Month: July 2025

Nakon mučnih pregovora ministar zdravstva Rajko Ostojić je novim kolektivnim ugovorom ponudio bolničkim liječnicima satnicu od 38 kn za dežurstvo, a 8 kn za pripravnost. Sramotno i tužno, ali ostavimo to po strani. Jasno, Hrvatski liječnički sindikat je odbio takvu ponudu.

Na današnjoj sjednici vlade RH (14.11.2013.) pod rednim brojem 33 usvojena je dopunska točka dnevnog reda kojom se uvodi radna obveza doktorima medicine u bolničkim zdravstvenim ustanovama.

>> Odluka o uvođenju radne obveze doktorima medicine u bolničkim zdravstvenim ustanovama

A što kaže članak 165. Zakona o zdravstvenoj zaštiti:

„U slučajevima izvanrednih okolnosti, katastrofa i epidemija većih razmjera, ministar je ovlašten poduzimati i one mjere i aktivnosti koje nisu utvrđene ovim zakonom, uključivši i mjere mobilizacije, organizacije i rasporeda rada i radnog vremena, promjene mjesta i uvjeta rada pojedinih zdravstvenih ustanova i radnika, dok te okolnosti traju.“

Pitam se ima li ikakve veze današnja odluka vlade RH s citiranim člankom Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji je bio očito najčvršÄ‡e uporište za donošenje odluke?

Jer, odlukom vlade traži se uspostava redovite zdravstvene zaštite što je u očitoj suprotnosti sa člankom 165. koji govori isključivo o izvanrednim okolnostima.

Je li štrajk liječnika proglašen katastrofom i epidemijom?

Ili vladajuća elita manipulira pozivajući se proizvoljno na zakone?

Jesmo li svi mi skupa s našom željom za životom u sređenoj i uređenoj državi zapravo katastrofa i epidemija za SDP i njegove satelite?

Dr. sc. Tonisav Antoljak, dr.med.
Ogranak Donji grad, Zagreb

Hrvatske laburiste proziva se zbog svega i svačega. Uglavnom zato što smo informirani, angažirani i nismo na prodaju. Za ono što prolazi pod političku i ekonomsku elitu ove zemlje, to je kombinacija iz noćne more.

Pa kažu da smo populisti. Mi odgovaramo: ako to znači izaći među ljude, udahnuti zrak ulice i usuditi se reći da bi moglo biti drugačije, da bi moglo biti bolje, onda da, mi smo definitivno populisti! I ne samo to, nego i sanjari, idealisti i utopisti. Na njima je da se zapitaju mogu li, i kako dugo, računati na to da će ovi pojmovi za građane biti nešto negativno.

Pa kad to ne prođe, kažu da smo mali, neodrživi, prolazni, da ćemo nestati u raljama dvostranačke oligarhije američkog tipa. A mi ne repliciramo, ne vrijeđamo i ne podmećemo. Umjesto toga provodimo akcije, educiramo članove, otvaramo teme koje se drugi ne usude dirati, borimo se svim sredstvima u okviru financijskih, demokratskih i legalnih mogućnosti za interese malog čovjeka i njegovo pravo na dostojanstven život od vlastitog rada. I ne samo da opstajemo, nego rastemo. Hrvatski laburisti i njihovi simpatizeri ne prelaze masovno u plavu ili crvenu frakciju one zapravo jedne te iste velike partije krupnog kapitala koja proždire zemlju već četvrt stoljeća. Upravo obrnuto.

