Month: July 2025

Jednostavno je neshvatljivo zašto HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović, kratkoročno zaposlena kao predsjednica RH, nije dosljedna sebi samoj. Kao predsjednici „svih Hrvatica i Hrvata i svih građanki i građana RH“. Zašto sada ni od koga na vlasti ne traži ostavku, kao što je tražila od bivšeg premijera Zorana Milanovića i SDP-ove koalicijske vlasti u paketu? Zašto sada, po njezinu kriteriju gotovo bezazlene neučinkovitosti, nitko ne treba odstupiti s dužnosti, a vlada se i saborska većina naočigled domaće i strane javnosti raspala?

Državno bezvlašÄ‡e trokira u općem neredu međusobno nepomirljivo zakrvljenih koalicijskih HDZ&“domoljubi“&Mostovih partnera. Glavni klaunovi, gutači vatre, akrobati, žongleri, krotitelji divlje zvjeradi, bradate babe i kepeci u tom su neviđenom političkom cirkusu ili, blagonaklono, neuspjelom eksperimentu upravo premijer Tihomir Orešković, vladini potpredsjednici Tomislav Karamarko i Božo Petrov te buljuk HDZ-ovih uhljeba, „domoljubnih“ Liliputanaca, reformski impotentnih 12 mostovaca i šaka polit-kameleona s dvodnevnim trgovačkim tečajem po kurikulu „lijeva ruka, desni džep“.

Zašto sada Grabar-Kitarović ne traži ni od koga odstup s vlasti, a ima milijun jakih razloga? Zato što ju je upravo voljom Tomislava Karamarka i blagoslovom Katoličke crkve upravo ta skupina, osim Petrova i mostovaca, izgurala na Pantovčak? I sada joj je ziheraški zahvalna, pa mora biti kuš i na delinkventno obnašanje – bezvlašÄ‡a. Prvoj hrvatskoj predsjednici, jelte, trebalo bi vjerovati na riječ kako joj ništa na ovom i onom svijetu nije preče od „vječne nam i jedine“ i „nacionalnih interesa“. S tom „domoljubnom“ mantrom i liježe i budi se. Ne peče je savjest niti ima noćne more što je onomad tako žestoko, makar na to uopće nije imala ustavno ili zakonsko pravo, odlučno i britko tjerala Milanovića i SDP s vlasti ne bi li se oslobodilo mjesto Karamarku, HDZ-u i „domoljubima“, čiji svi stranački članovi zajedno ne mogu napuniti pola Lisinskog. A tada se u državi nije događalo ništa dramatično.

Dapače, četvrta godina mandata značila je izlaz iz duboke krize u koju je Bijednu Našu polovicom prvog desetljeća trećeg milenija uvalio HDZ Ive Sanadera, kojem su na raznim katovima hijerarhijske piramide svijeću držali mnogi danas vrlo glasni Karamarkovi apologeti. Pa i sam tada prvi policajac Karamarko, koji ništa nije čuo, vidio ni znao o milijunskom kriminalu za koji sada odgovara „dragi Ivo“. I Grabar-Kitarović je tada bila na zvjezdanom usponu političke karijere. No, solidne plodove četvrte SDP-ove koalicijske godine – porast BDP-a, industrijske proizvodnje, izvoza, opće potrošnje, zapošljavanja, smanjenje proračunskog deficita… – sada kusaju, zajedno s „Prvom Hrvatskom Majkom“ ovi što svađama, nesposobnošÄ‡u i javašlukom svake vrsti upravo eutanaziraju RH.

Da samo kusaju i kukavički šute još ‘ajde-de, ali tu skromnu/obećavajuću pozitivu licemjerno pripisuju sebi u reformske zasluge. A nisu učinili ništa, osim poskupjeli građanima liječenje, prodali strateški dio Končara, ukinuli državni pečat, srezali sirotinji socijalne naknade, studentima uskratili stipendije i kredite, đački prijevoz, blokirali Cjelovitu kurikularnu reformu, financijski osakatili civilno društvo, napali medijske slobode i počinili kojekakva ina zla. Koja je to reformska mjera trenutne vlasti koja je, za razliku od SDP-ove koalicijske vlade, usuprot njezinoj „jalovosti“, omogućila rečenu pozitivu: rast BDP-a već šesti kvartal, industrijske proizvodnje, izvoza, opće potrošnje, zapošljavanja, smanjenje proračunskog deficita…? Nema ih da se svijećom traže.

Kako bi ih i moglo biti u okolnostima kad „Visoki dom“ tri tjedna zaredom nema kvorum, jer vladajući rogovi u vreći nisu u stanju skupiti većinu za odlučivanje, a vlada neozbiljno donosi odluke na – telefonskim sjednicama. Od osam sjednica, pet je telefonskih. Ministri su se telefonski izjašnjavali i o povjerenju vladinom prvom potpredsjedniku Karamarku, što je skandal prvog reda. A Grabar-Kitarović ni trc niti mrc, nego se usred općeg političkog sranja na državnom vrhu pravi grbavom: „Neću se miješati u političke odnose među koalicijskim partnerima na vlasti“. A što je s njezinom ustavnom obvezom/suodgovornošÄ‡u za stabilnost zemlje? Kako to da se Milanoviću tako rado/zdušno miješala u posao, dok joj nije bio prisiljen malo grublje pokazati gdje joj je mjesto?

Iz tog zla i dugoročne štete koju trenutna HDZ&“domoljubi“&Mostova neprirodna vlast nanosi svim građanima Bijedne Naše i vandalski demolira demokratske stečevine, ljudska, radna i socijalna prava te osnovni životni standard ne može proizaći nikakav rast. No, Grabar-Kitarović je u sinergiji s Katoličkom crkvom i civilnom desnicom grmjela neutemeljenom ljutnjom na „crvene“, a oni su se pokazali mlakom vodom prema njezinim plavo-crnima sada na objema stranama Markovog trga. HDZ-ova „žena iz naroda“ bila je zajedno sa stranačkim gazdom 197,9 posto ziher da ZNA SE opcija osvaja vlast s najmanje 146, ako ne i svim 151 saborskim mandatom, a Karamarko premijerski fotelj u trajno vlasništvo. Do samog umirovljenja! Sa zakonskim pravom na ured bivšeg premijera i sve masne povlastice kakve, i još veće, ima aktivan premijer RH

I onda se dogodila crna muka, čije posljedice danas ubijaju svaku nadu građana da mogu živjeti kao ljudi u vlastitoj domovini. Unatoč beskonačnim homilijama protiv „udbaša“, „komunjara“, „nenarodne i zločinačke, nehrvatske vlasti“, buna i šatoraško-stožeraškim cirkusima uzduž i poprijeko Bijedne Naše, Kolinda Grabar-Kitarović je jedva-jedvice iz drugog pokušaja progurana na Pantovčak, HDZ-u i „domoljubima“ su birači uskratili samostalno formirati vladu i saborsku većinu, a Karamarko je ponižen time da mu je nekakav tamo provincijski Most izmaknuo beć mjesecima unaprijed bezecirani premijerski fotelj ispod guzice. Da barem nije tako neoprezno unaprijed vikao hop: „Ja ću biti sljedeći premijer, a ne Milanović, drugi put!“ Kad ono… Kao pijetao koji prerano kukurikne.

