Month: July 2025

Nakon dnevno-političke emisije „Otvoreno“, u javnosti je nastala prepirka o matematici odnosno o postotnom računu.

Ako dobro razumijem, prepirka se vodi oko smanjenja PDV-a.

Međutim, današnje priopćenje HDZ-a me zbunilo. Mislio sam da oni obećavaju smanjenje PDV-a za dva postotna boda, sa sadašnjih 25 posto na 23 posto. Međutim, je li tome baš tako? Evo što pišu:

„Gospodarski strateg SDP-a i potpredsjednik Kukuriku Vlade u nekoliko navrata nije znao koliko iznosi 2% od ukupnog godišnjeg PDV-a. Šokirani smo da Grčić, koji četiri godine upravlja gospodarskim resorom Vlade na odlasku, ne zna koliki prihod generira godišnji PDV i koliko u nominalnom broju iznosi 2% ukupnog PDV-a.“

Iz ovoga proizlazi da oni planiraju PDV smanjiti za 2 posto. Točnije za 0,5 posto postotna boda, s 25 na 24.5%.

Naime, nije isto 2 posto od ukupnog PDV-a (to je oko 820 milijuna kuna) ili 2 postotna boda manji PDV (to je 3,24 milijarde kuna). S obzirom da su prihodi od PDV-a prošle godine iznosili oko 41 milijardu kuna, smanjenje PDV-a s 25 na 23 posto, odnosno za 2 postotna boda (ili 8,3 posto), smanjilo bi prihode za 3,24 milijarde kuna.

A s obzirom da HDZ u priopćenju piše od 2 posto od ukupnog PDV-a, pa vi sada vidite što oni zapravo misle.

U četvrtak, 3. prosinca, prema odluci predsjednice Grabar-Kitarović, okupiti će se zastupnici 8. saziva Hrvatskog sabora na svojoj prvoj sjednici. Glavni cilj: konstituiranje Sabora. A prema Poslovniku, Sabor je konstituiran u trenutku izbora predsjednika. Istina, predsjednica je, obrazlagavši svoju odluku, rekla da se Sabor mora konstituirati i početi raditi. Moram priznati da ni nakon 12 godina provedenih u Saboru nisam uspio razumjeti što bi Sabor trebao ili mogao raditi ako na istoj sjednici ne potvrdi vladu koju predlaže mandatar odnosno ako ne postoji formirana većina kao osnovni uvjet donošenja odluka.

No dobro, valjda ona ipak zna. Ali, zašto je drugi krug konzultacija sazvala tek za 7. prosinca?

Zato jer je time izvršila pritisak na Milanovića i koaliciju Hrvatska raste. O čemu se radi?

Među izabranim zastupnicima novog saziva Sabora te koalicije su i sadašnji članovi Vlade, a dužnost člana Vlade i zastupnika su nespojive. To znači da sadašnji članovi Vlade izabrani u 8. saziv Sabora najkasnije do srijede 2. prosinca do 10 sati moraju odlučiti hoće li mandat zastupnika aktivirati (podnošenjem ostavke kao člana vlade) ili će im mandat biti u mirovanju a njihove stranke umjesto njih odrediti zamjene.

Ako mandat zastupnika aktiviraju, Hrvatska nema Vladu.

Ako umjesto njih, njihove stranke na konstituiranje pošalju njihove zamjene a koalicija Hrvatska raste ne dobije mandat za sastav vlade ili ga dobije pa ne uspije osigurati većinu, sve te zamjene ispadaju iz Sabora jer će, siguran sam u to, sadašnji članovi vlade aktivirati svoj mandat.

Istina, stranke mogu odlučiti i da za njih ne šalju zamjene. Ali se time koalicija Hrvatska raste dovodi u tešku poziciju: nedostaju im glasovi i za izbor predsjednika Sabora kao i za sve ostale odluke. A svaki glas je bitan, zar ne? Pogotovo stoga što je Milanović rekao da će, ukoliko Petrov ne prihvati ponudu, oni predložiti kandidata za predsjednika Sabora. A siguran sam da će i Domoljubna imati svoga kandidata.

Biti će zanimljivo tko će u četvrtak sjesti u zastupničke klupe. Ali ne samo zbog toga.

Siguran sam da će mnogi birači biti iznenađeni što među njima nema i onih koji su mandat dobili preferencijalnim glasovima a ne redoslijedom na listi. Neće aktivirati svoj mandat zastupnika jer obnašaju nespojive dužnosti. Župana, na primjer. A to su znali i u trenutku kandidiranja. Hm, kako bi se to nazvalo?

Zbog neizvjesnosti koja vlada dan uoči konstituiranja (?) Sabora koja je izazvana činjenicom da nitko nema apsolutnu većinu, mediji danas nagađaju što se sve može dogoditi. I tko će sutra zapravo doći na konstituirajuću sjednicu.

O tome da će biti puno privremenih zastupnika pisao sam u prethodnoj kolumni.

A i ti „privremeni“ zastupnici ostvaruju pravo, nakon prestanka mandata, taman da im on traje par dana, na plaću u punoj visini 6 mjeseci i još 6 mjeseci pola plaće. I to samo zbog zakonske odredbe koja propisuje da dužnosnik to pravo ne ostvaruje ako je na dužnosti proveo manje godinu dana a dužnosti je razriješen na osobni zahtjev!?

Na sjednici se neće pojaviti mnogi zastupnici koje su izabrale biračice i birači. Ponajprije su to sadašnji članovi Vlade i drugi državni dužnosnici čiji mandat miruje po sili zakona (članak 9. Zakona o izboru zastupnika). Nakon potvrde nove Vlade opet isto: svim članovima nove vlade mandat u saboru ide u mirovanje po sili zakona.

Među njima su naravno i oni koji su u Sabor izabrani ne redoslijedom na listi nego preferencijalnim glasovima. Kao što su župani. Svi oni moraju birati: ostavka na mjesto župana pa u Sabor ili saborski mandat u mirovanje a umjesto njih zamjena. Bilo bi zanimljivo pitati birače jesu li to znali kada su davali preferencijalne glasove?

Kod ovog mirovanja mandata po sili zakona u medijima se pojavilo tumačenje da ti zastupnici mandat ne mogu aktivirati prije proteka roka od 6 mjeseci. Tu je zabunu vjerojatno unio Ivo Banac u „Otvorenom“ (HTV) neku večer. Naravno da to nije točno! Ti zastupnici mogu mandat aktivirati u roku 8 dana po prestanu obnašanja nespojive dužnosti. Ako ne zaborave. A i toga je bilo.

Moguće je da se ne pojavi i netko od izabranih jer je mandat stavio u mirovanje iz osobnih razloga, koristeći pravo iz članka 14. Zakona. E, oni mandat mogu aktivirati tek protekom roka od 6 mjeseci.

Pa kada će se onda znati tko je došao na konstituirajuću sjednicu?

Sada ulazimo u čudnu zonu.

Da konstituirajuću sjednicu Sabora saziva predsjednik RH znate.

