Euro je veliki uspjeh – bez šale

Prijevod članka autora Grega Palasta “Euro je veliki uspjeh – bez šale” (The Euro is a Big Success – No Kidding) objavljenog 26. lipnja 2012. u The Guardian USA

Stav da je euro propao je opasno naivan. Euro čini upravo ono što je onaj koji ga je zamislio – i 1% onih koji su ga prihvatili (pod 1% se misli na 1% vrlo bogatih ljudi u odnosu na 99% ostalih građana koji ne posjeduju enormna bogatstva) – predvidio i isplanirao da čini.

Idejni tvorac eura je bivši ekonomist Sveučilišta u Chicagu, Robert Mundell. Ovaj arhitekt “supply side economics*” je sada profesor na Sveučilištu Columbia ali ja ga znam preko svog profesora iz Chicaga, Miltona Friedmana puno prije nego je Mundellovo istraživanje valuta i tečaja stvorilo prednacrt za Europsku monetarnu uniju i europsku valutu.

Mundell je tada bio više zaokupljen uređivanjem svog kupatila. Profesor Mundell, koji posjeduje i Nobelovu nagradu i staru vilu u Toskani tada mi je iznervirano rekao: «Ne dozvoljavaju mi da ugradim WC školjku ovdje. Imaju regulativu koja ne dozvoljava ugradnju WC školjke u ovom prostoru. Možete li to zamisliti?!»

Nisam to mogao zamisliti. Ali ja nisam imao ni staru vilu u Italiji pa mi nije bila bliska ni frustracija zbog nemogućnosti ugradnje toaleta prema trenutno važećim propisima. Zato je Mundell, poduzetni američki Kanađanin, odlučio nešto poduzeti po tom pitanju: smislio je oružje koje će demontirati državne regulative kao i zakone o radu (stvarno je mrzio sindikat vodoinstalatera koji mu je dobro naplatio premještaj njegovog «trona»).

«Teško je otpustiti radnike u Europi», žalio se. Njegovo rješenje: Euro. Euro će svoju zadaću izvršiti u trenutku kada udari kriza, objašnjavao mi je Mundell. Uklanjanjem državne kontrole nad valutom onemogućit će se te male zločeste državne dužnosnike, izabrane na izborima, da korištenjem Keynesianskih monetarnih i fiskalnih metoda izvuku naciju iz recesije.

«Ovo miče monetarnu politiku dalje od ruku političara», rekao mi je, «a bez fiskalne politike, jedini način da nacije zadrže zaposlenost je da se uklone prepreke business-u». Pri tome je naveo zakone o radu, zakone o zaštiti okoliša i naravno, poreze. Sve će to izbrisati euro. Demokraciji neće biti dozvoljeno da se petlja u tržište – ili u vodoinstalaterske usluge. Kako jedan drugi Nobelovac, Paul Krugman, primjećuje, stvaranje eurozone je prekršilo temeljno pravilo ekonomije poznato kao «optimalno valutno područje» (optimum currency area). To pravilo stvorio je Bob Mundell. No, to ne zabrinjava Mundella. Što se njega tiče, priča o euru nije priča o pretvaranju Europe u moćnu ekonomsku silu. To je priča o Reganu i Margaret Thatcher.

«Ronal Reagan ne bi postao predsjednik SAD-a da nije bilo Mundellovog utjecaja.» napisao je Jude Wanniski iz Wall Street Journala. «Supply side economics», koje je pionir bio upravo Mundell je postala temelj Reaganomike, ili kako bi to George Bush stariji rekao, «Vodoo ekonomije», čarobno vjerovanje u uzuse slobodnog tržišta koje je inspiriralo i poteze Margaret Thatcher. Mundell mi je objasnio da je euro zapravo, dio Reaganomike: « Monetarna disciplina utjeruje fiskalnu disciplinu kod političara».

A KADA DOĐE DO KRIZE, EKONOMSKI RAZORUŽANI NARODI MOGU MALO ŠTA NAPRAVITI OSIM UKINUTI DRŽAVNE PROPISE I ZAKONE, MASOVNO PRIVATIZIRATI INDUSTRIJU U VLASNIŠTVU DRŽAVE, SREZATI POREZE I TIME POSLATI EUROPSKI TIP SOCIJALNE DRŽAVE U POVIJEST.

Zbog toga vidimo kako neizabrani premijer Italije, Mario Monti, zahtijeva «reformu» zakona i regulativa o radu kako bi omogućio poslodavcima tipa Mundell da lakše otpuste toskanske vodoinstalatere. Mario Draghi, neizabrani šef Europske Centralne Banke, poziva na «strukturne reforme» što je eufemizam za razoružavanje radništva. Citiraju nebulozne teze prema kojem će «unutrašnja devaluacija» europskih nacija ih učiniti više natjecateljski orjentiranima. Monti i Draghi ne mogu valjano objasniti kako će, ako sve zemlje pojeftine svoju radnu snagu, uopće imati od toga neku prednost. Ali oni ni ne moraju ništa nikom objašnjavati, trebaju jednostavno pustiti da se tržišta slobodno poigraju državnim obveznicama pojedine zemlje. Drugim riječima, valutna unija je ništa drugo do klasni rat.

Kriza u Europi i plamen Grčke krize odaslali su upozorenje na ono što kralj-filozof «supply side» sheme, Joseph Schumpeter zove «kreativna destrukcija». Schumpeterov ministrant i zagovornik slobodnog tržišta, Thomas Friedman odjurio je u Atenu kako bi posjetio «neposvećen oltar» na ruševinama spaljene banke u kojoj je troje ljudi poginulo kada su je anarhisti zasuli zapaljivim bombama i onda javno moralizirao o globalizmu i «neodgovornosti» Grka.

Požari, masovna nezaposlenost, brzinska rasprodaja nacionalnog bogatstva će dovesti do onoga što Friedman zove «regeneracija Grčke» i u konačnici, cijele eurozone. Tako da Mundell i slični njemu, sa vilama, mogu ugraditi WC školjke gdje god to njima padne na pamet. Euro, koji je Mundellovo dijete, je daleko od propasti i kao takav je postigao uspjeh veći nego što je njegov tvorac mogao zamisliti i u najluđim snovima.

* «supply side economics» je tzv. makroekonomski pristup koja smatra da je za gospodarski rad neophodno da budu uklonjene sve prepreke business-u, od poreza do posebnih regulativa, ekoloških, sanitarnih i ostalih propisa kojih se tvrtka mora pridržavati u poslovanju. Drugim riječima, «business bez granica a u korist businessmen-a».

— Preveo Igor Bušić