzuli daje epitet „dobrovoljnosti“ a ne prisile u primjeni. Kako god, uvjereni smo da je i samo spominjanje ovakve mogućnosti narušavanje monetarne suverenosti Hrvatske, jer je kuna zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja i nijedna druga valuta ne smije se koristiti niti za plaćanja, a niti kao podloga za reguliranje i određivanje izvorne ugovorne obveze u kunama. Svako korištenje strane valute u tom kontekstu isključivo je predmet špekulacije, klađenja i nefer postupanja, ni u kojem slučaju ne u interesu Republike Hrvatske i njenih građana.

c) Cijene za ugovorene robe i usluge u Hrvatskoj izražene su u kunama a krediti se isplaćuju u kunama (kunski krediti). Postojanje valutne klauzule podrazumijeva da se i cijene moraju također paralelno vezati za neku stranu valutu. Pošto to nije tako, jasno je da se radi o jednostranom pristupu u primjeni valutne klauzule, nepoštenom postupku i prijevari.

d) Valutna klauzula teret rizika promjene deviznog tečaja valute prebacuje na dužnika. Pošto rezidenti Republike Hrvatske svoje prihode ostvaruju gotovo isključivo u domaćoj valuti, jasno je da promjena deviznog tečaja npr. švicarskog franka ili eura izravno povećava njihove obveze bez pravog razloga. Naime, riječ je o domaćim transakcijama u kojima nije došlo do promjene cijene niti glavnice. Zbog toga valutna klauzula ima špekulativni karakter i u krajnje nepovoljan položaj stavlja dužnika, a koristi isključivo špekulantskim interesima banaka.

e) Valutnu klauzulu valja ukinuti i na kredite i na depozite. To, s druge strane, ne priječi banke da odobravaju i tzv. devizne kredite, koji se odobravaju i vraćaju u stranoj valuti. Također je normalno da i deponenti, koji ulažu u banku strani novac u obliku gotovog ili depozitnog novca, imaju pravo isti novac podići u stranoj valuti, U zom slučaju vrijedi načelo iste valute, pa su prema tome i vjerovnik i dužnik u ravnopravnom položaju. Međutim, treba zabraniti valutnu klauzulu u slučaju kada klijent banke oročava kunski depozit. U svakom drugom slučaju nastupa valutni rizik koji mora biti ravnopravno raspoređen.

f) Odobravanje kredita uz valutnu klauzulu stavlja dužnika u krajnje neravnopravan položaj. Naime, valutna klauzula, pošto je špekulativnog karaktera, podrazumijeva prethodno dobro poznavanje segmenta upravljanja valutnim rizikom, što za banku nije problem jer zapošljava eksperte. Međutim, korisnici kredita u najvećoj mjeri nemaju takva znanja pa su izloženi značajnom riziku o kojemu prethodno nisu dovoljno informirani, što znači da ih se dovodi u zabludu. Takav postupak nesumnjivo prdstavlja kazneno djelo.

g) Ako je netko uzeo kredit za kupnju stana u Hrvatskoj, a banka je uvjetovala valutnu klauzulu (vezanu uz franak) riječ je, zapravo, o dva posla. Jedan je kupoprodaja stana u kunama. Drugi je ugovor o kreditu između banke i klijenta kojemu trebaju kune da bi kupio stan. Promjena tečaja franka, odnosno kune nema nikakve veze sa cijenom njegovog stana, pa ni kad ta cijena pada, odnosno posebno u tom slučaju. Vezivanje objekta kupnje (stana) za tečaj švicarskog franka je besmisleno u domaćim transakcijama i štetno jer otvara put špekulacijama, a banka, kao profesionalna institucija, favorizirana mogučnošÄ‡u upravljanja valutnim rizikom u odnosu na klijenta.

h) Analiza bilanci banaka koje su odobravale kredite građanima vezane za švicarski franak govori da te banke nisu kao niti u jednom slučaju kupovale franke kako bi uravnotežile svoju valutnu poziciju, već su njihovi izvor sredstava za kreditiranje bili dominantno u eurima i kunama, a tečaj eura i kuna nije se mijenjao. Banke su samo iznimno kupovali franke i koristile swap operacije kao vezu eura i franka. Dakle, riječ je o klađenju u situaciji kada su banke znale da HNB štiti tečaj kune prema euru a ne prema drugim valutama. Dakle banke su sklapale oklade koje nisu mogle izgubiti. Takvi poslovi stvaraju ničim opravdanu i nepoštenu ekstradobit bankama.