Dramatičan rasplet upravo se događa, igre prijestolja na otvorenoj sceni, a Karamarkova je politička karijera/budućnost krajnje upitna i u samoj stranci, a kamoli izvan nje. Za koji mjesec, sva je prilika, Karamarka se možda više nitko neće ni sjetiti. Čak ni Kolinda Grabar-Kitarović, koje pak ne bi bilo tu gdje sada jest da to Karamarko nije htio. Ali, vrag je ta politika. Da vrag, gmizava jegulja otrovne krvi. Sudeći po priopćenju s izvanredne sjednice HBK i trbuhozbornom komentaru glavnog urednika Glasa Koncila vlč. Ivana Miklenića „Izigravanje općeg dobra“, „Crkva u Hrvata“ je anatemizirala Karamarka kao heretičnog Pedra. Distancira se od njega i njegovih pristalica u HDZ-u („domoljubi“ su ionako nevažna, sitna buranija), jer sve adute stavlja na premijera Oreškovića i potpredsjednika Petrova kako bi se tzv. preslagivanjem u vrhu desničarske vlasti, makar na neko vrijeme, izbjeglo izvanredne parlamentarne izbore. I spriječilo povratak na vlast proširene SDP-ove koalicije Hrvatska raste.

Račun bez krčmara? Po svoj prilici. Građani su dokazano izgubili povjerenje u ovo što s
e sada još nadobudno naziva vladom i saborskom većinom i nema tog marifetluka koji će ih spriječiti da tim nečasnim uhljebima izborno udijele „pakrački dekret“ ili ti „vritnjak“. Što mu suštinski dođe na isto. Za tri i pol godine, otprilike, ista nevesela sudbina čeka HDZ-ovu „ženu iz naroda“, jer je neoprezno, da se ne kaže teža riječ, propustila priliku biti uistinu – predsjednicom svih žitelja Hrvatske. Bez obzira na njihovu stranačku, etničku ili manjinsku pripadnost, vjeru ili ine razlike. Ostala je to što jest, predsjednicom samo onih koji su je izabrali, a to je manje od četvrtine Hrvatske. Šteta.

Tko je mogao pomisliti početkom devedesetih da ćemo danas imati tako apsurdne izborne zakone! I ne samo te, nego i neke druge, ali ovi su nam sada aktualni pred lokalne izbore. Odgovornost za takav izborni zakon prvenstveno leži na dvjema grupama stranačkih prvaka i to u omjeru godina koliko su vladali Hrvatskom 20:8, ili otprilike 71,4% naprama 28,6%. I oporba je kriva, jer nisu iskoristili sve mehanizme kako bi pokušali zaustaviti izglasavanje loših zakona. Krivnja je na čitavom Saboru, od početka do sada. Ali, je li krivnja samo na njima ili i na nama uglavnom pasivnim glasačima.

Zašto izborni zakon ne valja, razloga je puno, ali elaborirat ću samo neke. Apsurd je da za lokalne izbore, gdje vjerojatno poznajete barem neke ljude s lista, ne vrijede preferencijalni glasovi. Isti međutim vrijede za parlamentarne i Europske izbore, gdje naravno kandidate ne poznajete.

Izborni zakon je doslovce napravljen tako da potiče političku korupciju.

Evo primjera. Pretpostavimo da u Splitu na lokalnim izborima postane gradonačelnica Aida Batarelo (SDP). Šanse su malene i gđa. Batarelo bi i sama bila iznenađena, ali pretpostavimo da dobije, kako bismo dokazali apsurdnost zakona. I tako gđa. Batarelo dobije izbore, postane gradonačelnica, i nađe se u čudu. A joj, nema većinu u gradskom vijeću, jer lista SDP-a osvoji nedovoljno vijećnika (realno, SDP nije isto što je bio na prošlim izborima kada su imali 49%). Želi li išta napraviti od lijepih stvari koje je obećavala kao što su obrazovanje, kulturni i sportski turizam, plaže za građane, igrališta i vrtići, gradnju škola, ceste, parkinge, zelene oaze,….mora imati potporu većine vijećnika za svaki kapitalni projekt. A šarolika većina joj može „minirati“ projekte. Kako bi mogla upravljati gradom, trebala bi još barem neke uvjeriti da ju podupru, drugim riječima trebala bi ih nagovarati, uvjeravati, drugim riječima „ulagivati se“ nekolicini članova drugih političkih opcija, jer ljudi ovdje imaju običaj trgovati svojom uzdignutom rukom. (Neću vam reći na što me podsjećaju uzdignute ruke). Ako gradonačelnik ili župan nema većinu u gradskom vijeću, može dubit na glavi ali ne znači da će mu najbolji projekti prolaziti, ma kako bili dobri za grad. Mora taktizirati, udobrovoljavati, možda i pomoći ostvariti različite interese onih još ne uzdignutih ruku. Ne znam ima li neko drugo ime za to nego korupcija, neki put tiha i mekana, ja tebi, ti meni. To je tako u principu, jer što im drugo ostaje, moraju se dobro namučit gradonačelnici i župani da ostvare svoje projekte. Ne znači da bi neki idealan gradonačelnik ili župan imao takav pristup. Možda bi ulagao u ono što je zaista na korist svima pa bi dobili potporu svih vijećnika, a naš Mladen Delić bi tada uzviknuo: ljudi je li takvo nešto moguće?

Kako je funkcionirao bivši gradonačelnik? Neki bi rekli, prilagodio se. Nije imao većinu, ali je opstao gotovo cijeli mandat, zahvaljujući rekli bi neki, svojoj „političkoj mudrosti“.
To je sve posljedica očigledno vrhunske “inteligencije“ izbornih tvoraca, i krajnje pasivnosti šutljive većine, a može biti i gore.

I nešto za nas SF fanove. Hoće li biti mudrosti građana na ovim izborima? Čujem misao jednog mladića, a nije li onda bolje da sve vijećnike dobije jedna jedina politička opcija? Molim? Nije valjda mislio na BORG-a, pa da nas sve asimilira? Valjda zna što je u Hrvatskoj BORG? Naježila sam se.

— Mira Morović

Slavonski Brod 17. srpnja 2017. – Danas sve viÅ¡e sluÅ¡amo o velikim uspjesima ove Vlade, a nevjerojatan je podatak da se po prvi puta nakon dugo vremena broj prijavljenih na Zavodu za zapoÅ¡ljavanje spustio ispod 200 000. Naravno, pri tome nema novih podataka koliko je otvoreno novih radnih mjesta, odnosno koliko je viÅ¡e zaposlenih, a koliko je naÅ¡ih sugrađana otiÅ¡lo raditi u druge zemlje poput NorveÅ¡ke, Å vedske, Austrije, Irske ili recimo Njemačke koja je službeno objavila da je preko 55 000, samo proÅ¡le godine, naÅ¡ih sugrađana počelo raditi u Njemačkoj.

Poštovani predsjedniče Vlade RH gospodine Milanović!

Na ovaj način Vam se obraćam jer osjećam građansku dužnost da Vas zamolim da osigurate da domaća tehnološka rješenja, pod jednakim tržišnim i okolišnim uvjetima, dobiju na hrvatskom tržištu priliku kao i ona „uvozna“, te da se tehnička pomoć koju dobivamo iz EU koristi na primjeren način!