Da sjednicom, do izbora predsjednika, predsjedava predsjednik prethodnog saziva, vjerujem znate.

Da se Sabor smatra konstituiranim u trenutku izbora predsjednika i to znate, zar ne?

Da zastupnici polažu prisegu na istoj sjednici vjerojatno niste znali.

Ali da bi zastupnici dali prisegu netko mora objaviti tko su zastupnici.

To radi Mandatno-imunitetno povjerenstvo sabora. Kojega bira Sabor.

Ono najprije čita izvještaj DIP-a o izabranim zastupnicima prema rezultatima izbora.

Potom podnosi izvješÄ‡e čiji mandati miruju po sili članka 9. Zakona i tko koga zamjenjuje.

Potom idu oni koji su stavili mandat u mirovanje iz osobnih razloga temeljem članka 14. Zakona i tko umjesto njih dobiva mandat.

Naravno da Mandatno izvještava i o činjenici da je netko podnio ostavku kao i o njegovoj zamjeni.

I tek nakon prihvaćanja toga izvješÄ‡a zastupnici polažu prisegu.

I što je sada tu čudno?

Pa to da zastupnici biraju predsjednika sabora prije polaganja prisege i prije nego se zna tko su zapravo zastupnici.

I izbor mandatnog povjerenstva je prije toga.

Tako je propisano Poslovnikom. Čudan redoslijed. Koji je napisan davno prije nego je DIP ustanovljeno kao stalno izborno tijelu. I koje bi, po meni, trebalo odraditi onaj izvještaj koji radi Mandatno povjerenstvo. Nakon toga prisega i tek potom izbor predsjednika.

A može li doći i do sporenja oko mandata već na konstituirajućoj sjednici?

Može. Mediji pišu da HDZ ima sporazum s jednim partnerom u svojoj koaliciji da će mandat u saboru HDZ tom partneru dati na uštrb svoga mandata. Prevedeno, zastupnik HDZ ili stavlja mandat u mirovanje ili podnosi ostavku i dolazi taj iz bratske stranke.

Sve OK rekli bi. Bilo bi da nema zakonske odredbe da zastupnika čiji je mandat prestao (bez obzira na razloge) zamjenjuje slijedeći s liste (bilo redoslijedom bilo po broju preferencijalnih glasova – ako ima iznad 10% glasova) te iste stranke kojoj je pripadao zastupnik čiji je mandat prestao.

Do kakvih problema ta odredba može dovesti, pisat ću drugom prilikom. Samo mi sada nemojte pisati da sam i ja kriv što je takav zakon. Nisam jer je naš prijedlog bio: tri preferencijalna glasa, bez praga od 10% i u Sabor isključivo po broju preferencijalnih glasova.

Bilo kako bilo, nakon konstituiranja i glasanja o povjerenju Vladi (ako i do toga dođe) u Saboru neće biti četrdesetak onih koji su birači izabrali. Od toga oko trideset onih koji su izabrani preferencijalnim glasovima. Jeste li to znali 8. studenog?

Jedna od poluslužbenih teorija političke zavjere koja se ovih dana (ne)izravno mota medijima glasi: budući da ni HDZ-ovi tzv. domoljubi niti SDP-ova koalicija Hrvatska raste nisu na parlamentarnim izborima osvojili vlast, „domoljubni“ će Tomislav Karamarko idućih dana izvući na prvu crtu bojišnice svoju sofisticiranu artiljeriju i pokušati politički preživjeti biračkim „drugim mišljenjem. Ponovljene će izbore izboksati Most nezavisnih lista (ono što od njega još ostane oko Bože Petrova) ucjenama po obrascu Glogoški-Klemmovih šatoraša sa Savske 66, a „formalno-ustavno“ će ih „ovjeriti“ HDZ-ova predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović. „Principijelno“ i bez obzira što neće iscrpiti sve Ustavom i zakonskim paragrafima predviđene mogućnosti za uspostavu nove vlasti. Taj bi potez u HDZ-ovu korist cementirala mišljenjem (stranci naklonjenih) ustavnih stručnjaka.

Izvanredni parlamentarni izbori su izgledniji od fatamorgane „reformske vlade“ u kojoj bi, jelte, za istim stolom, ali kao mali od kužine, vladali i Karamarko i Zoran Milanović, uz nekog nestranačkog premijera Iks Ipsilona. Ili Mostovog. Ili bez prvaka dviju suprotstavljenih koalicija. Koaliciji Hrvatska raste, ali i većini birača, s razlogom je neprihvatljivo dijeliti vlast s ideološki, svjetonazorski i na svaki drugi način nepodobnim buljukom militantnih desničara u HDZ-ovom „domoljubnom“ taboru. Ako se ostatak Mosta, nakon jasne poruke koalicije Hrvatska raste da ne želi istu vladu s HDZ-om, odluči za Karamarka, pa im se još pridruži nešto sitneži s jednim-dva-tri mandata, RH će dobiti nemoguće impotentnu i skupu vlast s dvadesetak političkih aktera. I – piši kući propalo je.

Ponovni, izvanredni izbori, međutim, već su dnevna mantra i onih koji još buncaju o „vladi stručnjaka“ ili se kao za slamku spasa hvataju za mogućnost da HDZ-ova „žena iz naroda“ Grabar-Kitarović presiječe gordijski čvor. Riješi bezizlaz mučne pat-pozicije tako što će imenovati nestranačku vladu i raspisati izbore. Ako Most i Božo Petrov konspirativno plešu u tom vrzinom kolu, plešu u korist vlastite i štete svih građana. Nevjerojatna je podudarnost scenarija ponašanja Mosta te savskih šatoraša i kolovođe im Đure Glogoškog, a ZNA SE tko su scenaristi i tko je pisao sve što su Glogoški i drugovi čitali novinarima s tutnutih im šalabahtera. I Most je stalno „otvoren za reformske pregovore/dogovore“, ali nekako s figom u džepu.

Kao i predstavnici RH u susretima s Glogoški-Klemmom i šatorašima, svaki se put sugovornici s druge strane stola nađu u čudu zbog novih ili nešto preinačenih starih Mostovih uvjeta o mandataru i formiranju nove vlasti u zemlji. Kao, žele preuzeti odgovornost za reforme, ali ne žele fotelje. Pa onda, nisu im baš mrske fotelje, „ako drukčije ne ide“ (a ne ide), ali mora ih se podijeliti s tri: SDP, HDZ i Most. Koalicija Hrvatska raste je odlučno protiv, pa makar časno pala u oporbu. Karamarku gori pod petama, koleba se, a paraobavještajno stranačko podzemlje sve čini, koordinirano s predsjednicom RH, ne bi li mu i bez izvanrednih izbora osiguralo političko preživljavanje. Bude li stani-pa’ni, žrtvovat će i premijersku ambiciju. Uz uvjet da ostane nekakav faktor u kovačnici „drvenog željeza“.