i) Predlažemo stoga trenutačno ukidanje valutne klauzule i njeno prevođenje u dosadašnjim ugovorima u „indeksnu klauzulu“, koja se odnosi na kretanje indeksa maloprodajnih cijena u Republici Hrvatskoj, a što predstavlja jedinu logičnu vezu s izvornim obvezama izraženim u kunama i štiti kupovnu moć domaćeg novca, odnosno glavnice.

j) Ukidanje valutne klauzule neće destabilizirati banke, jer banke na razini sustava imaju uravnotežen odnos između aktive i pasive. Ukidanje valutne klauzule također bi potaknulo kredite u kunama i korištenje domaćeg novca, čime se ojačava monetarni suverenitet Republike Hrvatske.

k) Valutna klauzula u Hrvatskoj značajno doprinjela tzv. euroizaciji sustava, što jasno dovodi do valutno induciranog kreditnog rizika. To je situacija u kojoj, zbog slabljenja kune u odnosu na franak (a moguće i prema euru) dužnici više nisu u stanju vraćati kredite. Dakle, valutni rizik se pretvara u kreditni rizik. Upravo to se dešava i sve će se intenzivnije dešavati narednih mjeseci. Tako se stvara sustavni rizik, kojim ni banke više ne mogu upravljati. Rezultat je kreditni slom i neminovna devalvacija
(što valjda nitko danas ne želi) i potpuni kaos.

l) Valutna klauzula dovodi u veliku opasnosti čitav sustav i sve pojedince, problem postaje nerješiv i s monetarne razine seli se na socijalnu i političku. Ako tome dodamo da se uz valutnu klauzulu koristi i klauzula promjenjive kamatne stope, čije razloge promjena banke ne moraju nikome objašnjavati, jasno je da se radi o dijelu gospodarskog sustava u kojemu se ne poštuju tržišna načela i jednakopravnost te ne postoji nikakva praksa zaštite korisnika financijskih usluga.

m) Valutna klauzula je prava tempirana bomba koja može uništiti svakog pojedinig dužnika, njihove obitelji, ali i čitavo gospodarstvo. Loša gospodarska situacija i negativni trendovi, kako u Hrvatskoj tako i u EU, stvaraju pretpostavke za ubrzano djelovanje deprecijacijskih/devalvacijskih pritisaka, a to će ugroziti hrvatsko gospodarstvo, društvo i državu. Zadatak je Sabora,Vlade RH, svih nadležnih institucija i političkih stranaka da to spriječe na vrijeme.

n) Prva institucija koja treba ukinuti praksu korištenja valutne klauzule je sama država. Ona mora prestati emitirati obveznice i trezorske zapise uz valutnu klauzulu, kao i uzimati bankarskih kredita uz valutnu klauzulu. Na taj način će promovirati veću upotrebu kune i ohrabriti i banke i gospodarstvo, lap i građane, da koriste kune u svim transakcijama.

Hrvatski monetarni i bankarski sustav, zahvaljujući valutnoj klauzuli i masovnoj prodaji banaka, uvelike su ovisni o vanjskim čimbenicima. Ova kriza u kojoj se nalazimo neće se moći riješiti bez korištenja sveobuhvatnog znanja i bez velike hrabrosti da se iskoristi pozicija još uvijek (barem formalno) neovisnog monetarnog sustava i domaće valute.

Objavljene Smjernice ekonomske i financijske politike za 2012.-2015. Vlade Republike Hrvatske, vrijedan je dokument, kao podloga za jednu ozbiljnu raspravu o realnosti, sveobuhvatnosti i mogućnostima njezinih ostvarenja.

Postavljenih 12 ciljeva za ostvarenje Smjernica, uvjetovano je ekonomskim i socijalnim stanjem u Zemlji, te osiguranjem servisiranja dospjelih obveza po kreditima, izdanim obveznicama, kamatama, a posebno troškovima radi skorašnjeg punopravnog članstva Hrvatske u Europskoj uniji.

Predviđeni pomaci u makro-ekonomskom smislu vrlo su magloviti i temelje se na pretpostavkama o novim investicijama, fiskalnoj disciplini, restrukturiranju javne uprave (smanjenju iste) i novim fiskalnim nametima (porez na imovinu i dr).