Kada sam pročitao Ugovor o pristupanju EU, i vidio što smo sve obećali u području okoliša uhvatila me panika. Ovo pismo ne dozvoljava detaljnije elaboriranje, ali mislim da će se naša privreda i poljoprivreda ubrzo susresti s nemogućnošÄ‡u realizacije uvođenja standarda koje smo obećali i doći će do vala zatvaranja. Gradovi i općine neće moći osigurati obećano i doći će na red plaćanje penala. Volio bi da se varam, ali mi iskustvo govori da ću vjerojatno biti u pravu ako drastično ne promijenimo pristup.

U više navrata sam o tome pokušao upozoriti nadležne u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode, kao i neke druge kao što je to Hrvatska gospodarska komora, a pisao sam i Vama. Pisao sam i upozoravao i ranije. Uglavnom bez odgovora. Vi vjerojatno niste odgovorili jer ste tražili očitovanje nadležnih i onda ste (ne)reagirali zahvaljujući njihovim objašnjenjima.

Što se tiče otpada, bivša Vlada je prihvatila tehnologiju koja nigdje ne postoji u predloženom obliku. S kojim interesom? Poučeni njihovim načinom rada možda se odgovor nameće sam od sebe.

Ono što se trenutačno izvodi u dva projekta financirana od strane IPA, za izgradnju regionalnih centara za postupanje s komunalnim otpadom je više nego upitno, a na moje veliko iznenađenje ta, nepostojeća rješenja poduprli su i mnogobrojni međunarodni stručnjaci. Pođite pogledati referentna postrojenja za te projekte! Tražite predstavnike Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, (jer oni navodno vode poslove realizacije tih projekata), da Vas upute gdje se to može vidjeti! Nemaju odgovor na tako jednostavan zahtjev, jer to ne postoji, a sudjelovali su i u izboru izvođača koji je trebao imati izgrađena referentna postrojenja!

Da li znate da se u Fondu, pod kapom Ministarstva zaštite okoliša i prirode, uz (navodno) pomoć međunarodnih stručnjaka, i dalje forsiraju samo ta rješenja. Razumijem međunarodne stručnjake jer nameću rješenja koja nudi njihova privreda. Nije ih briga da li će to na kraju funkcionirati ili ne, jer će reći da smo mi to zahtijevali i potvrdili. A gdje su naši da nas štite od neprovedivih rješenja, da štite interes naše privrede, a ne da svojim ponašanjem bojkotiraju ono što je proizvedeno kod nas, a u najmanju ruku je dobro kao i ono izvana?

Zar primjer Regionalnog centra postupanja s komunalnim otpadom Piškornica, koji se već više od deset godina priprema za četiri sjeverno-zapadne županije, a da se nije pomaklo s mjesta, ne upozorava dovoljno? Nedavno je napravljena još jedan studija opravdanosti. Koja po redu? Ili Županijski centar u Osijeku, pa Splitu, Zadru, …

Gospodine predsjedniče Vlade Republike Hrvatske, da li znate, odnosno da li su Vam mnogobrojni dužnosnici koji su posjetili tvornicu TEHNIX iz Donjeg Kraljevca obavijestili da je hrvatska tehnologija, koja je dobila sva priznanja za inovativnost u Europi, koja je višestruko jeftinije a u usporedbi s drugim tehnologijama, a ispunjava sve navedene uvjete iz najnovijeg zakonodavstva EU iz područja otpada, instalirana na skoro 50 lokacija u Svijetu, ali na niti jednoj u Hrvatskoj? Zbog toga se ta postrojenja, izuzev u trenutku kada su proizvedena i kada se prije isporuke mogu vidjeti u Donjem Kraljevcu ne mogu vidjeti nigdje u Hrvatskoj. Najbliže lokacije gdje se mogu vidjeti postrojenja su u Novom Sadu, Doboju, Beogradu, ….. Put do tamo nije tako atraktivan kao kada se obilaze postrojenja na Cipru, u Beču ili Hannoveru, ali je ono što se može vidjeti višestruko vrednije, jer je jednostavno, financijski prihvatljivo, proizvedeno s domaćim znanjem i uz to još sigurno funkcionira.

Znam da ste upoznati:

• da su dva tjedna prije našeg punopravnog članstva u EU u pripremi nacrti nekih zakona, koji su trebali biti osnova za ispunjavanje obaveza prema EU,
• da do kraja ove godine treba smanjiti količinu biorazgradivog komunalnog otpada prije odlaganja za nekih 300 000 tona, a trenutno izdvajamo možda samo 10% od te količine
• da moramo povećati stupanj izdvajanje korisnog dijela otpada, povećati količine prikupljene otpadne ambalaže,….., do 2020. čak za 50%
• da do 2017. (ili 2018.) moramo sanirati i zatvoriti skoro na stotine neuređenih odlagališta otpada i izgraditi nova

Za razliku od onih neprovjerenih tehnologija, tehnologija koju spominjem može pomoći da ispunimo gore navedene stroge uvjete u vrlo kratkim rokovima i višestruko jeftinije u odnosu na tehnologije koje se financiraju preko IPA. S tim su upoznati i predstavnici raznih ministarstava i Fonda. Molim Vas, iskoristite svoj autoritet da počnu djelovati!

Na ovaj način ne želim praviti reklamu tvrci TEHNIX. Ni u kom slučaju. Želim Vas samo zamoliti da se da šansa rješenjima, kojima ćemo moći ispuniti uvjete koje smo obećali u Pristupnom ugovoru, a onda neka ih nudi onaj tko je prihvatljiviji. Ne mora to biti TEHNIX. Možda postoji i netko bolji, ali neka se ne uvode preskupa rješenja koja ne postoje nigdje i s kojima se za naša novac (i onaj dio koji dolazi iz EU je naš novac!) rade, više sam nego siguran, neuspjeli eksperimenti u velikom mjerilu! Te eksperimente ćemo plaćati narednih 40 godina! Samo ta činjenica zaslužuje potreban oprez!

Da li su Vas suradnici obavijestili da su zahvati koje treba provoditi u okolišu investicijski interesantniji i društveno-ekonomski važniji od gradnje autocesta i energetskih objekata? U pročišÄ‡avanje otpadnih voda i postupanje s otpadom moramo u narednih deset godina uložiti nekoliko milijardi eura. Pitajte svoje suradnike koliki je doprinos jednog uređaja za pročišÄ‡avanje na rast bruto nacionalnog dohotka ako ga izgradimo sa domaćom pameti i opremom, a koliki kada sve uvezemo? Koliko je to kada se to odnosi na 100 ili čak 200 uređaja, postrojenja,…?

Izgradit ćemo na stotine objekata i naprava. Gdje su te investicije u ekonomskim strategijama? Gdje su, ako to ne može po prirodi stvari analizirati Ministarstvo zaštite okoliša i prirode (a trebalo bi), Ministarstvo gospodarstva i Hrvatska gospodarska komora da to razumiju i sprovedu (a morali bi!)?

Veliki sam pobornik ideje „Europe“ i s obzirom na moju edukaciju ne spadam u one koji bi željeli diskriminirati bilo koje rješenje. Smeta me kada se diskriminira ono „naše“, osmišljeno i proizvedeno kod nas, za čiju proizvodnju su dobivene plaće, plaćeni doprinosi, ovdje u Hrvatskoj. Smeta me kada se kod kuće diskriminira tehnologija koja bi kod svih nas trebala izazivati istinski ponos, jer su za nju dobivena mnogobrojan priznanja, od Brisela do Abu Dabija.