Konačno, kad više ništa drugo ne pali, upiru prstom i kažu da smo sindikalna stranka. Mi smo mnogo više od toga, ali između ostalog – da, zašto ne? Dio naših članova ujedno su i pripadnici radničkih sindikata. Jer rade. Jer žive od svojeg rada. Jer vjeruju da je njihov rad opipljiva vrijednost koja zaslužuje priznanje i zaštitu. A organiziraju se i kolektivno djeluju, u skladu sa zakonom i međunarodno priznatim pravima, ne zato jer im je to zabavno, nego zato što očito za tim postoji potreba. Radnički sindikat ne djeluje u Saboru. Stranka rada ne djeluje u poduzeću. Udruga za zaštitu radničkih prava ne djeluje ni u jednom ni u drugom. Ali svi imaju zajednički cilj i sastoje se od istih ljudi kojima demokracija omogućuje da u isto vrijeme budu članovi i jednog i drugog i trećeg, da djeluju na svim frontovima i općenito koriste sva raspoloživa sredstva kako bi obranili svoja prava i osigurali si kvalitetan život.

Ako kod drugih političkih organizacija ima manje članova koji su ujedno pripadnici radničkih sindikata to ne znači da su neovisniji i programski sveobuhvatniji, nego da tamo jednostavno ima manje ljudi koji osjećaju da su im prava koja proizlaze iz njihovog rada ugrožena. Je li to onda reprezentativni uzorak hrvatskog društva? Stranke koje se hvale s tim da nemaju sindikaliste za članove, ističu to kao prednost, teško da se spremaju zastupati ljude koji žive od (svojeg) rada. Pametnom dosta.

Hrvatski laburisti osnovani su s jednom ključnom idejom – rad je temelj svega. Rad je pravo i treba ga braniti. Rad je privilegij i treba ga čuvati. Rad je ideal i treba mu težiti. Rad je vrijednost i treba ga slaviti. Rad je opipljivi temelj društva i civilizacije. Bez rada nema napretka, samo stagnacija i dekadencija. Svako društvo počiva na radu i svaki čovjek živi od rada. Samo što neki žive dobro od tuđeg, a mnogi loše od vlastitog. Hrvatski laburisti postoje zbog ovih drugih i objavljuju rat prvima. To je borba za pravednost i ravnopravnost. Za dostojanstvo i sreću. Borba za dobar život. Mi vjerujemo da se ona može dobiti. Jesmo li populisti jer se usudimo to javno reći? Jesmo li sindikalni pokret jer radnici u nama vide zaštitnika? Jesmo li zauvjek mali samo zato jer je netko drugi trenutačno veći? Presudit će narod.

Igor Buć, Varaždin

Jer je referendum jedini način da se u predstavničku demokraciju razočarana nacija direktno uključi u proces oblikovanja društva. Referendum je jedini oblik direktne demokracije ugrađen u političke sustave zapadnih demokracija. Jedini način da narod sam stvara pravila po kojima želi živjeti. Jedina prilika da ljudi vlastoručno sankcioniraju društveno uređenje.

Nema posrednika, zastupnika, dužnosnika, povjerenika, namještenika, upravnika, vrhovnika i neimenovanih birokrata iz međunardonih organizacija koji će vam u ime demokracije diktatom reći u kakvom svijetu i pod kojim uvjetima smijete postojati. Na referendumu ste sami, sasvim sami, s problemom o kojem odlučujete. I s tom odlukom morate živjeti, kakvom god se u praksi pokazala. Referendum je najmoćnije oružje demokracije i zaslužuje strahopoštovanje više nego ijedan drugi institut upravljanja društvom.

A ovo je tek treći. U dvadeset i tri godine! To je samo po sebi razlog da se otvori šampanjac. Ujedno je prvi koji ne dolazi odozgo, od vlasti, nego od naroda. Tek drugi za kojeg je skupljen dovoljan broj potpisa da se probije astronomski visok plafon od 10% svih registriranih birača (kojih je iz nekog razloga na popisu još uvjek više nego što je demografski moguće). Dakle, ovo je prvi referendum na inicijativu naroda, jedan jedini od neovisnosti zemlje, kojeg vlasti nisu izigrale nego su ga prisiljene doista i raspisati. Pa ako takav jedan krhki demokratski trijumf nije vrijedan Vaše pažnje, ako čista direktna demokracija nije vrijedna izlaska na biralište, što onda jest?