Od 12 ciljeva za ostvarenje Smjernica držimo da tri cilja imaju posebnu težinu, jer rezultati njihovog ostvarenja imaju najbrži učinak. Ti ciljevi su i najosjetljiviji u ekonomskom, političkom i socijalnom pogledu, a to su:

a. Cilj „Optimalno ozračje za povećanje konkurentnosti“

Ovaj cilj je sam po sebi vrlo bitan, no temelji se u obrazloženju na „unapređenja ulagačkog okruženja“ samo na promjeni zakonodavnih okvira (čitaj izmjene Zakona o radu sa smanjenjem radničkih prava, kroz ili bez kolektivnih ugovora). To je samo po sebi opasno radi smanjenja potražnje i javne potrošnje. Bez podizanja vanjske i unutarnje potražnje, te domaće potrošnje, pomaci će se teško ostvariti. Inače u Smjernicama potrošnja je predviđena u globalu izraženo u indeksima rasta, ali elementi za nju nisu naznačeni, nego su samo nego samo ad hok procijenjeni kao takvi.

b. Cilj „Jačanje socijalne pravednosti“

Ovaj cilj u obrazloženju počinje sa navođenjem smanjenja socijalnih davanja, uvođenjem reda u sustav, informatizacijom. To je samo „fasada“. Osnovica cilja je osiguranje ušteda kroz promjenu mirovinskog sustava kroz novu mirovinsku reformu. Nismo protiv mirovinske reforme, ali mirovine zaslužene i odrađene moraju biti revalorizirane i isplaćene. Nezakonite mirovine moraju se svesti na zakonsku mjeru, a akteri njezina ne zakonitog ostvarenja kažnjeni i odstranjeni.

c. Cilj „Poticanje znanja, izvrsnosti i kulture“

Govori o novom kurikulumu u srednjem i visokom obrazovanju, a u niti jednoj točci analitički nisu sagledane potrebe gospodarstva i čitavog društva za određenim kadrovima. U mnogim školama upisuju se smjerovi za zanimanja kojih više nema, a na fakultetima se studenti upisuju u smjerove radi opstojnosti pojedinih profesora (tako da imamo sve više doktora znanosti na burzi, jer ta zanimanja nitko ne treba (naročito u društvenim znanostima).

U proračunu, povećanje prihoda temelji se na planiranja rasta gospodarstva s naslova:

1. prihoda od novih investicija, i to u sferi i djelatnosti koja će dati najbrže rezultate u vidu zapošljavanja ljudi i povećanja potražnje (energetika, komunalne djelatnosti i dr.)
2. prihoda od prodaje raspoložive državne imovine (Croatia osiguranje, Poštanska banka, dio INA-e i dr.)
3. prihoda od davanja u koncesiju postojećih izgrađenih objekata (ceste)
4. korištenje fondova EU

Za povećanje prihoda u Smjernicama nije dana alternativa ostvarenja istih kao što je:

a. Ostvarenje prihoda iz koncesija. Ali ne iz koncesija za izgrađene objekte infrastrukture (izgrađenih auto-putova ) i slično, jer valjda znademo i sami tim objektima upravljati.

U koncesiju davati ono što nam treba, a nije izgrađeno, a usput će zaposliti domaće kapacitete. Tako na primjer zašto ne dati u koncesiju:
– izgradnju ravničarske pruge Zagreb-Rijeka, Zagreb-Split i Zagreb-Beograd
– izgradnja kanala Dunav-Sava (naročito radi navodnjavanja)
– izgradnja nove Luke – Rijeka i Luke Ploče i dr.

b. Ostvarenje prihoda kroz EU projekte, koji su već trebali davno biti u pripremi i to naročito u komunalnim djelatnostima, te očuvanju šuma, voda, kolektora i sl.

c. Prodaja profitabilnih tvrtki (još preostalih) Croatia osiguranje, Poštanske banke, ostatak vlasništva Države u INA-i), za modernizaciju hrvatskog gospodarstva ima smisla i opravdanosti, ali prodaja za povrat duga ili potrošnje nema opravdanja.

Kada se promatraju makro-ekonomski pokazatelji, ekonomskim očima i logikom, uspoređujući pojedine parametre, tada se može zamijetiti slijedeće:

Projekcija makro-ekonomskih pokazatelja:

Postoji nekoliko nelogičnosti a to su:

1. Temeljem čega se u ovoj 2012. godini planira rast investicija za 7,4% u odnosu na prethodnu 2011. godinu, ako se ciklus nije niti pokrenuo. Postotci rasta obujma proizvodnje negativni su u svim djelatnostima realnog sektora, a u graditeljstvu čak 10%. Za rast investicija za 7,4% na godišnjoj razini, investicije bi trebale u zadnjem kvartalu rasti između 15 i 20%.