Siguran sam da kod nas postoje i drugi vrijedni proizvođači opreme koji se susreću sa sličnim problemima na domaćem tržištu. I oni zaslužuju pažnju.

Pažnju zaslužuju i rezultati tehničke pomoći EU. Uz to što su nam za postupanje s otpadom predložili nepostojeće rješenje, tako su nam npr. na području Poreča, neki drugi stručnjaci u sklopu neke druge tehničke pomoći, umjesto jednog uređaja za pročišÄ‡avanje otpadnih voda, koji je prema opsežnoj studiji koju su izradili stručnjaci iz Beča, trebao koštati nekih 20 milijuna eura, predlož
ili četiri uređaja koja će koštati nekih 65 milijuna eura. Ovi primjeri nisu usamljeni.

Gospodine predsjedniče Vlade, uvjeren sam da ćete poduzeti odgovarajuće mjere, a ja ću u slučaju potrebe rado dati dodatna pojašnjenja.

Srdačan pozdrav

(Viktor Simončič)

Sisak/Lučice, 19.6.2013.

PS: U nedavno objavljenoj knjizi Društvo umanjene vrijednosti – prvi dio napisao sam poslovicu, jednu od nekoliko, do koji držim, a glasi: „Ja ću svoje od kukurikati, a hoće li svanuti nije moj problem“. Eto, i ovo je mali „kukuriku“. U drugom dijelu knjige, detaljnije ću opisati između ostaloga i korištenje međunarodnih sredstava na području okoliša. Da se ne zaborave odgovorni, ali i zaslužni.

Na znanje: Svima kojih se tiče. Molim sve one koji su dobili ovu poruku da je šalju onima za koje smatraju da bi ih se moglo ticati. Možda uspijemo napraviti nešto korisno za naš okoliš, ali i za gospodarstvo. Osim predsjedniku Vlade RH gospodinu Milanoviću, svim drugima poslano samo elektronski.

Četvrta je godina da sam članica Hrvatskih laburista – Stranke rada, a četvrta je godina i samoj stranci. Među prvima sam u Trogiru, kao i SD županiji, koja se učlanila u stranku. Sudjelovala sam u osnivanju drugih ogranaka i podružnice. Obnašala funkcije tajnice ogranka Trogir, tajnice podružnice SD županije, predsjednice ogranka Trogir (do sinoć). Sudjelovala u svim akcijama, kampanjama za troje izbore, bila na zadnjim nositeljica liste, druga na županijskoj listi, 5.-a na listi 9.-e IJ za parlamentarne izbore. Članica sam NV-a i od sinoć članica IO-a Trogir.

Zašto ovo pišem? – Zato da se vidi da sam aktivno radila u stranci u Dalmaciji, posebno u Trogiru. Radila sam puno, želeći i svojim primjerom pokazati da je ono za što se laburisti zalažu i koga zastupaju budućnost. Međutim, u mojoj (našoj) Dalmaciji, kao ni u Trogiru te ideje, ma kako realne, neminovne bile, ne dopiru do svijesti naših sugrađana. Čak ni do svijesti većine članova ogranka i podružnice. Previše su nas isprogramirali da mislimo da je sve uzaludno, da se moramo ‘snalaziti’ kako god možemo, tražiti veze i vezice za ovo i ono, i većina se upravo tako i ponaša. A onda, ipak, shvate da su to što oni dobiju mrvice i da su poslužili nekim drugima (uglavnom nesposobnim i/ili nemoralnim) da nastave putem kojim ovo društvo, sad već, decenijama ide – prema nazad.

Ali, kako sam po prirodi optimistična, iako kritična i buntovna , vjerujem i da se stanje, istina sporo, mijenja. Članstvo se profilira, neki su i otišli jer su, najčešÄ‡e, zalutali u ovu stranku. Nadam se da će oni što su ostali i oni koji će doći iskreno i otvoreno, kao što sam i ja dosad, promovirati laburističke ideje, provoditi politiku za pravednije i sretnije društvo. Da cilj neće biti osobna korist nego zajedničko dobro, koje će se ostvariti kroz našu laburističku priču – priču u koju itekako vjerujem!

Anica Bodrožić

Pokušavam dati svoj osobni doprinos u raspravi oko teme prodaje Croatia osiguranja (CO). Pišem ovo kao hrvatski građanin i stranački simpatizer laburista. Laburiste sam prepoznao kao stranku koja se brine za svekolike interesa građana koji žive od svoga rada i koja je potpuno jasno od samog početka najave VRH-a da se ide u prodaju CO, deklarirala svoje protivljenje, prije svega zbog dvojbene isplativosti prodaje, ali i činjenice da Hrvatska država prodajom CO i HPB praktički više nema nikakvog utjecaja na financijsku sektor u Hrvatskoj.

Kako je počelo

Kada je VRH najavila da će se ove godine ići na prodaju HPB i CO, kao razlozi navedene su potrebe saniranja proračuna zbog očekivanog proračunskog deficita te nedostatak države da dokapitalizira obje tvrtke. Kod CO se je brzo pokazalo da joj nije potrebna dokapitalizacija jer su provjere poslovnog i financijskog stanja društva prema postavkama Solvency II pokazale zadovoljavajuću visinu kapitala te to više nije bio razlog da se govori da država nema novca da po potrebi dokapitalizira društvo. Međutim, kako je VRH odlučila da se CO ipak proda pojavio se je novi argument za dokapitalizaciju, a to je nemogućnost širenja u regiju jer eto nema CO kapitala za ulaganje. Tako je VRH u javnom pozivu objavljenom krajem srpnja ove godine odlučila pozvati zainteresirane ulagače da iskažu interes za kupnju nedefiniranog paketa dionica (40%-50%?) i nedefinirani iznos dokapitalizacije zbog „osnaživanja društva u namjerama širenja u regiju“.

Što nije jasno u predloženom modelu prodaje i u prodaji?

Prvo pitanje koje je važno je cijena za koju će se prodati najavljeni paket dionica CO. Nakon procjene vrijednosti CO od strane konzultantske kuće KPMG, koja je prema tisku, dosta nisko procijenio CO, na svega oko 210 mil. EUR pa je posljedično i cijena koja se može postići u prodaji paketa dionica, koja je sada aktualna, svega 90 mil. EUR. Ta cijena je sigurno premala budući da CO ima zadržanu dobit iz ranijeg poslovanja skoro 630 mil. kuna. Novi većinski dioničar neće zbog zakonskih ograničenja moći isplatiti cjelokupni spomenuti iznos kao dividendu, ako se na to odluči, ali bi mogao isplatiti gotovo polovicu pa se već u startu značajno smanjuju njegovi troškovi ulaganja. Također, CO ima vrijednih nekretnina na zanimljivim lokacijama s potencijalom u Zagrebu, Zadru, Istri, koje su utržive barem za iznos vrijednosti paketa koji se prodaje. Isto tako nije jasno koji će broj zaposlenika ostati bez posla u CO jer će novi vlasnik naravno htjeti brzo oploditi svoje ulaganje naravno smanjujući sve troškove, a poglavito troškove rada. Svjedoci smo da su tako postupili svi dosadašnji investitori u hrvatskim tvrtkama koje su bile prodane. Ne znam da li je VRH prije odluke o prodaji izračunao sve koristi i štete za državni proračun, primjerice smanjene prihode od poreza na dohodak, doprinosi zdravstvu i mirovinskom osiguranju, smanjenu kupovnu moć (otpušteni zaposlenici i moguće manje plaće, teze za novi Zakon o radu predviđaju u budućnosti mogućnost smanjene plaće zaposleniku ili otkaz) itd. Znači potpuno je jasno da će prodaja imati i loše posljedice po proračun, ali i zaposlenike. U objavljenom pozivu za podnošenje ponuda VRH nije spomenuo nikakve uvjete u pogledu statusa zaposlenika, koji se očito, prepuštaju volji novog gazde. Razvidno je da se dobit, koja je prošle godine iznosila oko 140 mil. kuna može u kratkom roku i udvostručiti pa će ispasti da je država kao većinski vlasnik prodala „povijest i tradiciju“ za nedopustivo niski iznos. Praktički, ispada da će se ulagač domoći većinskog paketa za cca 4-5 godišnjih dividendi! Ne treba zaboraviti i da je CO tvrtka s 130 godišnjom tradicijom, osnovana u vrijeme Austro-ugarske monarhije od hrvatskih intelektualaca i rodoljuba, Đure Deželića, Augusta Šenoe i Ivana Vončine. Vjerujete li da stvarno sada moramo prodati CO pod opisanim uvjetima? Posebno je nejasno pitanje dokapitalizacije budući će odabrani ulagač svakako htjeti za svoje ulaganje tražiti i odgovarajući broj novih dionica Ja u to ne vjerujem.

