Jednostavno je neshvatljivo zašto HDZ-ova „žena iz naroda“ Kolinda Grabar-Kitarović, kratkoročno zaposlena kao predsjednica RH, nije dosljedna sebi samoj. Kao predsjednici „svih Hrvatica i Hrvata i svih građanki i građana RH“. Zašto sada ni od koga na vlasti ne traži ostavku, kao što je tražila od bivšeg premijera Zorana Milanovića i SDP-ove koalicijske vlasti u paketu? Zašto sada, po njezinu kriteriju gotovo bezazlene neučinkovitosti, nitko ne treba odstupiti s dužnosti, a vlada se i saborska većina naočigled domaće i strane javnosti raspala?

Državno bezvlašće trokira u općem neredu međusobno nepomirljivo zakrvljenih koalicijskih HDZ&“domoljubi“&Mostovih; partnera. Glavni klaunovi, gutači vatre, akrobati, žongleri, krotitelji divlje zvjeradi, bradate babe i kepeci u tom su neviđenom političkom cirkusu ili, blagonaklono, neuspjelom eksperimentu upravo premijer Tihomir Orešković, vladini potpredsjednici Tomislav Karamarko i Božo Petrov te buljuk HDZ-ovih uhljeba, „domoljubnih“ Liliputanaca, reformski impotentnih 12 mostovaca i šaka polit-kameleona s dvodnevnim trgovačkim tečajem po kurikulu „lijeva ruka, desni džep“.

Zašto sada Grabar-Kitarović ne traži ni od koga odstup s vlasti, a ima milijun jakih razloga? Zato što ju je upravo voljom Tomislava Karamarka i blagoslovom Katoličke crkve upravo ta skupina, osim Petrova i mostovaca, izgurala na Pantovčak? I sada joj je ziheraški zahvalna, pa mora biti kuš i na delinkventno obnašanje – bezvlašća. Prvoj hrvatskoj predsjednici, jelte, trebalo bi vjerovati na riječ kako joj ništa na ovom i onom svijetu nije preče od „vječne nam i jedine“ i „nacionalnih interesa“. S tom „domoljubnom“ mantrom i liježe i budi se. Ne peče je savjest niti ima noćne more što je onomad tako žestoko, makar na to uopće nije imala ustavno ili zakonsko pravo, odlučno i britko tjerala Milanovića i SDP s vlasti ne bi li se oslobodilo mjesto Karamarku, HDZ-u i „domoljubima“, čiji svi stranački članovi zajedno ne mogu napuniti pola Lisinskog. A tada se u državi nije događalo ništa dramatično.

Dapače, četvrta godina mandata značila je izlaz iz duboke krize u koju je Bijednu Našu polovicom prvog desetljeća trećeg milenija uvalio HDZ Ive Sanadera, kojem su na raznim katovima hijerarhijske piramide svijeću držali mnogi danas vrlo glasni Karamarkovi apologeti. Pa i sam tada prvi policajac Karamarko, koji ništa nije čuo, vidio ni znao o milijunskom kriminalu za koji sada odgovara „dragi Ivo“. I Grabar-Kitarović je tada bila na zvjezdanom usponu političke karijere. No, solidne plodove četvrte SDP-ove koalicijske godine – porast BDP-a, industrijske proizvodnje, izvoza, opće potrošnje, zapošljavanja, smanjenje proračunskog deficita… – sada kusaju, zajedno s „Prvom Hrvatskom Majkom“ ovi što svađama, nesposobnošću i javašlukom svake vrsti upravo eutanaziraju RH.

Da samo kusaju i kukavički šute još ‘ajde-de, ali tu skromnu/obećavajuću pozitivu licemjerno pripisuju sebi u reformske zasluge. A nisu učinili ništa, osim poskupjeli građanima liječenje, prodali strateški dio Končara, ukinuli državni pečat, srezali sirotinji socijalne naknade, studentima uskratili stipendije i kredite, đački prijevoz, blokirali Cjelovitu kurikularnu reformu, financijski osakatili civilno društvo, napali medijske slobode i počinili kojekakva ina zla. Koja je to reformska mjera trenutne vlasti koja je, za razliku od SDP-ove koalicijske vlade, usuprot njezinoj „jalovosti“, omogućila rečenu pozitivu: rast BDP-a već šesti kvartal, industrijske proizvodnje, izvoza, opće potrošnje, zapošljavanja, smanjenje proračunskog deficita…? Nema ih da se svijećom traže.