2. Negativan trend potrošnje kućanstava vrlo teško će iz negativnog prijeći u pozitivan trend i to iz nekoliko razloga:

Prvi razlog je što u vremenu povećanja broja nezaposlenosti očekivati rast potrošnje, nelogičan je i neostvariv.

Drugo, kod dijela populacije koja bi mogla trošiti, iz opreza štedi jer ne vidi „svijetlu“ budućnost.

Nelogično je, uz rast potrošačkih cijena u:
– 2013. god. rast potrošačkih cijena za 2,7% – očekivati rast potrošnje kućanstva za 0,7 – 2014. god. rast potrošačkih cijena za 2,4% – očekivati rast potrošnje kućanstva za 2,7%
– 2015. god. rast potrošačkih cijena za 2,3% – očekivati rast potrošnje kućanstva za 2,9%

Zašto je to nelogično?

Zato što je građanska potrošnja u korelaciji između rasta plaća i potrošačkih cijena. U niti jednom elementu nije zamijećeno planiranje rasta plaća. Na temelju čega se onda ovi porasti tražnje temelje? Je li na temelju rasta obujma proizvodnje, produktivnosti, efikasnosti i sl. i primjenom kolektivnih ugovora?

Ako se kolektivni ugovori ne poštuju tamo gdje ih formalno ima, ili ih uopće nema a sporazumima se smanjuju prava iz kolektivnih ugovora, kako povećati potrošnju?

Prema podacima (navedenih u Smjernicama) u referentnim godinama da bi se ostvarile relacije potrošnje, plaće bi trebale rasti od 3,4% u 2013. do 5,2% u 2015 godini.

Na toj relaciji realan rast plaća u navedenom periodu bi bio 0.

Zaključak:

1. Smjernice su temeljene na zadanim (sadašnjim) fiskalnim okvirima, te najave novih poreza (poreza na imovinu)

2. Realnost ukupne proračunske ravnoteže temeljena je na mnogo pretpostavki kao što su:

– fiskalna disciplina
– procijenjena razine investicija i dinamika istih
– davanje u koncesiju prometnih dobara
– prodaja državne imovine
– navedeno poticanje gospodarstva, bez definiranog realnog izvora
– smanjenje troškova kroz restrukturiranje gospodarstva i državne uprave

Predložene Smjernice, bez interpolacije gore navedenih prijedloga, kao i korekcije ishitrenih procjena makro-ekonomskih pokazatelja, neće polučiti zadovoljavajuće rezultate.

Zato je nužno da se raspravom korigiraju Smjernice, s realnim pokazateljima, bez političkih „mišića“ zdravom pameti i dobrim namjerama.

Ivo Marjanović
Predsjednik stručnog Odbora za rad, radno pravo i socijalno partnerst
vo

Što je to Ombla? Planina, zaljev, spilja, rijeka? Gdje je to točno? To je krška rijeka koja dolazi izdaleka i izvire iz podzemlja u Dubrovačkom primorju, u dnu pet kilometara dubokog zaljeva kojim smo davnih godina neizbježno prolazili na putu do Dubrovnika, kad još nije bilo mosta preko tog zaljeva. To je rijeka na čijem je samom izlazu iz podzemnih tokova u glavama domaćih energetičara prije mnogo godina zamišljen projekt hidrocentrale u utrobi krša – HE Ombla. Studija utjecaja na okoliš (SUO) za projekt HE Ombla završena je 1999. godine.

Naši ljudi pretežno malo znaju o vrijednosti naše prirode i okoliša, o hrvatskom kršu i obnovljivim izvorima vode. Hrvatska je de facto dragocjeni i veliki europski park prirode. Ova spoznaja je jedan od temeljnih strateških razvojnih kriterija u razvojnoj upotrebi i ukupnom postupanju hrvatskim okolišem i prirodom. To je pitanje nacionalnih, dakle općih, narodnih interesa razvoja Hrvatske [1] koji, čini se, nisu spoznajno lako dokučivi i oko kojih svatko ima svoju partikularnu interesnu interpretaciju.