Dobro je za rejting i vjerodostojnost među građanima, što koalicija Hrvatska raste ne želi politički promiskuitetno ulizivanje radi bilo kakvog opstanka u nekom modelu vlasti kaka RH nije iskusio u prošlih 25 godine. „Tehnički vladajući“ ipak imaju nešto opipljivo pokazati građanima: Hrvatsku su pokrenuli naprijed na svim najvažnijim područjima i izvukli je iz recesije. Istina, još to nije Mount Everest gospodarskog i društvenog uzleta, ali jest nekakva iskra optimizma. Ubuduće može biti još bolje. HDZ-ovi „domoljubi“ nemaju ništa u rukama, tek bombastične fraze u koje bi, jelte, trebalo samo vjerovati, pa što bude. Kraljevstvo nebesko! Bude li ponovljenih izbora, samo će o biračkoj mudrosti i masovnoj izlaznosti ovisiti hoće li se Hrvtska većinski odlučiti za vrapca u ruci ili za goluba na grani.

Ovo s Mostom i već četverotjednom „pregovaračkom“ trakavicom za sastavljanje nove vlade neprimjereno je, grubo podcjenjivanje birača, otprilike je kazala novinarima – izbornom voljom politički umirovljena – bivša premijerka Jadranka Kosor. Zapravo je samo interpretirala bujajuće opće neraspoloženje građana poslijeizbornim ni vrtit, ni mimo stanjem. Koje se očito neće,okončati do Božića ili Nove godine nekim učinkovitim dogovorom o formiranju razvojno/reformski potentne,stabilne buduće vlasti. To se dalo naslutiti već tužnom činjenicom da je neodgovorno prokockan pokušaj izbora prof. dr. sc. Roberta Podolnjaka iz Mosta za predsjednika Hrvatskog sabora. Hrvatska raste predložila ga s 55 zastupnika da bi ga Karamarkovi „domoljubi“ glatko odbili.

Unaprijed se znalo za scenarij, kojim će se isprovocirati prekid konstituiranja 8. saziva Sabora, odnosno u kojem će se slučaju i zašto Podolnjak povući s crte preuzimanja pune odgovornosti i za ishod glasovanja i za sve što će se poslije događati. Dio je scenarija za izvanredne izbore, odnosno skrpljenu HDZ-ovu vlast „mnogo baba, kilava djeca“ unaprijed jasna spoznaja da predsjednica RH neće čuti ništa nova u drugom krugu konzultacija o novom mandataru vlade niti će biti pomaka u trećem, četvrtom… Odvagne li se ozbiljnije pretpostavka o tome kome su (naj)više u interesu novi izbori, teško se oteti dojmu da to nije HDZ. Prvi put je istrčao „uništa“: Karamarko je prepotentno obećavao 70-80 mandata, a dopalo mu je jedva 56, plus tri iz dijaspore. I šlus. Nema više. Gotovo.

Da bi vidio do fotelja u premijerskom uredu, ne bi mu mogla pomoći ni Očna klinika bolnice na Svetom Duhu. I sad je panika. Uza svu trgovačku alkemiju, 76 mu je zastupničkih ruku minimuma za mandatara isto što Blanki Vlašić letvica na 290 cm visine. Već se u izbornoj noći, a danas pogotovo, pokazalo čistom političkom nezrelošÄ‡u „domoljuba“ i palanačkim primitivizmom „slaviti“ debakl relativne pobjede (beznačajnih 3461 glas više) mrtvo-pijanim valjanjem po podu izbornog stožera, zamotavanjem u zastave, neuravnoteženim kreveljenjem, balansirati s čašom piva na sijedoj glavi nekog metuzalema… A vlast na tako dugačkom štapu!

Bi li u ponovljenim izborima bila dohvatljivija kad bi razočarani birači, možebitno, znatno smanjili izlaznost i time povećali „domoljubne“ izglede? Je li to opcija, koja sada minira pregovore s Mostom i konzultacije na Pantovčaku, zbog koje Most vrluda i ucjenjuje, a Grabar-Kitarović razgovara s Božom Petrovom u četiti oka? Dosad se pokazalo da je HDZ-ovo biračko tijelo ne samo brojnije od SDP-ovog (zbog 18 godina smišljenog uhljebljivanja „svojih“, od mjesnog odbora do vrha države i u dijaspori) nego i discipliniranije u odazivu na birališta. Što je manja izlaznost, HDZ s bilo kakvim partnerima bolje prolazi. Drugi izbori? Zašto ne?

Mnogo sada ovisi o tome hoće li se Kolinda Grabar-Kitarović, poučena time što birači/građani uistinu misle i žele od budućih „vladara“ zemljom – a žele promjene bez dominacije desnice – odlijepiti od klijentelističko-uh
ljebničkih interesa svoje naoko bivše stranke (vidi poruku bojom njezina kostima na biralištu) i prestati spašavati Karamarkovu stražnjicu, odnosno gurati HDZ na kakvu-takvu, ali vlast. Teško je vjerovati da je kadra oteti se magnetizmu sinergije ZNA SE s kim i Božom Petrovom koji je, reče Mostov disident Stipe Petrina, „dopodne jedan“, a poslije tajnovitog izbivanja od dva-tri sata „drugi čovjek“. Čiji je igrač, ako jest, šef Mosta? Petrina tvrdi da se o Mostovom ponašanju odlučuje – izvan Mosta. Gdje?

U Nacionalnom vijeću te platforme (50 posto su saborski zastupnici) neki su od osnivača (zajedno sa Željkom Markić) minorne crkveno-laičke strančice Hrast. Ta skromna družba, raskoljena u navodnom šaketanju radi predizbornog koaliranja, u liku je predsjednika Ladislava Ilčića dio HDZ-ove tzv. domoljubne koalicije. U cijeloj toj gunguli, koja građanima već iritantno lomi živce, CRO Demoskop bilježi da je SDP-ova Hrvatska raste uvjerljivo javnim rejtingom nadjačala Karamarkove „domoljube“ i da je Karamarko i dalje najnepopularniji političar u zemlji.

Prema tome, HDZ-ova će „žena iz naroda“ na Pantovčaku učiniti dobro najprije sebi, građanima i hrvatskoj politici, ako se okani ustavne alkemije glede i u svezi vladina mandatara i konstituiranja nove vlasti. Ona ima svoje mjesto u državnoj hijerarhiji i morala bi biti stranački virgo intacta u tome obnaša li zakonodavnu i izvršnu vlast lijeva, desna ili neka treća opcija, ako je transparentno sastavljena strogo po ustavnim i zakonskim normama. Srce i razum ne moraju uvijek ići zajedno, ali odgovornost i obraz moraju.

Doba građanskih ratova, državnih udara i barikada oko institucija vlasti, nadajmo se, danas valjda nitko psihički normalan ne priželjkuje u Hrvatskoj. Destruktivne paranoje među samozvanim mesijama, dakako, ne nedostaje. Zato je mudra predsjednica „svih građanki i građana“ itekako pozvana voditi računa o tome.