Pa ipak, danas slavi rijetko tko od organizacija i pojedinaca koji su u prošlosti neuspješno pokušavali ostvariti referendum ovog tipa. Razlog je, naravno, priroda referendumskog pitanja. Nije skupljeno dovoljno potpisa da se narod očituje o članstvu u NATO-u. Ni o pretvrobi, ni o privatizaciji. Ni o prijevremenim izborima, ZERP-u, razgraničenju sa Slovenijom, uvozu GMO-a, i tako dalje, u nedogled. Za Srđ je u Dubrovniku skupljeno ali nije dovoljno ljudi izašlo. Nije ni za ulazak u EU, ali to nema veze jer je bilo u interesu vladajuće elite, pa su promijenjena pravila. Za Zakon o radu je skupljeno i više nego dovoljno, ali ni to nema veze jer to nije bilo u interesu vladajuće elite, pa su opet promijenjena pravila. Već je izgledalo nemoguće, beznadno, borba s vjetrenjačama. I onda, kad se malo tko još usudio nadati, netko je uspio.

Tko? Nisu anarhisti koji traže više direktne demokracije. Nisu liberali koji se na zapadu najčešÄ‡e koriste takvim sredstvom za afirmaciju više ili manje progresivnih ideja o ljudskim pravima. Nisu sindikati koji vani na taj način štite radnička prava. Nisu eurofili ni eurofobi. Ne, uspjeli su konzervativci koji žele dodatno zacementirati status quo po pitanju tradicionalističkog vrednovanja obiteljskopravnih instituta.

Dakle, glasat ćemo jesmo li za ili protiv da se samo heteroseksualna životna zajednica dvoje ljudi smije zvati s ova četiri slova – brak. Makar je točno tako već definirana u zakonima zadnjih 5-6 država u kojima smo bili, uključujući i ovu. Makar se po samim pravima danassutra brak ne razlikovao od drugih sličnih zajednica.

Razočaranje? Za mnoge, da. Razumljivo. Ako se toliki, zaista impresivan, broj volontera, i to primarno mladih, može mobilizarati za nešto što ni na koji način ne doprinosi kvaliteti svakodnevnog života u zemlji pokradenih, nezaposlenih i gladnih, a ne može se ni približno toliko ljudi angažirati oko zaštite strateških resursa, prava na besplatno liječenje, obrazovanje, oko pravedne raspodjele ograničenih prirodnih resursa, zaštite od samovolje dereguliranog bankarskog i korporativnog sektora, očuvanja prirode, kvalitete hrane, vode, zraka, cesta, javnih usluga, tranparentnosti sudskih postupaka, demokratičnosti političkog procesa… pitate se, kakvi su to onda prioriteti u glavi prosječnog Hrvata? Zavređuje li on uopće taj instrument, tu izravnu demokraciju, kad ju tako nemaštovito koristi? Potencijalno na tuđu štetu. Posredno možda i na svoju vlastitu. Odgovor je: da i uvjek samo da.

Demokracija je pravo, nije opcija. Ili postoji ili ne postoji, ne može se stupnjevati, koliko god to neki pokušavali. Demokracija je moć, a uz moć dolazi i odgovornost. I najgora odluka na referendumu za političku evoluciju ljudske zajednice bolja je od najbolje odluke koja se nametne diktatom. Jer u prvoj ćemo sudjelovati, iz nje učiti, pomoću nje i zbog nje se integrirati i aktivirati u društvenim procesima, a druga će nas samo udaljiti, pasivizirati, ulijeniti i zaglupiti. A vladavinu naroda izigrati i zatrti.

Zato, ako se kolebate treba li izaći, nemojte. Dužnost vam je izaći.

Ako se kolebate kako glasati, samo dajte. Dobro razmislite, dvaput provjerite, odgovorno odlučite. Glasajte po savjesti.