Svima je jasno, Hrvatska je u dubokoj, strukturalnoj, razvojnoj krizi. Samo od postojanja parka prirode, dakako, ne može se u Hrvatskoj organizirati život i razvoj. Društveni sustav razvoja i produkcije je godinama već ukočen, uspavan, čak nazaduje. Produkcija slabi, državna i pojedinačna potrošnja sustavno premašuje proizvedeno. Zaduženost u inozemstvu je visoka. Novi razvojni projekti koji će osigurati rast ekonomije, porast BDP-a, nova radna mjesta – nasušna su razvojna potreba. S time se gotovo svi slažemo. No, po koju cijenu u pogledu okoliša i prirode? Svaki kutak prirode i okoliša ne može u modernom razvoju biti sačuvan. Na primjer, autocesta do Splita, hrvatski razvojni ponos, porušila je mnoge hektare šume, ali isplatilo se. Sjajna cesta je tu, za 3–4 sata stiže se od Splita do Zagreba, a šume i šumarstvo nisu nepovratno oštećeni.

O pitanju „kako i što čuvati u okolišu i prirodi Hrvatske“ u procesu razvoja gospodarstva znanost koja se bavi istinom o temeljnim fenomenima (u ovome slučaju tla, krša, vode, biološke raznolikosti, seizmike) i politika & biznis, dakako, imaju različite stavove. Različita su polazišta u igri, različite informacije i podaci, različiti interesi i ciljevi. Što o projektu HE Ombla kaže um, znanje, mudrost – ukratko pamet, odnosno znanost ove zemlje?

Studija utjecaja na okoliš HE Ombla rađena i završena 1998.–1999. u zagrebačkoj firmi „Elektroprojekt“. Prvo, ona je naprosto danas, 2012. godine, zastarjela i prema modernoj europskoj metodologiji manjkava. Ne dvojimo da su je stručnjaci ove renomirane firme napravili najbolje što su tada znali. Znanosti o kršu (karstologija) i vodama (hidrologija) su se posljednjih desetak i nešto godina dodatno razvile i danas mogu reći više i produbljenije o temi izgradnje jedne hidrocentrale u utrobi dubrovačkog krša nego tada. To tim više što inozemnih praktičnih iskustva za takav tip izgradnje u utrobi krša ima vrlo, vrlo malo.

Drugo, HE Ombla je, smatraju pravni stručnjaci, nelegalna jer je Studija utjecaja na okoliš za ovaj projekt stara više od 10 godina, a po važećem Zakonu o zaštiti okoliša ne mogu se koristiti studije starije od dvije godine. Pobliže, rješenje o prihvatljivosti zahvata za okoliš za HE Ombla izdano je još 1999. godine, iako prema Zakonu o zaštiti okoliša iz 2007. rješenja o prihvatljivosti zahvata na okoliš prestaju vrijediti u roku od dvije godine od donošenja. Stari Zakon o zaštiti okoliša ne spominje koliko vremenski vrijede rješenja o prihvatljivosti zahvata na okoliš niti ne predviđa da su ona bez vremenskog važenja. Spomenuti zakon iz 2007. je tu pravnu prazninu ispunio te naglasio da se neće primjenjivati stari propisi koji su u suprotnosti s novim Zakonom o zaštiti okoliša iz 2007.

Pored toga, uzgred, članovi Europskog parlamenta svojevremeno su upozorili kako sukladno EU kriterijima nije napravljen postupak Procjene utjecaja na prirodu.

I treće, današnji EU kriteriji i pravila oko zaštite prirodnih dobara su znatno jasniji i stroži od naših, često još uvijek podređenih interesima političara, lokalnih „šerifa“ i državnih poduzetnika. Nerijetko na djelu su likovi bezobzirni spram lokalne prirode i lokalne javnosti koja svakodnevno živi određeni lokalni okoliš i prirodu na koju ovi „jahači razvoja pod svaku cijenu“ svojim razvojnim prijedlozima samouvjereno i arogantno nasrću. No, ovi nasrtaji, koliko god bili manipulacijama umotani u celofan „nužde“, „nacionalnog interesa“, presudnog pitanja razvoja energetskog sektora, pa čak i opstanka i razvoja Hrvatske ne mogu usmrtiti kriterije, istinu, rad i učinke znanstvenog uma i zdravog razuma koji brani lokalne prirodne osnove življenja.