Marijan Vogrinec

Vražja stvar taj Facebook: antička agora u digitalno doba. Ili starorimski forum. Glas javnosti, čitamo u povodu HDZ&Mostovih „pregovora“ o strukturi buduće vlade i konspirativnog licitiranja imenima mogućih ministara, traži podnošenje kaznene prijave protiv metkovićkog psihijatra, šefa tzv. HDZ-a 2 – stranke i političke platforme službenog naziva Most nezavisnih lista – Bože Petrova zbog „zloporabe javnobilježničke isprave i prijevare 320.000 birača“ na prošlim parlamentarnim izborima. Pa onda ista „ljubav“ prema napadno prevrtljivom i nevjerodostojnom HDZ-ovom izbornom spasitelju Petrovu: „Troje članova moje obitelji dalo je glas prevarantu i zato sam ih iselio iz stana; eno ih, spavaju i jedu u garaži“. „Zar se taj ne boji Boga kad se usudi tako podlo mazati oči građanima; gdje mu je katolički osjećaj za sedam smrtnih grijeha?“ – retorički domeće treći.

Navodno se bogobojazan otac troje djece Božo Petrov skamenio od neugode i straha na sjednici Nacionalnog vijeća Mosta, odali su novinarima neki mostovci, kad je pročitao da ga desničarski ekstrem pod mitrom sisačkog biskupa Vlado Košić dan uoči Badnjaka prostački grdi na svom Facebook profilu. Nazvao ga je veleizdajnikom koji gura državu u „komunističke ralje“, a Petrov je, lažljivo, samo hinio priklanjanje Mosta koaliciji Hrvatska raste. Samo su totalni hlebinci vjerovali da će Petrov u vlast s SDP-om i koalicijom Hrvatska raste, tvrdi bivši predsjednik RH u kolumni u Autografu.hr. Smišljeno je povukao za nos i SDP s partnerima i cjelokupnu javnost. I svojih oko 320.000 birača. Pogazio i svoju prisegu ovjerenu javnobilježničkom ispravom da Most neće koalirati ni sa SDP niti s HDZ-om, jer su te stranke „krive za svu nesreću RH u prošlih 25 godina“.

Ništa od prisege. Nakon (ne)očekivane lustracije unutar Mosta, kojom se 19 saborskih mandata otopilo na 15, u dosluhu je s politikantski zauzetim vrhom „Crkve u Hrvata“ mogla početi završna faza uhljebničke/foteljaške operacije podjele plijena. Populističko-demagoški prozvane „pregovorima o reformskoj vladi s nestranačkim ‘domoljubno-stručnim’ (sic, Karamarkov nebulozan gemišt nespojivih sastojaka) premijerom“. Nesretni sisački biskup našao se pozvanim istog časa obnoviti svoj Facebook profil – zatvorio ga je odmah nakon što su ga građani zasuli lavinom uvreda i negodovanja zbog „komunističkih ralja“ – te se po mitri posuo debelim slojem pepela i ispričao Boži Petrovu. Ta, svoji smo, zar ne?

To što se između vođe Mosta „nezavisnih“ lista Bože Petrova i šefa HDZ-ovih „domoljuba“ Tomislava Karamarka događalo od večeri uoči katoličkog Badnjaka do ponedjeljka/utorka uoči Sveta tri kralja, izazvalo je mučninu u želucima većine građana. Prosvjedi na društvenim mrežama samo su dio negativnog naboja šire društvene javnosti, što je tek uvod svemu nemilom što slijedi. Građani masovno shvaćaju da se radi o neozbiljnom, politički nezrelom i možda moralno upitnom društvu 23 koalicijska partnera (osam „domoljuba“ s HDZ-om i 15 mostovaca), koje se rigidnom poslijeizbornim alkemijom, primjetno foteljaških/uhljebničkih apetita, dokopalo formalnih uvjeta za uspon na vlast.

Rogovi u vreći načelno telale o užasnom „stanju nacije“ za koje su, jelte, krivi isključivo SDP/Zoran Milanović i troje partnera u prošle četiri godine. Nikako Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman – koji je dopustio ratno profiterstvo i kriminalnu pretvorbu/privatizaciju narodnog vlasništva – te HDZ u 18 godina vlasti u RH!? Je li Ivica Račan/Zoran Milanović izmislio otrov „150-200 bogatih hrvatskih obitelji“ za masovno uništenje građana i gospodarstva ili je sedam godina SDP-ove vlasti iznjedrilo korupciju, sveprisutan kriminal, klijentelizam, nepotizam i ina zla divljeg, predatorskog kapitalizma na primitivan hrvatski način?

Hrvatska je krvavo platila „domoljublje“ prvaka „državotvorne politike“, na koju se opet poziva Karamarkova šira družina novih/starih uhljeba. Opljačkana imovina se procjenjuje na oko 300 milijardi eura. Tu su korijeni gospodarskog, društvenog i moralnog kolapsa zemlje i dužničkog ropstva građana, koje je postalo masovna dnevna patnja. Zemlja na prosjačkom štapu – čije bi savjesno i zauzeto političko vodstvo bilo u stanju raspoloživim resursima RH pružiti udoban/bezbrižan život građanima – maloumno tjera „Hrvatice i Hrvate“ u pučke kuhinje i prekopavati kontejnere s kućnim otpadom. SDP-u se može nabiti na nos, što u dva mandata koalicijske vlasti nije odlučnije i učinkovitije čupao taj korov i suzbijao parazite.

„Imamo Hrvatsku!“ – stiskao je Tuđman zube i šake onomad na kninskoj tvrđavi. Redikulozni će Ljubo Česić Rojs kasnije izlanuti čuvenu: „’Ko je jamio, jamio je“. I imat će pravo. Ustavni sud RH, kojem se politikantski mijenjalo paragrafe o izboru sudaca ne bi li se Jasni Omejec legaliziralo crnu togu, „proslavit“ će se lani odlukom o zastarijevanju slučajeva ratnog profiterstva i pretvorbenog kriminala. A pretvorbeni kriminalci i ratni profiteri, od kojih svatko od nas poimence poznaje barem dvojicu-trojicu, mirno šeću kao „časni i ugledni građani“, pače „veliki Hrvati, domoljubi, branitelji i vjernici“. I razmeću se nevjerojatnim bogatstvom za čije porijeklo država niti želi pitati niti su ga oni ikom dužni dokazivati.

Mnogi su od njih na važnim državnim i „braniteljskim“ dužnostima, sada opet i u Hrvatskom saboru, pa će osuđeni ratni zločinac, deklarirani ksenofob, proustaški jurišnik, pacijent pravosudnog tretmana, politički analfabet iz pasivnog kraja i ini među besprizornima svršavati od sreće kad ih Željko Reiner oslovi „časnim zastupnikom/com“, a mjesečno osvane na računu „reducirana“ saborska plaća od kojih 15.000 kuna. Da ti pamet stane. Legendarni bi Mladen Delić dreknuo iz svega glasa, ali sada od groze i nevjerice: „Ljudi, je li to moguće!?“ Jest. Samo što to Karamarko i Petrov ne bi priznali ni pred streljačkim strojem.