Ako prođe nešto s čim se ne slažete, nemojte se uvrijediti. Nemojte se obeshrabriti. U Saboru se rijetko donese zakon koji ne doživi radikalne promjene protekom vremena, kad nastanu nove okolnosti, kad se u prvi plan probiju dotad nezastupljeni interesi, kad se skupi jedna drukčija većina. S referendumom je isto. Danas izglasane promjene sutra se mogu poništiti, nadopuniti ili proširiti novim referendumom. Kako se svijest o političkoj, socijalnoj, ekološkoj, humanitarnoj i drugoj odgovornosti bude mijenjala, mijenjat će se i prioriteti za nova referendumska pitanja. I ponovno ocjenjivati stara. To je moć izravne demokracije. Ali ona postoji samo ako se prakticira.

Ako niste nikad, baš nikad izašli na biralište, učinite to sada. Ako ste preskočili predsjedničke izbore, ignorirali parlamentarne, prespavali lokalne i bojkotirali europske, sve stoga što vam se čini kako nemate koga birati ili nemate povjerenja u sustav kao takav, u redu, to je vaše demokratsko pravo. Ali za bojkot referenduma nemate druge isprike osim straha od odgovornosti. Suočavanje s tim strahom cijena je prakticiranja demokracije. Zato ne dajte da drugi opet donesu odluku za Vas.

Izađite na referendum. Na svaki referendum. Na prvi iz naroda proizašao referendum od proglašenja Republike. I ne dajte da bude zadnji. (Igor Buć, Varaždin)

Poštovani pobornici privatizacije zdravstva!

Svako se malo javljate s izjavama, mišljenjima ili člancima u kojima potiho, ali uporno i strpljivo iznosite vaše naopake mjere za boljitak zdravstva. U posljednjem takvom članku pod nazivom “33 ideje za spas” u dnevnim novinama od 4. siječnja navodite: “…te otići i korak dalje te stimulirati stvaranje zdrave konkurencije javnog i privatnog sektora u zdravstvu po principima učinkovitosti. Što prije početi dogovarati te razvijati podršku komercijalnih osiguravatelja nužnom prebacivanju značajnog dijela troškova zdravstvenog sustava na korisnike usluga. Ostaviti zaštićenu od rasta troškova samo najužu te zaista socijalno i zdravstveno ugroženu skupinu od najviše stotinu tisuća ljudi.”

Unatoč opće poznatoj činjenici da je najveći dio teškoća u zdravstvu uzrokovan upravo njegovom privatizacijom, vi i dalje kao rješenje nudite još veću privatizaciju, sada privatizaciju zdravstvenog osiguranja. Postupak je to jednak liječenju otrovanog bolesnika davanjem još više otrova.

Dražen Gorjanski, dr. med.

Jasno je i vama da je prijedlog zapravo podvala i da neće dovesti do uklanjanja postojećih teškoća. Usuprot – one će biti još veće. Takav će sustav, slično kao i u Americi, ostaviti petnaestak posto građana bez zdravstvenog osiguranja (što je u Hrvatskoj oko 665 tisuća ljudi), povećati će smrtnost i pobol (jer će mnogima liječenje biti preskupo ili u cijelosti nedostupno), a oko 60% osobnih bankrota, čak i dobro stojećih pojedinaca (možda i nekog među vama), biti će uzrokovano troškovima liječenja. Ne vjerujete? Pogledajte dokumentarni film američkog redatelja Michaela Moore-a „Sicko“ – možda povjerujete.

No, krajnji cilj vaših zlonamjernih prijedloga i nije boljitak zdravstva. Krajnji je cilj, budimo iskreni, zarada na boli, bolesti i patnji. Krajnji je cilj privatizirati zdravstveno osiguranje, zdravlje pretvoriti u robu, a bolest u izvor prihoda.