Je li se prodaja mogla realizirati i na drugi, za Hrvatsku isplativiji način?

Vlada je u dosadašnjem tijeku prodaje propustila testirati i dva druga moguća modela prodaje privatizacije i to prodaju dionica putem ZSE (zagrebačka burza) ili kroz povećanje temeljnog kapitala, dokapitalizacijom i novom emisijom dionica.

Prosječna cijena dionica u posljednjih 12 mjeseci iznosila je oko 6.500 kuna/dionici ili za paket dionica koje su sada izložene prodaji, vrijednost paketa je oko 1,203 mld. kuna (cca 160 mil EUR!) što je za 78% više od procijenjene vrijednosti paketa koji bi se prodao za 675 mil. kuna (90 mil. EUR) po postojećem modelu koji je prihvatila VRH.

Druga mogućnost bila je emisija novih dionica, tj, dokapitalizacija CO, koja se je mogla realizirati u više koraka. U prvom koraku postojeći dioničari bi imali pravo kupnje dionica nove emisije po nominali od 1.400 kuna/dionici. U drugom koraku VRH je mogla prodati svoje dionice po tržnoj (burzovnoj) vrijednosti, ne bitno manjoj od sadašnje burzovne vrijednosti i zaraditi značajno više nego po prihvaćenom modelu. Također, dala bi se mogućnost mirovinskim fondovima po steknu vrijedne dionice, također i građanima RH, zaposlenicima, kao i drugim potencijalnim ulagačima, da sudjeluju u takovom projektu. Kapitalno osnaživanje CO također bi se ostvarilo što bi bila dobra osnova za daljnje širenje u regiju kao i osnaživanje temeljnih poslovnih aktivnosti osiguranja u RH. U pogledu potrebnog vremena za realizaciju ovakvog modela nema bitne razlike u odnosu na odabrani model Vlade.

Širenje u regiju i dokapitalizacija

CO je osnovala ili kupila u regiji pet (5) društava osiguranja, Milenijum, Srbija, CO za osiguranje u neživotu i CO za životna osiguranja, u Makedoniji, CO osiguranje, Kosovo i CO u FBiH. Za rečenih pet tvrtki u regiji CO je do sada uložila svega oko 18 mil. EUR, od čega oko 9,3 mil. U tzv. green field ulaganja. Širenje u regiju je već dugo zapostavljena poslovna mogućnost CO koja je često bila prijeporna kao poslovna orijentacija od strane kako nadzornika tako i pojedinih članova Uprave. Tako je 2010. Godine, na prijedlog tadašnje Uprave CO Nadzornom odboru, zaustavljeno daljnje širenje u regiju. Trebalo je osnovati novo osiguravajuće društvo za neživotna osiguranja u Crnoj Gori i novog društva osiguranja za životna osiguranja u Srbiji. Pripreme za osnivanje spomenutih društava bilo je u završnoj fazi, u Crnoj Gori trebalo je uplatiti osnivački kapital, a u Srbiji je trebalo još 3-4 mjeseca da se pripreme privedu kraju. Trošak osnivačkog kapitala i početka rada bio je oko 6,0 mil. EUR.

Nažalost od ova dva projekta se je odustalo. Međutim, sada neposredno prije prodaje(?) određenog paketa dionica Croatia osiguranja, Uprava, po odobrenju NO Croatia osiguranja, kreće u kupnju nove emisije dionica (dokapitalizacija) velikog regionalnog konkurenta Croatia osiguranja, slovenskog osiguravajućeg i društva reosiguranja Sava Re. Za to je odobren iznos do 35 mil. EUR, kako bi se do kraja 2013. godine u Sava Re stekao paket-vlasnički udio od 25% + jedna dionica. Konačni cilj je ostvariti vlasnički udio preko 50%. Na taj način po očekivanjima CO praktički bi Co preuzela Savu Re i postala najveći regionalni igrač u osiguranju u regiji. Provedba ovog plana je dosta rizična budući da na tržištu trenutno više nema slobodnih dionica pa će CO da bi ostvarila plan biti orijentirana na kupnju slobodnih dionica na burzi. U pravilu se radi o manjim paketima po trenutnoj tržnoj cijen
i. Problem je u tome što za sada niti jedan od većih dioničara Save Re ne prodaje „svoj“ paket dionica pa cilj postaje gotovo neostvariv. U stvarnosti to znači da CO neće ostvariti značajniji utjecaj na poslovne odluke Save Re, pogotovo ne takvih koje bi išle u korist ili bi imale sinergijski učinak na poslovanje društava Croatia osiguranje Grupe, u regiji. Posljedice spomenutog scenarija bile bi ojačavanje konkurentske sposobnosti Save Re u regiji na račun ovisnih društava CO, novcem CO. Želi li VRH ili itko drugi u RH ostvarenje takvog scenarija, a ako da, zašto?

Zaključak

Iz rečenog je vidljivo da nije pravi trenutak za prodaju, upitna je i stvarna potreba da se dionice prodaju ispod cijene, kao i od VRH odabrani model prodaje. Država prodajom ne riješava niti jedan bitan problem, uključivo i proračunski deficit. Zato se osobno protivim prodaji CO sada i pod objavljenim uvjetima, a pitam se da li CO uopće treba prodavati. U svakom slučaju najozbiljnije sumnjam u transparentnost cijelog posla, kao i tzv. pripremnih aktivnosti koje je u cilju uspješne prodaje poduzela Uprava i NO Croatia osiguranja.