Revizije spomenute Studije utjecaja na okoliš dalo je izraditi u proljeće 2012. godine Ministarstvo zaštite okoliša i prirode RH pod vodstvom ministrice dr. sc. Mirele Holy. Povjerenje je dano domaćim stručnjacima različitih specifičnih znanja. Nije to bio ekologistički hir agilne i stručne, danas već bivše ministrice. To je urađeno na zahtjev DG Environment (Generalni direktorat za okoliš, nešto kao europsko ministarstvo za okoliš), dakle na zahtjev EU Komisije. Od četiri studije ili mišljenja, kako hoćete, tri su bila negativna, dakle PROTIV izgradnje HE Ombla. Svaki stručnjak je ponuđeni projekt u zadanom hidrološkom, geološkom i biološkom kontekstu sagledao iz svog ugla. Riječ je o lepezi stavova različitih ekspertnih kompetencija.

Zaključak je bio: a. projekt je ekološki višestruko vrlo rizičan; b. ekonomski vrlo skup, teško isplativ s obzirom na potrebna ulaganja i moguću dobivenu snagu u mega-watima (niti 70 MgW!). Negativna mišljenja su dali ovi domaći stručnjaci: Mladen Kuhta, diplomirani inženjer geologije, Goran Mazija, diplomirani inženjer i stalni sudski vještak za područja geotehnike, geologije i hidrogeologije, prof. dr. sc. Dobroslav Znidarčić, stručnjak za rudarstvo, naftu i geološko inženjerstvo. Četvrta stručnjakinja (želi ostati anonimna) dala je o SUO HE Ombla i projektu uvjetno pozitivno mišljenje. Riječ je o prof. dr. sc. biologije s PMF-a u Zagrebu, stručnjakinji za biološku raznolikost. Zanimljivo, u tome je aspektu SUO iz 1999. bila krnja, a EU kriteriji za takve projekte danas traže Procjenu utjecaja na prirodu.

Argumenti stručnjaka i znanstvenika protiv realizacije projekta HE Ombla

Koji bi bili nedostaci i kakav utjecaj na dubrovačko područje ako se ta hidroelektrana izgradi? Planirana HE Ombla bi potopila špiljski sustav Vilina jama–Ombla koji ima vrlo visoku bioraznolikost te je u planu zaštite kao dio europske mreže zaštićenih područja – Natura 2000. Hidroelektrana se planira graditi u području krša, koje je izuzetno porozno. Nitko doista ne zna koliko su podzemni kanali isprepleteni i podzemne vode povezane te se betoniranjem tih kanala mogu izazvati neželjeni efekti na povezane sustave podzemnih voda. Treba napomenuti da se HE Ombla planira napraviti tako da se napravi brana unutar špiljskog sustava Vilina Jama–Izvor Omble, koji je povezan i s rijekom Trebi≻
aron;njicom. Time bi HE imala prekogranični utjecaj na cijeli sustav Trebišnjice.

Na nedavnom primjeru HE LešÄ‡e na krškoj rijeci Dobri pokazao se je niz nepovoljnih posljedica. Razina podzemnih voda se povećala, voda plavi okolna područja, razina podzemnih voda nizvodno od brane se je smanjila, nizvodno od brane dolazi povremeno do vodnog vala. Možemo povući paralelu s posljedicama HE Ombla. Pri tom je HE Ombla još veći i opasniji zahvat od HE LešÄ‡e jer se brana i strojarnica nalaze u podzemlju, a k tome je još područje Dubrovnika poznato kao potresima najugroženije područje u Hrvatskoj. Nizvodno od brane živi 15 000 ljudi.

Zaključno, HE Ombla je ocijenjena kao građevinski i hidrološki loš projekt koji će ozbiljno ugroziti biljni i životinjski svijet, izazvati prelijevanje vode u okolna izvorišta, eventualno čak povećati seizmičke aktivnosti na jugu zemlje. Zbog puno nepoznanica koje SUO iz 1999 nije „pokrila“ spoznajama koje rješavaju probleme ( a drugih, dopunskih studija do sada nije bilo!), ocijenjeno je da će HE Ombla biti stalan izvor neugodnih iznenađenja i dodatnih troškova.