Slažem se da je ovo vaše vrijeme, vrijeme liberalnog kapitalizma. Ovo je vrijeme u kojemu vi imate moć mijenjati Svijet prema svojim zamislima pa čak i ako su te zamisli suprotne ne samo zakonima Prirode, nego i vašem vlastitom iskustvu. A upravo to posljednje zbunjuje, zbunjuje ta zaboravljivost, to negiranje proživljenog, potiranje vlastitih spoznaja. Pa upravo ste vi uživatelji blagostanja javnog zdravstva koje su nam ostavili naše majke i naši očevi. Upravo ste vi naraštaj nad čijem su zdravljem bdjeli tisuće liječnika i sestara ne naplaćujući vam ništa za svoje usluge. Vi znate da je samoodrživo javno zdravstvo moguće, vi ste ga koristili, vi ste uživali njegove plodove. Zar ste doista to zaboravili? Zar vas je toga sram? Jer se ne uklapa u novi, sebični i neljudski svjetonazor? Ili ste doista toliko opčinjeni pohlepom da ste ga samo zbog pohlepe spremni uništiti?

Vi toga niste svjesni, ali javno je zdravstvo najdragocjeniji proizvod ljudske civilizacije. U javnom su zdravstvu objedinjeni najviši dosezi tehničkih znanosti s najvišim duhovnim dosezima. Nigdje više nego u javnom zdravstvu znanstvena i humana dostignuća nisu stajala bliže, nisu surađivala više i nisu bolje dopunjavala jedna drugu. Nigdje kao u zdravstvu nismo bliže utopijskim društvima koja podrazumijevaju jednakost i solidarnost, nigdje se kao u zdravstvu nismo više približili društvu u kome će svatko pridonositi koliko može, a uzimati koliko mu treba.

Ta se utopija ostvarivala dok se vi niste pojavili. Dok niste javno zdravstvu privatizirali i iskomadali, dok taj dragulj niste udarali i mrvili, razbijali ga na tisuće dijelova, rasprodali, potpuno ga izobličili, dok ga niste ocrnili, dok ga niste zagadili tržišnim poslovanjem, zakonima ponude i potražnje, dok u njega niste posijale sjeme pohlepe i zarade, dok ga niste potpuno slomili, a potom se cinično čudili što „nije učinkovito“ i što ima „nepovoljan cost benefit“.

Molim vas ne uništavajte javno zdravstvo. Ono je projekcija naše društvene budućnosti, ono je uzorak kojemu trebamo težiti, ono je civilizacijski doseg kojega ne smijemo izgubiti. Zdravstvo je jedan od rijetkih sustava čiji je svjetonazor pomaganje drugima, nesebično davanje, to je jedan od rijetkih sustava u kojemu se radi, živi i ostvaruje sebe kroz davanje drugima. To je svjetlo koje ukazuje na put kojim kao civilizacija, kao ljudska rasa moramo težiti. Zdravstvo je sustav iz budućnosti; tek će u budućnosti ljudi iskazivati takvu solidarnost i nesebičnost kao što danas iskazuju u zdravstvu. Nemojte pričati o natjecanju, borbi za tržište i zaradi u zdravstvu jer je to ne samo iskazivanje vašeg neznanja nego i pravo svetogrđe. Nije se život razvio zato što su se atomi borili međusobno, život se razvio jer su se zbog nekog razloga atomi odlučili udružiti u molekule, a one pak u naprednije i naprednije spojeve sve do pojave života i svijesti, a potom i najviših dostignuća živog svijeta – savjesti i morala.

Naš se život odvija zbog suradnje milijardi stanica, zbog skladnog i složnog djelovanja desetina organa i organskih sustava. Udruživanje i međusobna suradnja razvili su naše tijelo i našu civilizaciju; natjecanje i borba uništavali su dosegnuto.