Oko političkog plijena koji se još dade nekako popabirčiti u Bijednoj Našoj sjatilo se sada dvadeset troje grabežljivih kojima, je li, nije do fotelja, novca i moći, nego do „reformi“ i „narodnog dobra“ (sic). Samo im je to na pameti, a da bi „preuzeli odgovornost“ (sic) – koja je u RH već 25 godina politički izlizana frazetina, bez ikakva smisla i sadržaja – moraju zasjesti u odgovarajuće fotelje. Sliči to šareno, neodgovorno društvo goropadnom jatu lešinara što se neobuzdano gura nad ostacima strvine, grakće, mlatara krilima i nasrće razjapljenim kljunovima jedan na drugoga. Lavovi su se već nasitili i lijeno odvukli u svoje kržljave hladovine.

Strašno neugodan prizor to jalovo i beskonačno Karamarko-Petrov razvlačenje i uporno obmanjivanje javnosti. Solidarno su uključili u lešinarenje najveću uvredu zdravoj pameti: Karamarkovo instaliranje na premijerski fotelj kanadskog Hrvata Tomislava Tima (sic) Oreškovića koji jedva natuca hrvatski jezik. Smokvin list za njegovo premijersko soliranje i Petrovljevo sekundiranje. Nazivi dužnosti u novoj vladi uopće nisu važni, jer će slijed odlučivanja biti: Tomislav Karamarko – Božo Petrov – Tihomir Orešković. Plus Ivan Lovrinović (Most) i Branko Hrg (HSS) kao paralelni politički fikusi. „
Reformska“ momčad iz snova. Hrvatska, drž’ gaće!

Da se uistinu Hrvatskoj ne piše dobro s takvom i tako sporno skrpljenoj vlasti, dade se naslutiti iz načina te tu i tamo provaljenog sadržaja HDZ&Mostovih „pregovora“ o resorima i imenima budućih ministara. Neki su među njima takvih ljudskih, stručnih i političkih pedigrea da bi im pojedinačno bilo krajnje neumjesno povjeriti na čuvanje i dvije ovce nacrtane na papiru. Neki pak HDZ-ovi prvaci nisu pokazali znanja, volje i iole vrijednih rezultata u vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor, a sada se opet guraju vedriti i oblačiti s Karamarkom.

Za popišati se od smijeha kad se ljudi u zrelim godinama usude javno valjati laži i nebuloze kao produkte svoje natprosječne inteligencije u koju, dakako, ne stane barem zrno sumnje da će ih građanski zdrav razum pročitati kao šarlatane niskog uhljebničkog profila. Kao i buljuk „domoljubnih“ marginalaca i samozvanih vođa nekih od 1206 „braiteljskih“ udruga, koji samostalno nemaju izbornu prođu ni u svojim mjesnim odborima i gradskim četvrtima. Sam je Božo Petrov na prošlim izborima dobio tek 764 preferencijalna glasa među 16.788 stanovnika Grada Metkovića (popis 2011.), što više od ičega govori koliko su gradonačelnik i Most omiljeni u gradu na Neretvi. A šire, u Hrvatskoj? Ma, dajte najte.

Ironijom sudbine, on će kao Karamarkov mali od kužine suodlučivati o državnom novcu i sudbinama građana u iduće četiri godine. No, dobro, Ivan Tepeš (HSP AS) neće biti ministar obrane ni HDZ-ova Josipa Rimac (pod pravosudnim tretmanom zbog navodno nekretninskog kriminala) ministrica pravosuđa, ali i takva su imena predviđena koalicijskim sporazumima „budemo li u poziciji formirati vlast“. I, indikativna caka: Karamarko i Petrov slažu resorski domino, igraju kadrovsku simultanku sa živim figurama, ali – bez mandatara Oreškovića.

Kako to, ako su ta dvojica uglas obnarodovali da će „domoljubni stručnjak“ iz Kanade biti neovisan izbornik vladine momčadi? Pomoćnički će dvojac, vidi vraga, zidaju vladu po svom projektu, a najvjerojatniji će premijer samo potpisati – uporabnu dozvolu. Složna braća kuću grade. Divota. „Prijedlog koji je iznijela Domoljubna koalicija je na tragu onog za što se Most zalagao od samog početka, racionalizacije državnih institucija“, potvrđuje Petrov. „Imamo još dva tjedna pregovore, što je kratko vrijeme i u suradnji s Domoljubnom koalicijom napravit će se tim ljudi koji će u idućih šest mjeseci analizirati postojeću situaciju i napravit će se kvalitetan plan, ne samo za ministarstva nego i za državne agencije i državne upravne organizacije.“ Sic. Jadni Petrov ne zna da ne postoje „državne upravne organizacije“, a puna su mu usta „reformi“ – uprave. Neozbiljno.

Bla, bla, bla… „Ga, ga, ga, ga, ga!“ – završio bi svoju „Pačju školu“ ponajbolji majstor (ne samo) dječjeg stiha na europskom Jugoistoku Jova Jovanović Zmaj. „Učio ih, učio/ od srede do petka,/ al se nisu odmakli/ dalje od početka./ Nije bilo uspeha/ učiteljskom trudu,/ cela muka njegova/ ostade zaludu./ Ništa više ne nauči/ pačurlija ta,/ nego što je i pre znala./ Ga, ga, ga, ga, ga!“ Toj neozbiljnoj i već vidljivo nesposobnoj družini HDZ&Most valjda treba cijeli jedan mandat za razgovore, pregovore, planiranje, prihvaćanje i odustajanje, pisanje pa brisanje, a onda još jedan da konačno počnu „reforme“, kojima će narasti tolika brada da će postati besmislene. Hrvatska, drž’ gaće!

Kvaran aksiom kvarne hrvatske politike vodi državu, prečicom, u vražju mater. A to nije nikakva tajna koju bi na početku ovotjednog zasjedanja „Visokog doma“ – opet bez dlake na jeziku – odao upravo saborski zastupnik koalicije Hrvatska raste Nenad Stazić (SDP). Ciljano je testom političke prevrtljivosti – dok si u oporbi, jedno; dok si na vlasti, drugo – izvrgnuo ruglu HDZ-ovu „domoljubnu“ neosjetljivost za mukom stečenu kunu poreznih obveznika i loš, nesocijalan kroj državnog proračuna. Gromoglasan smijeh u sabornici dao je Staziću za pravo, a javnost se još jednom – tko zna koji već put!? – mogla osvjedočiti da nova vlast, predvođena ZNA SE jurišnicima s po nekoliko uzastopnih uhljebničkih mandata u nogama, uistinu ne zna makar korak dalje od šuplje demagogije.

Nije problem prisjetiti se 77 HDZ-ovih amandmana, što ih je na lanjski proračun pročitao aktualni predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner, među kojima je bio i taj da se Uredu predsjednika RH smanji financiranje. Reiner je ciljao SDP i Ivu Josipovića, a kolateralno pogodio Kolindu Grabar-Kitarović. Stazić je prepisao rečeni Reinerov amandman u kojem je predložio da se Uredu predsjednice RH skine milijun kuna i tim novcem podeblja stavka za izobrazbu studenata s invaliditetom. Ironično je pojasnio da osobno neće glasovati za taj amandman, kao ni Klub zastupnika SDP-a, jer je glup i bedast, ali očekuje da će ga podržati Reiner i HDZ, jer su to učinili i lani. Bilo bi logično, zar ne? Ali, ne lezi vraže, kada su HDZ i njegovi politikantski stjegonoše držali do svoje riječi i vjerodostojnosti?