(Autor poznat uredništvu)

Ne samo da je država najveći lihvar (http://hop.hr/zoran-zic-linicev-sverc-pravde-i-pravednosti/) prema poduzetništvu i građanima općenito, nego su potraživanja prema obrtnicima lažna, tj. nepostojeća. Gotovo sva potraživanja koja danas uništavaju obrte i poduzetnike su nastala temeljem primjene protuustavnih zakona i kršenja Ustava RH od strane porezne uprave i Vlade. Primjera je bezbroj pa ću navesti samo neke:

čl.56. Ustava RH “Svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život.” Već i ispodprosječno inteligentnom građaninu iz ove ustavne odredbe je jasno da isplata dohotka spada u osnovno ustavno pravo i obvezu, koja se ne može, pravnom snagom ustava, umanjivati bilo kakvim drugim potraživanjima npr. doprinosima. Svaki poduzetnik ima pravo na ovaj dohodak, i samo ako zaradi više novca od potrebitog za isplatu vlastitog dohotka, samo višak tog novca se može opteretiti doprinosima i ostalim fiskalnim ili parafiskalnim davanjima. Tko ne zaradi sredstva za doprinose nije ih niti dužan plaćati, jer temeljem ove odredbe Ustava ne može niti nastati takva obveza. Potvrdu u tome Ustav RH nam daje i u više ostalih odredbi npr: čl. 55. “Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.” Pravnom snagom Ustava RH nikome se ne može zabraniti rad, (npr. zatvaranjem obrta) niti mu se to pravo može ičime ograničavati npr. isplatom doprinosa ili drugih javnih davanja (iznimno se može ograničiti pravo na rad samo zbog ugrožavanjem javnog zdravlja ili imovine drugih građana). Nikome se dakle, rad (obrt ili poduzetništvo) ne može opterećivati javnim davanjima koja građanin nije zaradio, ili mu se može zabraniti rad zbog dugova nastalih neustavnim fiskalnim ili drugim obvezama. Ustav nije stao samo na ovome, već dodatno štiti građane kroz čl. 49.st.2. “Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana…”, kroz čl.1.”Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.“, kroz čl.3. prema kojemu socijalna pravda spada u najviše vrednote ustavnog poretka i temelj je za tumačenje Ustava. Također čl.51. Ustava RH izričito navodi da svi javni troškovi, dakle fiskalni i parafiskalni nameti tj. porezi i doprinosi, ovise isključivo o gospodarskim mogućnostima građana: tko nije zaradio novac za doprinose i porez, pravnom snagom Ustava RH nije ga niti dužan platiti. Čl.51. “Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima. Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.” Dakle, ako građanin nema gospodarske mogućnosti – nije zaradio novac, ne može biti niti terećen za doprinose ili druga davanja. Porezna uprava nije nikada niti u jednom svom rješenju uzela u obzir ovu ustavnu obvezu, niti je provela, a što joj je ustavna dužnost i obveza, postupak utvrđivanja da li je građanin-poreski obveznik, zaradio novac za sebe i svoju obitelj, koju mu garantira Ustav, i da li mu je nakon te isplate, preostalo novca za plaćanje doprinosa, jer tom slučaju ne bi bilo zatvaranja obrta zbog dugova s naslova neplaćenih doprinosa. Da bi Porezna uprava mogla izračunati koliko iznosi zarada za slobodan i dostojan život, koji logično mora biti veći od iznosa golog preživljavanja, taj podatak joj mora dostavljati za svaki mjesec Hrvatski statistički zavod, jedina za to referentna ustanova, koji taj podatak niti ne računa, dapače već duže vrijeme niti ne objavljuje minimalnu potrošačku košaricu, što je kršenje čl.38. Ustava “Zabranjuje se cenzura” i također, jer se radi o vitalnim podatcima bez kojih je nemoguće pravedno izračunati poreznu obvezu. Iz navedenog je jasno i da Vlada ne može zakonom ili uredbom određivati neoporezivi dio dohotka, već je on zadan Ustavom, te se za svaki mjesec mora realno izračunavati temeljem statističke struke, a prema stvarnom stanju troška života.

Potpuno je jasno da Porezna uprava ne smije, pravnom snagom Ustava RH čl.55, izdavati rješenja o zatvaranju, privremenom ili trajnom, bilo obrta, bilo drugih poduzetnika, neovisno o tome da li su privrednici u prekršaju ili ne, jer svatko ima ustavno pravo na rad i slobodu rada. Ako su u prekršaju, PU može samo započeti upravni postupak, ali i to strogo poštujuću Ustavna prava građana. Čak i ako je poduzetnik prekršio neku odredbu postojećih zakona, kazna ne smije dovesti u pitanje njegovo ustavno pravo na rad, pravo dohodak, kao i na ostala socijalna prava uključivo i pravo na gospodarski napredak i socijalno blagostanje, a u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima prema čl.51. Neustavno je svako zakonsko rješenje koje predviđa konkretnu minimalnu kaznu u bilo kojem iznosu, jer je minimum za gospodarski slabog poduzetnika uvijek nula, zakonom je dakle moguće samo ograničiti maksimalni iznos kazne, a temeljem čl.51. Ustava RH, pa čak ako je poduzetnik i u prekršaju, država mu ne smije odrediti kaznu, ako mu ista umanjuje bilo koje ustavom zajamčeno pravo.

Aktualni višak ili manjak u blagajni su redoviti normalni slučajni knjigovodstveni događaji, koji se u pravilu događaju nehotice, i ne nogu biti predmet kažnjavanja, osobito pri velikom broju knjigovodstvenih stavaka, odnosno PU mora dokazati zlonamjeru privrednika da je ovaj hotimice počinio utaju dohotka, ako isti primjerice ne uvode u knjigovodstvo kao prihod, a manjak ionako snosi iz vlastitog dohotka. Pri tome je teret dokazivanja na strani PU. Ovogodišnje divljanje porezne uprave zatvaranjem za minorne iznose viška ili manjka u blagajni, nema nikakvog racionalnog, a pogotovo ustavnog uporišta i apsolutno je kršenje Ustava RH, čime se ruši na Ustavu utemeljeni poredak, što je zapravo demontaža države, a kazneno je djelo. Svaki oštećeni bi trebao pokrenuti postupak naknade materijalne štete, izmakle dobiti, ali i nadoknadu štete nanošenja povrede ugledu zbog neustavnog zatvaranja.

čl.5. Ustava “U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.” Protuustavna rješenja Porezne uprave su stoga pravno ništava, temeljem pravne snage Ustava RH, i stoga ne proizvode nikakav pravni učinak, te se po njima se ne smije postupati.

Edukaciju o ovim bitnim ustavnim pravima poduzetnika svakako treba propagirati svim ugroženim građanima puten i Vaše cijenjenog portala, a odmetnuti državni aparat bit trebalo kazneno goniti.

Pravi razlog neodržive ekonomske situacije i strašne porezne presije građana i kršenja Ustava RH jest prikrivanje udruženog zločinačkog pothvata s ciljem prelijevanja novca iz državnog proračuna u privatne svrhe, a sastoji se u činjenici da u RH postoji višak od 60 – 100 tisuća državnih službenika (samo HAC ima 70% viška zaposlenika u odnosu na stvarne potrebe), koji zaposjedaju izmišljena i nepotrebna radna mjesta u nepotrebnim ili prekobrojnim institucijama, fondovima, vladinim ur
edima i agencijama, HAC-u, HŽ-u, gradovima i općinama i raznim komunalnim poduzećima i sl. Svi ti “državni zaposlenici” su godinama proizvodili ogromnu štetu, ne samo kroz plaće već i prateće troškove, koju vidimo kao konkretan iznos zaduženja središnje države, a elementi zločinačkog poduhvata su jasni kroz korupciju koja se dogodila između poslodavaca, koji su izmišljali nepotrebna radna mjesta i posloprimaca, koji su plaćali za takva radna mjesta da bi mogli izvlačiti novac iz proračuna preko plaća. I sami doprinosi iz takvih plaća u sustav MO i ZO su nepostojeći ili virtualni, zato jer se doprinosi plaćaju iz istog računa na isti račun, tj polazni račun plaćanja i dolazni račun plaćanja je isti: državni proračun. Neovisno o plaćenom iznosu rezultat plaćanja doprinosa je uvijek virtualan tj jednak nuli! Taj višak službenika je dakle više puta oštetio proračun, kroz plaće, kroz doprinose, i kroz trošak poslovanja, grijanje struju, amortizaciju i brojne ostale beneficije koje takvi neradnici neopravdano uživaju, a danas ih se samo mali dio sramežljivo predlaže otpustiti uz otpremnine, umjesto kaznenog progona i vraćanja protuzakonito stečene dobiti.