Zašto sam vam spomenu Jonasa Salka? Sjećate se, Salk je izumitelj cjepiva protiv dječje paralize kojega nije zaštitio patentom, a na pitanje novinara „Tko je vlasnik patenta na cjepivo?“ odgovorio je: „Nema patenta. Može li se patentirati Sunce?“

Sjećate se i Marie Curie, dvostruke dobitnice Nobelove nagrade koja je otkrila radij i polonij, i koja, poput Salka nije patentirala proces izolacije radija kako bi ga i drugi znanstvenici mogli neometano istraživati. Vjerojatno vam je poznato da je umrla od leukemije stečenu uzrokovanu radijacijom tijekom istraživanja.

Znate li životopis našeg Andrije Štampara, utemeljitelja Svjetske zdravstvene organizacije? Znate li da je zbog svojih naprednih zamisli o zdravstvu koje služi građanima bio proganjan već u staroj Jugoslaviji? Znate li da je tijekom NDH radije izabrao zatvor u kojemu je proveo cijeli rat, no se odrekao svojih uvjerenja o javnom zdravstvu i dobrobiti koje ono donosi?

Djela i životi takvih ljudi ugrađeni su u ono što vi želite uništiti. Zar vas doista nije strah stati s maljem pohlepe nasuprot tog veličanstvenog hrama sazdanog od živôta prepunih plemenitosti, odricanja i rada tisuće znanstvenika, liječnika i sestara? Ne osjećate li strahopoštovanje prema tome dosegu? Ne prođe li vas jeza pri pomisli što planirate uništiti?

Ja sam slabašan – nemam snagu, poput Isusa, istjerati vas iz svetog hrama Zdravstva. Ne mogu vas čak ni držati podalje od vrijednosti koju ne razumijete, a koju se spremate uništiti. Ostaje mi jedino moliti vas u ime tisuće onih kojima ćete privatizacijom oduzeti pristup zdravlju, u ime tisuće onih kojima ćete nanijeti bol i patnju, u ime tisuće onih koji će zbog vaše pohlepe nepotrebno umrijeti.

Molim vas, pustite javno zdravstvo, dozvolite mu oporavak i izlječenje. Pustite neka javno zdravstvo bude svjetionikom, glasnikom drugačije budućnosti, budućnosti kojom ćemo iskazati svoju ljudskost. Ta će ljudskost dati smisao rada našem naraštaju, a biti će neprocjenjivo blago onim budućim.

Dragi neistomišljenici, neupitno ćemo se vratiti Jednome iz kojega smo i potekli pa stoga neka kratkotrajni boravak u ovoj Ravnini ne ostavi zlog traga, neka nas ne prati teš
;ko breme grijeha i sebičnosti.

Vjerujem u vas.

Srdačno,

Vaš

Dražen Gorjanski, dr. med.

Premijeru, preuzmite odgovornost!

Preuzmite odgovornost za nepravovremeno reagiranje, za zbrku u vlastitim redovima u trenutku kada je više nego ikada bila potrebna stabilnost, odlučnost, hitro djelovanje, u trenucima kada su se kuće u Petrinji, Glini, Sisku… rušile poput kuća od karata.

Preuzmite odgovornost za nekompetentne i nesposobne ministre koji su tumarali Banijom i davali neprimjerene izjave. Preuzmite Premijeru odgovornost za sumnjivo stanje robnih rezervi, za nekvalitetne radove na obnovi kuća u Sisačko-moslavačkoj županiji, za nerad stručnjaka koji su za iste potpisivali uporabne dozvole šakom i kapom bez kontrole (ili savjesti).

Preuzmite odgovornost za to što niste odmah osigurali hranu, smještaj i sve ostalo potrebno za stradalo stanovništvo. Prvo, kao kapetan broda Hrvatska, preuzmite odgovornost, potom se zahvalite svim volonterima iz cijele Hrvatske i šire koji su odradili Vaš posao, a onda istražite što se događalo i procesuirajte odgovorne!

A kada završite sa istražnim radnjama, stanite pred svoj narod, onaj isti koji Vas na vlasti drži godinama, ispričajte se i predajte detaljno izvješće o kojim se sve problemima, nezakonitim radnjama, neznanju ili nekompetenciji radilo te tko će za pojedini propust i na koji način odgovarati.