HDZ-ov ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar to je potvrdio i sada, čitovanjem: „Vlada ne prihvaća amandman“. Stazić je nastavio ironizirati: „To je nesporazum. To nije moj amandman. Jest bedast i glup, ali nije moj. Ja sam ga prepisao, a lani ga je predložio predsjednik (sadašnji, op.a.) Sabora, koji je uložio 77 amandmana u kojima je skidao sredstva s Ureda predsjednika Republike. Imao sam namjeru prepisati svih 77 njegovih amandmana, ali mi se nije dalo.“ Očekivano, saborska je većina odbila i druge Stazićeve amandmane kojima je tražio više novca u proračunu za znanost i obrazovanje, hitro zaštitila predsjedničinu kesu eda joj ne bi uzmanjkalo šoldi za samopromotivna putovanja po svjetu, ali si je zato dala oduška iživljavanjem na Uredu bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića. Pola milijuna dolje i, štono u svibnju, ključ u bravu.

Time je, polovično, ostvarena ljuta desničarska prijetnja/osveta „komunjari i partizanu“ Mesiću, zborno najavljena s političke desnice još prije koju godinu („kada mi dođemo na vlast, nema te više“). Trezveniji dio utjecajnih u vladajućoj momčadi ipak se nije usudio smjesta, „bezodvlačno“ ukinuti Ured i ostaviti Bivšeg bez lipe. No, ostao je zlokoban revizionistički eho: taj anti-Hrvat ne pridonosi Hrvatskoj, putuje u Sjevernu Koreju, druži se sa svjetskim kriptokumunistima, troši 800.000 kuna godišnje… „Mogu mi oni oduzimati što god hoće“, poručio je javnosti na prvi glas da će mu nova vlast uskratiti novčanu potporu, „ali mene ne mogu ukinuti. Osvećuju mi se zbog mog antinacifašizma i radikalne kritike trenda ustašizacije RH. Neće me zaustaviti ni utišati.“

„Bi li se i Franji Tuđmanu, da je živ, smanjivala sredstva“, retorički se pitao Stazić i dodao: „Bili bi manji od zrna gorušice, bili bi niži od trave, tiši od vode. Budući da vlada, a ni HDZ, očito ne cijene akademika Reinera u dovoljnoj mjeri da prihvate njegove amandmane – on glasa za, a vi protiv – ja ću povući ostale amandmane.“ Reiner se našao u neobranom grožđu. Bio je jedan od dvojice zastupnika koji su podržali amandman da se s milijun kuna iz predsjedničina ureda pomogne invalidnim studentima. Sabornica se prolomila salvama smijeha. A ne bi smjelo biti mjesta komediji na pozornici predviđenoj za odigravanje rola političke ozbiljnosti, razuma i poštenja prema građanima.

A toga odavno nema. Dignitet Hrvatskog sabora i zastupničko dostojanstvo su rapidno hlapjeli već za Tuđmanovog režima kada je histrionski šef u klupi HDZ-ovog zastupnika Zlatko Vitez izazvao sablazan „državne politike“ izjavom da se Sabor pretvorio u običan – kokošinjac. Poslije su se znali nizati kojekakvi još degutantniji epiteti o „Visokom domu“ i „uvaženim zastupnicima“. Građane više nitko ne može razuvjeriti u uvjerenju da se radi o kobno degeneriranoj instituciji parlamentarne demokracije uhljebničkog tipa, čiji uvelike neodgovorni/nesavjesni politički zaposlenici sami sebi dopuštaju uživati neprirodno visoke i razgranate povlastice. Sadistički parazitirati na muci poreznih obveznika, i usred najbolnije gospodarske, društvene i moralne krize.

Aktualna koalicija/sporazum HDZ&“domoljubi“&Most izrazito pojačava taj dojam: nije počela nijednu od obećanih reformi makar svojih „pripadajućih po zakonu“ apanaža što bodu oči javnosti, a kamoli nešto više od toga. Mostova ministrica uprave Dubravka Jurlina-Alibegović „reformirala“ je samo vlastito radno vrijeme: objavila je da ministruje samo od ponedjeljka od 8 sati do petka u 16 sati. I točka. Hrvatska, dakle, ne treba ministra/icu od petka u 16 do ponedjeljka u 8 sati?. No, krasno. Kao i to da – također Mostova – ministrica rada i mirovinskog sustava Nada Šikić javno, a arogantno, demonstrira notorno neznanje ne samo o tome što je državni proračun, a što državni budžet (za nju su to različiti sadržaji, a ne sinonimi za isti sadržaj) nego nema pojma ni o tome kako se puni proračun RH. „Zašto bih ja to morala znati na čelu resora koji vodim!?“ – čudi se ministrica pred novinarima. „Ima vremena, naučit ću.“

Politika se pretvorila u još gori kokošinjac od Vitezovog, demagogija nabujala do neba, a svađe i netrpeljivosti u još nedovršenoj piramidi vlasti, čak u najvišem vrhu, više se ne daju kontrolirati. Odvratan dojam među građanima ostavlja luda, vlastohlepna grabež Tomislava Karamarka, Bože Petrova, Tihomira Oreškovića i Kolinde Grabar-Kitarović za rukovanje uzdama ionako rastočenih i škripavih kola sve nesretnije i depriminiranije Bijedne Naše. Nije važno kako ljudi žive, važno je samo pokazati – „ja sam glavni/a“. To nije dobro. Sve se više pokazuje točnom politička procjena o tome da nema izgleda nova vlast rogova u vreći, neprirodno skrpljena od političko-ideološki i svjetonazorski često kvarnih, nekompatibilnih dijelova. Neiživljenih osobnih ambicija i totalno pogrešnih političkih procjena.

Stazićeva ironija nije samo grubo skinula „dušobrižničku“ HDZ-ovu masku nego i, kolateralno, izbacila na čistac neprimjereno ponašanje HDZ-ove „žene iz naroda“ Kolinde Grabar-Kitarović. Vlastohlepno na unutarnjopolitičkom planu i lidersko, bez pokrića, na vanjskopolitičkom. Neskrivenom podložnošÄ‡u Karamarkovoj volji za račun HDZ-ovih interesa, Grabar-Kitarović je svjesno pristala biti predsjednica tog dijela biračkog tijela i dijaspore, a ne „svih Hrvatica i Hrvata, i svih ostalih građanki i građana RH“, kako se rado, a netočno voli predstavljati. Zanemaruje broj glasova i strukturu izbornog rezultata u drugom krugu. Na međunarodnom planu, pak, ancila je imperijalne politike SAD-a i zagovornica militantne NATO-ove strategije u Europi i svijetu. To nije
interes RH, služiti nedemokratskoj moći.