Premda se u svakoj međunarodnoj ocjeni RH uporno upozorava na ogroman višak i nerazmjer u broju zaposlenika, koji se vidio i u izjavama nekadašnje premijerke, ali i sadašnje ministrice o desetcima tisuća viška državne administracije, Vlada i dalje uporno odbija rješavanje ovog problema i glavnog razloga zaduženja države, naprotiv uporno prikriva opisani zločinački pothvat i još ga financira neprestanim povećanjem poreza, rezultat čega je uništenje privrede i opće siromaštvo građana RH.

Čl.55.st.2 “Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.” i čl.44. “Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.” Dakle, svi državni službenici se MORAJU rotirati s nezaposlenim građanima na burzi rada adekvatne stručne spreme, i zbog ovih, i zbog već citiranih odredbi o socijalnoj državi i socijalnoj pravdi. Potpuno je, sa stajališta Ustava, neprihvatljivo da jedan građanin ima posao na neodređeno u državi, a drugi gladuje na burzi. Samo rotiranjem u razumnim vremenskim periodima, kao i dijeljenjem radnih mjesta primjerice polovičnim radnim vremenom državnih službenika na javnim poslovima i dužnostima može zadovoljiti socijalnu pravdu i ravnopravnost svih građana garantiranih Ustavom RH.

Svaki građanin koji je zbog neustavne naplate doprinosa morao zatvoriti obrt, ili je ostao bez prihoda, posla ili što je najgore imovine, je u stvarnosti izložen neustavnom zlostavljanju čl.23, zapravo obliku genocida, što je također protuustavno, a da to nisu pretjerivanja vidljivo je i iz dokaza demografskih podataka o decenijama negativnom natalitetu, kao i iz podataka o iseljavanju građana iz RH.

Ipak država uporno planira izvršiti ovaj oblik neustavnog nasilja golemih razmjera, kao da su građani kriminalci, dok je zapravo državni aparat najveći kriminalac: http://www.vecernji.hr/vijesti/zbog-neplacenog-poreza-ovrha-570-000-gradana-clanak-607333, a većinu čine upravo neustavna potraživanja o plaćanju doprinosa, sada bivšim obrtnicima.

Porezna uprava naplaćuje ogromne kamate na porezna dugovanja, a odbija ih isplatiti građanima koji su u poreznoj preplati, čime izravno krši ustavnu odredbu iz čl.51. “Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.” Pravedno je, i ustavna obveza, da se građanima plati kamata za preplaćeni porez.

Nažalost, problem kršenje Ustava RH je ovime samo malo načet, i u praksi je on ogroman i vidi se gotovo u svakom zakonu, pa tako i u svakom aspektu života.

(AH)

Protiv liječnika u RH se vodi smislena dugotrajna negativna politika, od koje povremeno u javnost dospiju samo detalji ili poluistine. Tortura nad liječnicima počinje na početku karijere ucjenama nepovoljnim i štetnim ugovorima, kojima bolnice uvjetuju specijaliziranje liječnicima sa konkretnim prijetnjama ogromnih odšteta, ukoliko nakon završetka specijalizacije napuste radno mjesto, zbog navodnih troškova, koje bolnice tobože imaju za vrijeme edukacije liječnika do završetka specijalizacije. To je naravno neistina, jer liječnici cijelo vrijeme specijalizacije konkretno rade, a edukaciju im pružaju kolege praktički bez pravičnih naknada, pa je cijela priča da to bolnicu puno košta neistina.

Istovremeno takvi su ugovori neustavni, jer krše niz osnovnih Ustavnih odredbi o pravima i slobodama građana, pa su dakle Pravnom snagom ustava ništetni, tj. ništavni i nevažeći, te stoga ne mogu proizvesti pravne učinke. Radi se o jasnim ucjenama i zastrašivanju liječnika, čime im je prekršeno ustavno pravo iz čl.23.: „Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja…“, također u stavku čl.23.st.2. “Zabranjen je prisilni i obvezatni rad“, a ovakvi ugovori upravo neustavno obvezuju liječnike na prisilan rad, zbog čega takvi ugovori nikada nisu smjeli biti načinjeni i zbog čega su ustavno-pravno nevažeći. Istovremeno se liječnicima krše odredbe iz čl.55. Ustava RH: „Svatko ima pravo na rad i slobodu rada“. Ovakve štetne neustavne ugovore pod prijetnjom golemih neopravdanih odšteta, država je bila dužna sprječavati i zbog obveza iz čl.49. Ustava RH: “Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana“, a ovakvi štetni ugovori čine upravo suprotno. Štetne neustavne obveze odšteta po tim ugovorima istovremeno krše druga ustavna prava o socijalnoj državi iz čl.1. zatim socijalnoj pravdi i poštivanju prava čovjeka i vladavini prava iz čl.3. koji čine najveće vrednote ustavnog poretka i temelj su za tumačenje ustava. Također neustavni ugovori o obvezatnom radu, vezano za prisilni rad, krše ustavne odredbe o pravu na slobodno kretanje, a naplata odšteta o takvim ugovorima bi ugrozila liječnicima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život. iz čl.56. ali i druga prava i uvjete npr. na dostojan život iz čl.63. Ustava RH. Podsjetimo se da: „Svi zakoni u RH moraju biti u skladu s Ustavom i svatko mora poštivati Ustav.“ Čl.5.!

Posljedica neustavnih ugovora i takvog neodgovornog ponašanja prema liječnicima je vidljiva kroz velik nedostatak liječničkog kadra (medicinski fakultet je najteži, najzahtjevniji i najduže traje), posebice specijalista, što se sve teže odražava na struku u cjelini, jer sav posao koji proizlazi iz nedostatka kadra (nedostaje ih preko 4000, od toga 900 specijalista), ipak konkretno odrade postojeći liječnici, kojima se ne prizna taj odrađeni posao, istovremeno to se mora negativno odraziti na ukupni nivo zdravstvene zaštite građana, a to je opet ustavna kategorija, jer svatko ima pravo na zdrav život čl.70. i čl.59. “Svakom se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom“. Bilo kakvo slabljenje zdravstvenog sustava ima genocidan učinak na narod i građane što je neustavno, dokaz čega možemo pronaći i u statističkim podatcima o ukupnom zdravstvenom stanju nacije u odnosu na ostale europske zemlje, kao i u podatcima o negativnom natalitetu i iseljavaju iz RH. (AH)

Odgovor na ovo pitanje treba potražiti u povijesti, ali ne tako dalekoj. Kad se prisjećamo velikih pobjeda u Domovinskom ratu, posebnu počast treba dati i hrvatskom radniku, uz sve loše iz crnog socijalizma eliminirali smo i radnika. Najprije je postao djelatnikom (kao da je to isto – djelatnik djeluje, a radnik radi, djelatnik se zadržva u kancelariji, po mogućnosti partijskoj, a radnik je na svom radnom mjestu).