Ako mislite Premijeru, da previše tražimo, u zabludi ste. Mi Vas plaćamo, i Vas i Vladu RH, ministre i cjelokupnu državnu administraciju. Izbori su pokazali da ste dobili povjerenje većine, vrijeme je da dano povjerenje opravdate mišlju, rječju i djelom!

Preko svojih radara ste dobili pogrešnu informaciju, Vaši neprijatelji nisu narod, mediji ili neistomišljenici koji kritikom žele ukazati na probleme ili pridonijeti njihovom rješavanju. Vaš najveći neprijatelj ste Vi sami skupa sa Vašim ministrima i ostalim satelitima koji se godinama branite od naroda, umjesto da živite, dišete, veselite se i patite skupa sa njim.

Ideja za obilježavanjem Međunarodnog dana žena pojavila se prvi put početkom 20. stoljeća u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loÅ¡ih radnih uvjeta. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8. ožujka 1857. u New Yorku. Tekstilne radnice su protestirale zbog loÅ¡ih radnih uvjeta i niskih plaća. Demonstracije je rastjerala policija. Te iste žene su osnovale sindikat dva mjeseca kasnije.

Protesti 8. ožujka događali su se i sljedećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marÅ¡iralo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te ustanovila ‘Međunarodni dan žena’ na prijedlog slavne njemačke socijalistkinje Clare Zetkin. Sljedeće godine Međunarodni dan žena obilježilo je preko milijun ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Å vicarskoj. Ti događaji koincidirali su s požarom u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku za čiji su veliki broj žrtava bile okrivljene slabe mjere sigurnosti na radu. Početkom prvog svjetskog rata žene Å¡irom Europe su 8. ožujka 1913. održale demonstracije za mir.

Ponukani ovim povijesnim činjenicama osjećamo obavezu i potvrdu čestitati svim ženama, a posebice našim članicama sretan međunarodni dan žena!

Svim našim članicama i članovima kao i svim građanima te njihovim bližnjima želimo Sretan i Blagoslovljen Uskrs.

To je blagdan kojeg simbolizira mir i pobjeda pa se zajedno svi nadamo da će u ova turbulentna vremena donijeti mir i blagostanje svima.

Danas je Međunarodni praznik rada, dan koji se obilježava u spomen na velike radničke prosvjede u Chicagu 1. svibnja 1886. godine.

Tog je dana prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane s tri osmice: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja. U sukobima s policijom mnogo je prosvjednika uhićeno i ranjeno, nekoliko ih je ubijeno, a vođe Å¡trajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodiÅ¡nju robiju.

U spomen na prosvjede i krvoproliće u Chicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radnički prosvjedi. Već od 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radniÅ¡tva. U Hrvatskoj se praznik rada počeo slaviti 1890. godine. Hrvatski radnici istaknuli su zahtjeve u znaku tri osmice, a zagrebački su radnici kao uvod u proslavu te godine održali niz Å¡trajkova i skupova. U zgradi Hrvatskoga doma govornici su na velikoj radničkoj skupÅ¡tini pred 1.000 radnika naglaÅ¡avali: â€œMi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”.

Želimo vam sretan 1. svibnja, Međunarodni praznik rada! Provedite ovaj blagdan u krugu obitelji, otiđite u prirodu, uživajte jer ovo je jedini dan u godini kada su prava radnika na prvom mjestu.

Povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja, Hrvatski laburisti upućuju čestitke svim građankama i građanima Republike Hrvatske. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja u Republici Hrvatskoj slavi se 5. kolovoza kao spomen na pobjedu u Domovinskom ratu.

Dragi naši, ovim putem želimo Vama i vašim obiteljima čestit i blagoslovljen Božić, te da ga provedete u krugu svojih najmilijih.