Po povratku njezine obitelji iz Bruxellesa u Zagreb, kćerku je upisala u Američku međunarodnu srednju školu. „Velikoj Hrvatici“ na čelu hrvatske države, hrvatske škole nisu dobre? Valjda zato, što će u američkoj naučiti znatno više i bolje o tome da su Hrvati najstariji europski (i šire) narod (forenzički „dokazao“ Dragan Primorac), da su Hrvati u svemu najsuperiornija nacija na europskom Jugoistoku i ne pripadaju slavenskom korpusu, da su Domovinski rat i hrvatski branitelji sama esencija naše državnosti i demokracije, a Franjo Tuđman neupitni Otac Domovine… Sve ono o čemu Karamarko i „domoljubi“ godinama homilijaju uči se u američkim školama i zato HDZ-ov ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar s kurikularnim reformatorom Borisom Jokićem nema brige: RH će se vinuti u razvojnu stratosferu samo copy past zahvatom u školu Uncle Sama.

A nije se sabornica smjela toliko smijati Reineru zato što ga je Stazić zaskočio njegovim amandmanom s jednogodišnjom bradom. Da je bio fer, njegov bi mu stranački šef pravodobno pojasnio zašto HDZ-ovoj ekspozituri na Pantovčaku ne treba uzeti ni lipe. „Gledaj, Željac“, mogao je kazati, „koga zanimaju i što ‘vječnoj nam i jedinoj Hrvatskoj’ znače tamo neki invalidni studenti! Naša je Kolinda u samo godinu mandata 32 puta putovala u inozemstvo, triput u SAD, a Josipović 35 puta u pet godina, ha. Nije mala stvar.“

Jest da Hrvatska nije imala ama baš nikakve koristi od predsjedničina turizma ni u SAD, ni u Kinu niti u BiH i Vatikan, ali… Nekako nakon puta Grabar-Kitarović na noge Angeli Merkel – valjda da joj se ispriča za nedolične objede u povodu kancelarčine potpore izbjegicama sa Srednjeg i Bliskog istoka, gdje SAD/NATO i europski saveznici siju smrt, razaraju tuđe domove, šire humanitarni pakao i raspaljuju terorističku osvetu u samom srcu Europe – Njemačka je investirala u Srbiji i zaposlila 3000 tamošnjih ljudi. Zašto je preskočila članicu „obitelji“, RH?

Eeee, Staziću, Staziću…! Valja podebljati predsjedničinu državničku kesu, a ne uzimati joj. Koliko još puta ona mora – za dobro, jelte, svih nas – putovati u SAD! Ako nikom drugom, a ono fratrima u katoličkim misijama i ZDS „domoljubima“ koji hrvatuju na daljinski, priređuju „donatorske večere“ za HDZ, a zelembaće drže u američkim bankama i businessima. Australija, Srednja i Južna Amerika (osobito Pavelićeva dijaspora u Argentini i Čileu), pa Južna Afrika, Azija… i ostatak globusa – svi se s prstom na čelu pitaju: „Kada će ugledna hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i nas posjetiti? Naša djeca već odavno uvježbavaju za slet dobrodošlice i pjevaju hrvatsku himnu gotovo kao Mia Negovetić“.

Pravo na javno zdravstveno osiguranje ima oko 4 milijuna ljudi. Doprinos plaća njih oko 1.7 milijun. Ostale je država oslobodila. I obećala da će troškove za njih plaćati iz proračuna. Naravno da ne plaća.

Oko 900.000 ljudi ta ista država oslobodila je plaćanja dopunskog zdravstvenog. I opet obećala da će ona umjesto njih plaćati. Naravno da ne plaća.

I sada kažu da je javni zdravstveni sustav u gubicima i neodrživ. To je trošak koji država ne može izdržati. Treba ga reformirati. Tako da povećavaju plaćanje onima koji plaćaju. Oni koji ne plaćaju ni doprinos ni dopunsko – ništa.

Dug u javnom zdravstvu stvorila je država jer nije HZZO-u plaćala ono što je po zakonu morala.

S druge strane, kada država kapitalistu dodijeli novac, to nazivaju stvaranjem povoljne poduzetničke klime. Kako bi oni, kapitalisti „otvarali nova radna mjesta“.

Pa im tako daju poticaje, subvencije, besplatna građevinska zemljišta, jeftiniju ili besplatnu infrastrukturu.. Pa čak su ih oslobodili plaćanja doprinosa za zdravstveno osiguranje za, tobože, novozaposlene radnike (to su oni koje najprije otpuste pa ih onda zaposle s poticajima ili oslobađanjem plaćanja doprinosa).

Kada se dakle mora podmiriti drug države za javno zdravstvo to je neopravdani trošak kojega država ne može izdržati. Kada se novac daje kapitalistima to je mjera unapređenja gospodarstva i poboljšanje poduzetničke klime. Pa makar radnici primali i minimalac.

I na kraju, ti kapitalisti koji su dobili pomoć države vašim novcem dobit iznose u inozemstvo. Legalno. Ili putem offshore kompanija.

Koliko puta ste čuli da tržište rada moramo učiniti fleksibilnim?

Tu mantru ponavljaju ne samo naši poslodavci i političari nego i „eksperti“ raznoraznih organizacija koji nas savjetuju na području ekonomije, od Svjetske banke i MMF-a do stranih instituta koji pišu programe našim strankama.

Fleksibilno. Djeluje tako pitomo, uopće ne boli. Bumo fleksibilni ak’ nam bu bolje.

No, kada tu fleksibilnost osjetimo i na svojoj koži, onda pas mater svima, ne?

Pa i onima koji su upozoravali da to zapravo znači ukidanje ili smanjivanje radničkih prava. I onemogućavanje zaštite preostalih prava zbog nedjelovanja, sporog djelovanja ili nepostojanja institucija. Prije svih inspekcije i (radnih) sudova.

Ali i zbog nedorečenih pravnih propisa. Koji su fleksibilni.

Kako to izgleda lako je prikazati na primjeru prava poslodavca da naloži i obveže radnika da radi prekovremeno, noću, blagdanom ili nedjeljom.

Recimo da je poslodavac prekovremeni rad, rad noću, blagdanom ili nedjeljom uveo po propisanom postupku. Recimo da svoje radnike nije prisilio da rade SVE nedjelje u godini i na dane SVIH blagdana (osim Uskrsa i Božića naravno). Kao što je to na primjer u trgovini.

Recimo i to da su radnici pristali raditi jer je poslodavac obećao platiti taj rad.

A ne uvesti preraspodjelu radnog vremena. Naročito za one koji imaju ugovor na određeno. A ta „preraspodjela“ pada baš na datum kada ugovor na određeno istječe.

Što kaže zakon (o radu) o plaćanju takvog rada? Citiram:

Članak 94. Za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

Pravo na POVEĆANU plaću! Koliko povećanu? Jednu lipu!

Ako poslodavac taj rad plati povećanu plaću za jednu lipu, sve je po zakonu! Fleksibilno!

Kako je došlo do te rupe u zakonu? Fleksibilno!