Uzgred, jedan komentar na račun načina komuniciranja vladajuće politike: Iskaz da to nisu studije, da su to privatna mišljenja sročena popodne u kuhinji (autor prvi potpredsjednik Vlade RH) smatramo prozirnom i bahatom manipulacijom, unižavanjem struke i znanosti i političkim i ljudskim nasiljem nad hrvatskom znanošÄ‡u, umom i mudrošÄ‡u. Za takve i slične „kreacije“ je svojevremeno naš pisac Igor Mandić smislio rečenicu „Poseru te, pa reci da ne smrdiš.“

Međunarodno poznati hrvatski ekspert za hidrologiju dr sc. Ognjen Bonacci iz Splita kao član Komisije za ocjenu Studije utjecaja na okoliš HE Ombla 1999. godine je dao vrlo argumentirano izdvojeno negativno mišljenje o ovome projektu. Manipulacijama je izbačen iz rada Komisije. Dr. sc. Ognjen Bonacci je zaključio da se Studija utjecaja na okoliš za HE Ombla ne može prihvatiti, jer HE Ombla ne predstavlja višenamjenski hidroenergetski sustav. Bonacci smatra da ukoliko bi se uspjelo napraviti potpuno nepropusnu zavjesu (što je vrlo upitno) te vodu u podzemlju podići na kotu od 130 metara nadmorske visine, sigurno bi došlo do prelijevanja voda iz sliva izvora Omble u sliv izvora Zaton, Slavljen i Zavrelje kao i moguće pojave brojnih drugih izvora, a što je problem čije posljedice nije moguće sagledati bez daljnjih izučavanja. Postoji opravdana bojazan da bi neki od ovih procesa mogli biti vrlo štetni i opasni za širu regiju i sam grad Dubrovnik. Nadalje, površina sliva Omble nije 600 četvornih metara, već je znatno veća i kreće se od 800 do 900 četvornih metara. Granice sliva Omble prema izvoru Zaton netočno su određene u Studiji te se u najjužnijem dijelu nalaze 3 do 5 km istočnije od ucrtanih na karti. Male vode Omble nisu točno određene i mogu pasti ispod 4 m³/s. Formiranjem stalne podzemne akumulacije, tj. povećanjem volumena vodonosnika utjecat će se na povećanu seizmičku aktivnosti u ionako trusnom području. Ova se činjenica prema hidrologu Bonacciju ne smije zanemariti jer bi to moglo imati teške posljedice. Poseban problem predstavljat će zaštita kakvoće vode izvora Omble tijekom izgradnje, a osobito tijekom injektiranja. Potpuno je nejasno hoće li biti moguće učinkovito zaštititi kakvoću pitke vode za opskrbu Dubrovnika.

Bonacci je, najkraće rečeno, ustvrdio da je riječ o „graditeljskom zahvatu visokog rizika i s ekonomskog i s ekološkog stanovišta“. Dodao je: „siguran sam da će izgradnja ove elektrane imati brojne negativne posljedice te se sa svim svojim stručnim i znanstvenim autoritetom zalažem da se problemi cjelovito sagledaju i da se ne srlja u njenu izgradnju. Priđe li se doista izgradnji ovog hidrotehničkog objekta na projektiran način, naići će se na probleme koji će potvrditi pa čak i daleko premašiti moje sumnje.“

Kada sam ga u lipnju 2012. pitao stoji li i dalje iza svojih stavova iz 1999., napisao mi je: „Mogu jedino dodati da sam danas, poslije brojnih dugogodišnjih dodatnih izučavanja još sigurniji u to da će izgradnja HE Omble rezultirati doista katastrofalnim posljedicama, ali ne samo na okoliš nego i mnogo šire. Uz to će cijena izgradnje kao i vrijeme predviđeno za njenu izgradnju biti značajno premašeni, a veliko je pitanje da li će objekt biti uopće moguće izvesti do kraja kako je on projektiran. Bit će to jedna hrvatska never end story, mnogo gora od Obrovca. Mnoge sam stvari vezane s izvorom Omble i hidrologijom krša objavio (iako ne sve) u domaćim i međunarodnim znanstvenim i stručnim časopisima, ali isključivo na stručnoj i znanstvenoj razini. Nitko nikada nije osporio moje stavove. Oni su samo prešućeni. Moj je prijedlog jednostavan. Neka oni koji forsiraju njenu izgradnju potpišu da su spremni snositi materijalne i moralne posljedice.“

Što se ovih ljetnih mjeseci radi na tome projektu? Hrvatska elektroprivreda (HEP) je na zahtjev EBRD-a naručila dvije dodatne studije – trodimenzionalno mapiranje podzemlja u HD3 tehnici te studiju bioraznolikosti koje bi trebale biti gotove do kraja 2012. godine. Do ovoga je došlo stoga što EBRD (Europska banka za obnovu i razvoj) ima stroge procedure dodjele kredita, a ovaj projekt ima jako staru SUO. Pobliže, tvrtke WSP i Black & Veatch iz Velike Britanije provode istraživanja i mapiranje podzemlja. Studiju biološke raznolikosti prema našim informacijama radi firma „Oikon“ iz Zagreba.

