Zašto smo često sami i što to radi elita a što inteligencija

Kolumna Nikole VuljanicaPostoji jedna vrsta pokera kod koje nema najjače karte. Sjajna igra. Četiri asa jesu najjača karta, jači su i od četiri kralja i od četiri dame, ali nisu jači od dvije crne sedmice. Samo dvije crne sedmice ruše četiri asa. Generalna ideja je da nitko ne bi trebao biti u potpunosti siguran, bez obzira kakvu snagu ima.

Preneseno na našu političku situaciju, nitko ne bi trebao biti niti potpuno siguran bez obzira kakvu većinu ima. Bez obzira na to što svi „značajni politički čimbenici“ pušu u jednom trenutku u iste diple, ne znači da je to prava muzika, i ne znači da je u pravu onaj iza čijih se riječi svrsta više istomišljenika. Čast demokraciji, ali kad sam u pravu onda smo u pravu i kad svi drugi misle drugačije.

Pred ponešto smo mjeseci vrisnuli na deviznu klauzulu na kredite u Hrvatskoj kao na način otimanja suvereniteta Republici Hrvatskoj i načinu otvorene pljačke građana. Guverner HNB-a nas je proglasio neznalicama, ekonomski stručnjaci neobrazovanim laicima koji pojma nemaju što pričaju, koji hoće oteti štedne uloge građanima, upropastiti zemlju i slično. Ekonomski stručnjaci slagali su se uglavnom s guvernerom. Nakon desetak mjeseci ekonomski stručnjaci čvrsto su uvjereni da deviznu klauzulu treba ukinuti, sveučilišni profesori zabrinuti su za suverenitet Hrvatske, a direktori banaka gotovo da bi hapsili Rohatinskog jer im nije zabranio kredite u švicarcima. Puna kuća principijelnih ljudi.

Nekako istovremeno počeli smo temu (kojoj su se ubrzo još neki pridružili) o onima koji su u drugi penzioni stup ušli vlastitom voljom, prevareni velikim obećanjima. Obećanja su propala, a fondovi ispali još jedan financijski inženjering i zamka za naivne. Govorili su nam da rušimo mirovinski sustav koji je usklađen s Europom (kao da to znači da je neminovno pametan), govorili su nam da ne diramo taj sveti drugi stup i slično. Danas hrvatska vlada najavljuje zakon kojim bi se upravo to omogućilo što smo tražili – povratak onih koji nisu morali u drugi stup iz tog stupa u generacijsku solidarnost, a mediji govore da fondovi koji su ljudima trebali osigurati mirnu starost troše sve što zarade na vlastito funkcioniranje. A penzićima – šipak. Sad kad to predlaže vlada, s takvim potezom slažu se i veliki stručnjaci za penzioni sustav. Muka mi je od njih.

Par mjeseci nakon mirovina i devizne klauzule upozorili smo na kretenski sustav ovrha koji ne samo da je nehuman i nepošten nego je i protuzakonit. Ovrhe se provode nad svim primanjima (i onima na kojima se po zakonu ne bi smjele provoditi), provode se nad ukupnim primanjima (što je isto protivno zakonu), a provodi ih državna Financijska agencija. Država donosi zakone i državna ih agencija krši. Sustavno i bez oklijevanja. A opravdanje je dvojako. S jedne strane, ljudi bi sami trebali otvoriti neke posebne račune na koje bi išla primanja koja ne podliježu ovrsi (valjda da se Fina s tim ne zafrkava, ima ona pametnijeg posla) i drugo, Fina nije ni kadrovski ni opremom osposobljena da obavlja taj posao. Pa ako nije osposobljena što se hvata tog posla. Ja sam visok (?) 170 cm i teško da se mogu prihvatiti radnog mjesta visokog centra u Cedeviti. Kako god, još uvijek nam tvrde da pojma nemamo o organizacijama i ciljevima ovrha i da napadamo sustav. Ovo drugo je istina.

Tako, trajno nam se događa da kukuričemo prije drugih pijetlova (a nismo kukurikavci kao neki koji uopće ne kukuriču). Najčešće kukuričemo sami, onda kad vidimo stvari, ne onda kad je to popularno i kad se s nama slaže većina. To dođe naknadno.

Što politička „elita“ iz velikih i uglednih stranaka ne prima dobrohotno takvo ukazivanje na cirkuse kad se događaju, već tek onda kad oni kažu da je pravi „politički trenutak“, to je prihvatljivo. Te elite funkcioniraju po načelu vlastite koristi i problem postavljaju u prvi plan onda kad misle da iz toga mogu izvući korist. Inače ih problem ne zanima (vidi ovrhe, vidi odnos države i crkve, vidi „mangupe u vlastitim redovima“ i tisuće drugih stvari). Drugo od njih ne valja ni očekivati. Ono što je strašnije i što plaši jest činjenica da o svim tim problemima (s kojima ljudi u ovoj zemlji žive i umiru) naša inteligencija, naše akademije, naša sveučilišta, naši slobodni intelektualci, naši pjesnici i romanopisci, matematičari i kipari, kemičari i slikari, svi oni šute. Jer im se politika gadi i jer žele biti apolitična inteligencija. Dugo živim, ali takvu nisam upoznao. Ili misliš ili nemaš čime. Ili si pošten ili šutiš. To je sve.

– Nikola Vuljanić

| Broj posjeta: 1.316 |

1 komentar u "Zašto smo često sami i što to radi elita a što inteligencija"

  1. O svemu ste u pravu osim, bojim se o razlozima šutnje onih koji bi trebali biti glasni.
    Najveći poslodavac u Hrvatskoj je država i institucije države, istovremeno je isti taj državni aparat i najveći ako ne i jedini izvor korupcije. U suradnji sa korumpiranim pravosuđem, vladajući i njihovi opozicijski prijatelji su u mogućnosti upropastiti ili uzdignuti u nebesa karijeru svakog od navedenih ljudi koji bi trebali biti kritičari te iste ekipe. Halo?
    Čak i kada nešto pokušaju, upropaste vlastitu egzistenciju, a narod to vrlo brzo zaboravi i na izborima glasa za iste tako da osoba koja kritizira na kraju ispadne borac protiv vjetrenjača.
    To su pravi razlozi šutnje.
    Da li netko zna gdje je Ankica Lepej?
    Baba

Imate li komentar?