Zakonodavac (čitaj Hrvatski sabor) pošao je od pretpostavke da će iznosi tih POVEĆANJA biti utvrđeni u kolektivnim ugovorima. I čini novu pogrešku, u zakonu ne propisuje obvezni sadržaja kolektivnih ugovora (članak 192.)

Kada je država počela uništavati kolektivne ugovore u javnom sektoru (uz sveopće odobravanje onih iz privatnog sektora) i poslodavci su otkazali većinu postojećih ugovora.

Fleksibilni stručnjaci tada ustvrdiše da to nije problem jer ako nema KU, poslodavac mora donijeti pravilnik o radu.

Istina je to ali opet problem: zakon ne propisuje ni obvezni sadržaj toga pravilnika (članak 26.) odnosno ne obvezuje poslodavca da u njemu napiše KOLIKO ili KAKO će za taj rad POVEĆATI plaću.

Ma nema veze, kažu fleksibilni, postoji ugovor u radu pa se to tamo upiše.

Je, postoji ugovor o radu ali zakon ni tu nije propisao obvezni sadržaj (članak 15.) pa poslodavac u ugovoru o radu može upisati da će taj rad plaćati „u skladu sa zakonom“.

Fleksibilno. Jednu lipu doda na satnicu ili nadnicu i platio po zakonu.

Naravno, ako je taj prekovremeni rad ili rad nedjeljom uopće iskazao u evidencijama.

Zbog toga je potrebno da se zakonom o radu ili propišu minimalna povećanja plaće za rad nedjeljom, noću, blagdanom i prekovremeni rad ili da se kao obvezatni sadržaji kolektivnih ugovora, pravilnika o radu i ugovora o radu propiše i načini/iznosi povećanja plaće za taj rad.

PS. za one koji su ili će ići čitati zakon: povećanje plaće za ovaj rad nije ni naknada plaće ni dodatak na plaću.

Koga su zmije grizle, taj se i guštera boji, kaže stara narodna mudrost. Isti se alarm na uzbunu javlja kada HDZ-ova Vlada najavljuje privatizaciju čak 56 tvrtki u državnom vlasništvu. Imamo traumatično iskustvo kriminalne pretvorbe i privatizacije u režiji HDZ-a ’90-ih, čije posljedice i danas itekako osjećamo, i od kojih se ni danas, ni gospodarski ni društveno ni moralno nismo oporavili. O tome svjedoče tisuće pokradenih i propalih tvrtki i tvornica i stotine tisuće radnika koji su završili na cesti kao socijalni slučajevi. Posljedice tog zločina HDZ-a nad svojim narodom i državom osjećat će još mnoge generacije iza nas.

A sprema nam se, kako vidimo, novi masakr. Državni ured za upravljanje državnom imovinom otvorio je postupak javne nabave usluga savjetnika za početnu i neovisnu ocjenu portfelja trgovačkih društava u vlasništvu Republike Hrvatske prije donošenja odluke o privatizaciji trgovačkih društava u vlasništvu Republike Hrvatske s ciljem sklapanja ugovora s gospodarskim subjektom. Na popisu je 56 tvrtki, od toga je najviše trgovačkih društava od strateškog interesa, njih 28, od kojih je 16 predviđeno za analizu. Trgovačkih društava od posebnog interesa na popisu je 24, a 23 su uvrštena u analizu, dok su samo četiri trgovačka društva od posebnog interesa u kojem RH ima vlasništvo manje od 50 posto, i nijedno nije predviđeno za analizu.

Istina je, i Vlada i ministar gospodarstva demantirali su da će privatizirati poduzeća od strateškog značaja, i tvrde da je riječ samo o “analizi poslovanja društava u većinskom vlasništvu države i društava od posebnog državnog interesa, koja će biti temelj za izradu strategije odnosa prema tim društvima, a ne njihovu procjenu, pri čemu je cilj analize saznati u kakvom su stanju ta društva i po potrebi korigirati njihovu kategorizaciju”.

No, može li se vjerovati na riječ ili priopćenje Vladi koja ne provodi ništa od onoga što je obećala, a radi sve što nije, i to preko leđa osiromašenih građana, od zdravstvene do mirovinske reforme? Ili su svoje priopćenje ovjerili kod javnog bilježnika pa onda možemo biti mirni?

Zašto DUUDI unajmljuje i masno plaća savjetnike za analize? Nemaju li sva ta poduzeća svoja upravna i nadzorna tijela kojima je to posao?

Vlada najavljuje i da će DUUDI “imati značajnu ulogu i u prikupljanju 500 milijuna eura prihoda od aktivacije državne imovine prodajom stanova, zemljišta i vlasničkih udjela u tvrtkama” kako bi se smanjio javni dug. Zar oni misle da smo svi mi toliki hlebinci pa ćemo povjerovati da se 500 milijuna eura može skupiti prodajom zemlje I derutnih stanova?

Zašto je premijer Tihomir Orešković dao procijeniti tvrtke od strateškog interesa za Hrvatsk? Zašto je na analizi, recimo, Janaf d.d. koji je u prvom tromjesečju ostvario neto dobit od 53,8 milijuna kuna, što je porast od 85 posto u odnosu na isto razdoblje lani? I brojna druga poduzeća koja uspješno posluju?

Za čiji interes radi ova Vlada? Kome namjerava rasprodati ovu državu kao svoju ćaćevinu po modelu iz Alana Forda – “Cijena? Prava sitnica!”?

Tko se ponadao da smo najgore prošli s onom – “tko je jamio, jamio je”, grdno se prevario. Nove sumnjive privatizacijske rabote domoljuba i mostića tek nas očekuju.

I zato ne pitajte kome zvono s novom HDZ-ovom privatizacijom zvoni. Nama zvoni.

Izvor: Tomislav Končevski

Pravo na slobodu izbora je tvoje pravo i nitko nema pravo da ti to uskrati.

Koliko god je neka odluka u tvom životu ispravna ili ne, bolna, sa posljedicama odluke o vlastitom životu, ti se s njom moraš nositi kasnije.

Mislite li da je lako ženi donijeti odluku da pobaci? Mislite li da prije toga ne razmišlja, ne propituje sebe, ne sagledava sve mogućnosti?

Mislite da se ne slama, da mirno spava, da jastuk nije namočen suzama?

Varate se.

Nije to jednostavna odluka, ali život je takav da ti uvjetuje da odlučiš o nečemu na način kako sigurno ne bi da su drugačije okolnosti, drugi uvjeti za normalan život.

Nije svima divno i bajno. Ne liježu svi u postelje sa svilenim plahtama, nemaju svi osiguran posao, krov nad glavom.

Za većinu u ovom vrtlogu života svaki dan je borba za preživljavanje.

Zato, ne namećite im zabrane, dajte im uvjete da žive, da rade i da od svog rada osiguraju život dostojan čovjeka, a kakav život će imati, to će oni sami odlučiti jer to je pravo na slobodu izbora.

Milena Kraljević
Gradska vijećnica u Gradskom vijeću Grada Rijeke