EBRD (Europska banka za obnovu i razvoj) u studenome 2011. odobrila je zajam HEP-u za HE Ombla u vrijednosti 123 milijuna eura. Jamac kredita je država. HEP nastavlja s poslovima na pripremi projekta. Novac od kredita neće biti isplaćivan sve dok ne budu gotove naručene studije i u skladu s njima, kako kaže glasnogovorništvo EBRD-a, napravljeni planovi ublažavanja posljedica, unatoč potpisanom ugovoru o zajmu. Hoće li kao rezultat tih studija doći do promjene projekta i hoće li tada biti ekonomski isplativ, vidjet će se. Rezultati ovih studija uz sve već poznato biti će krajem 2012. godine prezentirani javnosti i Vladi RH.

U međuvremenu HEP ne informira lokalnu javnost o projektu, a paralelno je uznemirava radeći na otkupljivanju zemljišta za pristupne ceste izgradnji HE Ombla. NVO Zelena akcija iz Zagreba je poslala EBRD-u žalbu na neke ekološke aspekte projekta koju ova sada pomoću vanjskih suradnika razmatra. Zelena akcija govori o reviziji projekta, ali u EBRD-u se u govoru za javnost ne slažu s takvom kvalifikacijom.

Ministar zaštite okoliša Mihael Zmajlović ovoga ljeta kaže da je HEP spomenute dodatne studije naručio putem međunarodnog natječaja, te da će se sudbina projekta Ombla znati tek nakon što studije budu gotove. On kaže: “Može se dogoditi da će biti potrebno ugraditi nove mjere, primjerice izvesti dodatne radove za opstanak životinjskog svijeta, što može povećati ukupni trošak. Pokaže li se da je projekt i nakon toga isplativ za HEP, gradit će se.“

Na kraju podsjetimo što je koalicija koja je početkom 2012. došla na vlast napisala u svom izbornom programu pod naslovom „Plan 21“. „Naglašavamo da su studija ekonomske isplativosti, kao i studija utjecaja na okoliš za ovaj projekt nedavno pokazale da projekt nije ni ekonomski racionalan, a ni ekološki prihvatljiv. Nedavne najave HDZ-ovih dužnosnika o prodaji tzv. tehničke vode iz HE Ombla arapskim zemljama tumačimo kao želju vladajućih stranaka da projekt HE Omble pokažu ekonomski isplativim.
Stranke Kukuriku koalicije ne podržavaju projekte koji su upitni iz ekonomskih i ekoloških stajališta.“ HE Ombla to nedvojbeno jest.

Toliko o tipu istine i dosljednosti koju nam generira većina domaće politike i domaćih političara. No, to je već stara, dobro poznata priča. Znanstvena istina je drugačija, dosljedna je i nije u mogućnosti samu sebe dovoditi u pitanje takvim i sličnim vrludanjima i vratolomijama.

Naš zaključak je jednostavan. Naši stručnjaci, naša znanstvena pamet je svoje rekla. I 1999. i 2012. godine. A kroz stručnu literaturu – i u međuvremenu! Inozemna pamet za naš krš i naše podzemne vode ne može doći do bitno drugačijih zaključaka, jedino može biti pomalo otuđena od kriterija ekološke, ekonomske i socijalne lokalne održivosti, recimo to ovako – od domoljubne održivosti koja je domaćim stručnjacima imanentna. Iz toga slijedi zaključak:

Pamet u glavu!

HE OMBLA JE PROJEKT OD KOJEG SE MORA ODUSTATI.

Socijalno-razvojne energije društva i države, agilne političare-poduzetnike valja usmjeriti na druge, Hrvatskoj toliko potrebne, ali ekološki manje rizične i ekonomski isplativije projekte.

— Vladimir Lay

---

[1] Lay, Vladimir i Šimleša, Dražen: Nacionalni interesi razvoja Hrvatske kroz prizmu koncepta održivog razvoja, Biblioteka centra za istraživanje integralne održivosti i održivog razvoja, Knjiga 3, Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“, Zagreb, 2012.