Kako bi ih i moglo biti u okolnostima kad „Visoki dom“ tri tjedna zaredom nema kvorum, jer vladajući rogovi u vreći nisu u stanju skupiti većinu za odlučivanje, a vlada neozbiljno donosi odluke na – telefonskim sjednicama. Od osam sjednica, pet je telefonskih. Ministri su se telefonski izjašnjavali i o povjerenju vladinom prvom potpredsjedniku Karamarku, što je skandal prvog reda. A Grabar-Kitarović ni trc niti mrc, nego se usred općeg političkog sranja na državnom vrhu pravi grbavom: „Neću se miješati u političke odnose među koalicijskim partnerima na vlasti“. A što je s njezinom ustavnom obvezom/suodgovornošću za stabilnost zemlje? Kako to da se Milanoviću tako rado/zdušno miješala u posao, dok joj nije bio prisiljen malo grublje pokazati gdje joj je mjesto?

Iz tog zla i dugoročne štete koju trenutna HDZ&“domoljubi“&Mostova; neprirodna vlast nanosi svim građanima Bijedne Naše i vandalski demolira demokratske stečevine, ljudska, radna i socijalna prava te osnovni životni standard ne može proizaći nikakav rast. No, Grabar-Kitarović je u sinergiji s Katoličkom crkvom i civilnom desnicom grmjela neutemeljenom ljutnjom na „crvene“, a oni su se pokazali mlakom vodom prema njezinim plavo-crnima sada na objema stranama Markovog trga. HDZ-ova „žena iz naroda“ bila je zajedno sa stranačkim gazdom 197,9 posto ziher da ZNA SE opcija osvaja vlast s najmanje 146, ako ne i svim 151 saborskim mandatom, a Karamarko premijerski fotelj u trajno vlasništvo. Do samog umirovljenja! Sa zakonskim pravom na ured bivšeg premijera i sve masne povlastice kakve, i još veće, ima aktivan premijer RH

I onda se dogodila crna muka, čije posljedice danas ubijaju svaku nadu građana da mogu živjeti kao ljudi u vlastitoj domovini. Unatoč beskonačnim homilijama protiv „udbaša“, „komunjara“, „nenarodne i zločinačke, nehrvatske vlasti“, buna i šatoraško-stožeraškim cirkusima uzduž i poprijeko Bijedne Naše, Kolinda Grabar-Kitarović je jedva-jedvice iz drugog pokušaja progurana na Pantovčak, HDZ-u i „domoljubima“ su birači uskratili samostalno formirati vladu i saborsku većinu, a Karamarko je ponižen time da mu je nekakav tamo provincijski Most izmaknuo beć mjesecima unaprijed bezecirani premijerski fotelj ispod guzice. Da barem nije tako neoprezno unaprijed vikao hop: „Ja ću biti sljedeći premijer, a ne Milanović, drugi put!“ Kad ono… Kao pijetao koji prerano kukurikne.

Dramatičan rasplet upravo se događa, igre prijestolja na otvorenoj sceni, a Karamarkova je politička karijera/budućnost krajnje upitna i u samoj stranci, a kamoli izvan nje. Za koji mjesec, sva je prilika, Karamarka se možda više nitko neće ni sjetiti. Čak ni Kolinda Grabar-Kitarović, koje pak ne bi bilo tu gdje sada jest da to Karamarko nije htio. Ali, vrag je ta politika. Da vrag, gmizava jegulja otrovne krvi. Sudeći po priopćenju s izvanredne sjednice HBK i trbuhozbornom komentaru glavnog urednika Glasa Koncila vlč. Ivana Miklenića „Izigravanje općeg dobra“, „Crkva u Hrvata“ je anatemizirala Karamarka kao heretičnog Pedra. Distancira se od njega i njegovih pristalica u HDZ-u („domoljubi“ su ionako nevažna, sitna buranija), jer sve adute stavlja na premijera Oreškovića i potpredsjednika Petrova kako bi se tzv. preslagivanjem u vrhu desničarske vlasti, makar na neko vrijeme, izbjeglo izvanredne parlamentarne izbore. I spriječilo povratak na vlast proširene SDP-ove koalicije Hrvatska raste.

Račun bez krčmara? Po svoj prilici. Građani su dokazano izgubili povjerenje u ovo što s
e sada još nadobudno naziva vladom i saborskom većinom i nema tog marifetluka koji će ih spriječiti da tim nečasnim uhljebima izborno udijele „pakrački dekret“ ili ti „vritnjak“. Što mu suštinski dođe na isto. Za tri i pol godine, otprilike, ista nevesela sudbina čeka HDZ-ovu „ženu iz naroda“, jer je neoprezno, da se ne kaže teža riječ, propustila priliku biti uistinu – predsjednicom svih žitelja Hrvatske. Bez obzira na njihovu stranačku, etničku ili manjinsku pripadnost, vjeru ili ine razlike. Ostala je to što jest, predsjednicom samo onih koji su je izabrali, a to je manje od četvrtine Hrvatske. Šteta.