Dakle, stvorili smo domovinu i uništili radnika. Navodno je stigla demokracija, i to takva u kojoj kapitalizam grubog tipa igra glavnu ulogu. Nekima je bilo jasno odmah što se događa, a neki su shvatili tek kad ih je udarilo po glavi.

Kad sam ovo govorio davnih devedesetih godina bio sam komunjara, jugonostalgičar i nepravi domoljub, jer tko je uopće imao hrabrosti dovoditi u pitanje vrijednosti i sustav kakvog su nam nametnuli veliki i istinski domoljubi (dok su prodavali hrvatske tvrtke stranim vlasnicima i porobljavali narod za vlastiti ćar)?

Smatralo se da su radnička prava iz mračnog socijalizma (to mu je bio službeni naziv) nešto loše, protivno suvremenim demokratskim standardima kakve je tobože Hrvatska namjeravala gajiti. Ismijavalo se sve postignuto, čak i Međunarodni praznik rada, jer kome treba rad kad imamo Hrvatsku. S prljavom vodom komunističke diktature kroz prozor smo bacili i dijete – ljudska i radnička prava. Novopečene gazde su zgazile čovjeka.

Slažem se s Karlom Marksom (zovite me i crvenim i komunistom, kako vam drago), kad kaže da se povijest ponavlja, prvi put dolazi kao tragedija, a drugi puta kao farsa. Velika gospodarska kriza s kraja 20-ih godina prošlog stoljeća bila je neopisiva tragedija koja je promijenila svijet te je bila uvertira za fašizam, sukobe, rat i sve zlo kojeg je došlo nakon toga.

I današnja je kriza također krenula iz Amerike i preplivala u Europu. Priča je gotovo ista, razlike su samo u nijansama.

No, iz one je krize krupni kapital nešto i naučio. Danas veliki igrači ne propadaju. Kolač društvenog bogatstva je isto, nema novih vrijednosti, sve je virtualno, ali je taj kolač preraspodjeljen. Prije krize je bilo komadića za preživljavanje za sve, a neki su, istina imali i značajno više od toga. Danas je čitav kolač u rukama ove druge grupe, a prvi se mogu naslađivati pogledom na stol velikog gazde i očekivati eventualne mrvice – da prežive do sutra.

Sjećam se vremena kad je maksimalna razlika u plaćama bila 1:3,3. Naravno, to je bilo u crnom socijalizmu i zato je prošao kako je prošao. Ali danas se najniža plaća vrti oko 3.000 kuna, a najveće se pišu sa šest nula. Jesmo li zato rušili crni socijalizam?

No, najveća tragedija je ipak da u tome sudjeluju aktivno političari koje je narod izabrao da mu bude bolje. Političari koji se proglašavaju socijal-demokratima i liberalima. A rade što rade?

Tako imamo brodogradilišta koja su se morala restrukturirati, što je, naravno, dobro, ali ne na način kako je to učinila naša Vlada. Imamo vlasnike koji radnike rentaju poput automobila, bez ikakvih obveza. Za to su najbolji inozemni, pa je Debeljak i tražio 4500 radnih dozvola. Mrsić se pokazao pravim zaštitnikom radničkih prava pa mu nije dao. Ispao je faca.

Ne trebaju poslodavcima radnici koji će biti bolesni, žene koje misle roditi ili su rodile (jer ako su rodile, ići će na bolovanja pošto su djeca boležljiva, a ako nisu rodile, onda planiraju pa vrijedi isti scenarij kao i za prve) ili općenito radnici koji će tražiti neka svoja prava ili biti informirani o njima.

Mirovine su postale nezamislivi luksuz za one koji još rade jer im politika naših divnih socijaldemokrata govori da se s posla ide na groblje, ne u penziju.

Radnog tjedna ne bi smjelo ni biti jer poslodavac, kao šef svemira, smije odrediti koliko bi i kako trebali raditi i što će vam od toga eventualno biti plaćeno. A ako niste zadovoljni s time što će vam platiti manje od onog što ste dogovorili – to je dobar razlog za otkaz.

Dakle radnička prava bi se trebala svesti na odredbe u kojima bi stajalo da radnik mora raditi dok ne lipše, onoliko koliko poslodavac hoće i za koricu kruha, tek toliko da ne padne u nesvijest.

Važna odredba Mrsićevog zakona mogla bi biti i da je za sve sporove nadležan poslodavac. To bi uvelike rasteretilo sudove i uklonilo iz njih bahate građane koji se usuđuju tražiti kruha nad pogačom, odnosno kruha kao takvog.

Ali, može biti, može vrlo lako biti da Vlada vara, da se i gazde varaju. Može lako biti da nas ovog puta neće prevesti žedne preko vode. Može lako biti da bude i drugačije. Čudi me samo da nikoga nije strah.

Izvor: http://www.nikolavuljanic.eu/blog/103-gdje-je-nestao-radnik.html

Vladi se kao “naručeno” dogodilo referendumsko pitanje o braku, pa se na sve moguće načine potiču i razvlače polemike o toj, u ovom trenutku nevažnoj temi, uključujući i odgađanje referenduma, jer dok se raspravlja o bezveznim temama, gubi se dragocjeno vrijeme te prolaze mimo pažnje javnosti nesposobnost i opasni protuustavni potezi Vlade koji produbljuju teško stanje ekonomske krize, što je suštinski štetno za sve građane RH.

Da li se jednim imenom naziva zajednica muškarca i žene, a drugim ili istim imenom istospolna zajednica, potpuno je nevažno, a ono što je doista važno jest da li će ti ljudi imati radna mjesta i sredstva za život dostojan čovjeka, kako im to garantira Ustav ili ne. Stoga treba protestno odbijati svaku raspravu o bezveznim temama i posljedično gubljenje vremena, tako dugo dok se ne riješe suštinski i gorući egzistencijalni problemi naših građana i države.

***

U aktualnom trenutku, kada su građani RH napokon trebali osjetiti jednu rijetku blagodat tržišne utakmice, konkretno u smanjenu cijeni struje, Vlada RH panično i antisocijalno sprečava nasušno potrebno pojeftinjenje i sprečava ostanak tih nekoliko kuna u džepu građana na način da uredbom višestruko povećava trošak financiranja tzv. obnovljivih izvora energije i to sada, na vrhuncu ekonomske krize, u trenutku kada RH gubi na stotine radnih mjesta dnevno, dakle toliko obitelji gubi izvore prihoda.

Odakle Vladi ideja, snaga, a pogotovo vrijeme za smišljanje drskih novih načina dodatnog povećavanja životnih troškova otprije osiromašenom narodu, umjesto da svu svoju energiju i vrijeme koristi samo za svoju primarnu zadaću, a to je pokretanje i otvaranje novih radnih mjesta u proizvodnji, obrnuto, Vlada je ostvarila 4,5% pada zaposlenih u industriji u odnosu na prošlu godinu. Ako Vlada ne zna niti osmisliti, a kamoli pokrenuti proizvodnju, a svjedoci smo da ne zna, jer se stanje godinama neprekidno pogoršava, onda građani takvu Vladu ne trebaju. (Ante Horvat)