Zašto je politika pojela čovjeka?

Kolumna Marijana VogrincaŠto ti je čovjek! Kao muha. I manje i beznačajnije od muhe. Pucneš prstima – i više ga nema. Tek mrlja na ljudskom obrazu vječna jest. Svojedobno je, sada se s razlogom naveliko citira u medijima, pokojni predsjednik SDP-a Ivica Račan kazao suradnicima: „Mi možemo izgubiti izbore, ali obraz ne smijemo“. U SDP-u njegova miljenika Zorana Milanovića to više ne vrijedi, a u HDZ-u slično uvjerenje nikad i nije vrijedilo. Centrifugalna sila liderske volje i ponešto osobne ljudske taštine ili nesmotrenosti u stranačko-političkom ruletu u hipu izbace iz ravnoteže i najstamenije uzdanice. Ljude od osobitog povjerenja svojih stranačkih šefova i javne maskote „pobjedničkih“ politika.

Kao „dragi Ivo“ jučer, pa doskora njegova egzekutorica Jadranka Kosor kad je ovima dvoma „došao treći“, kako pjeva Bunjevac sa sjevera Bačke… Kao Marina Lovrić-Merzel i Željko Sabo ovih dana, a „kuvertirani“ Milijan Brkić Vaso vjerojatno već sutra ili prekosutra. Oni nisu miljenici te sreće koja je pomazila HDZ-ovog veseljaka Petra Čobankovića. On je, ulizujući se „dragom Ivi“, spiskao u Planinskoj 87 milijuna kuna poreznih obveznika, priznao „nestašluk“, malo gulio krumpir u staračkom domu „za opće dobro“ i – ostao u stranci! Novca nema, „dragi Ivo“ u Remetincu, a sve političke ovce opet na broju. I Čobi u vinogradu!

Da je makar Božje pravde na ovom svijetu kad već pravna Hrvatska ne postoji, odavna bi već i prva i druga stranka po brojnosti članstva gulile doživotnu robiju za bacanje države na prosjački štap. Sada, kad se i slijepcima od rođenja sve jasnije otkriva kako je i SDP kritično zaražen istim mutirajućim moralno-korupcijskim virusom od kojeg se i „novi HDZ“ preznojava u bolesničkom krevetu, bogobojazna se javnost s razlogom pita: što će biti s Hrvatskom koju naizmjenično vode toliko gramzljive i nesavjesne politike?

Nema više Marine Lovrić-Merzel i Željka Sabe za dojučerašnje prijatelje u SDP-u, nema ih ni za kumove Slavka Linića i Miranda Mrsića, nema ih ni za Zorana Milanovića, legendu herojske socijaldemokracije s neloberalnim srcem. Nema ih ni za buljuk kojekakvih uvlakača i nabiguza iz političko-interesne galaksije koji su do ranih jutarnjih sati znali s njima, uglavnom o trošku poreznih obveznika, talambasati po idiličnim mjestima u rajskim šumama i gorama i na sjenovitim obalama Lijepe naše. Još jučer se ljubili i grlili, nazdravljali i otirali masna usta, a danas se više – ne poznaju!

U kritičnim trenucima kad je policija vijala „dragog Ivu“ po europama, a supruga mu ipak potajice pakirala putnu torbu s najnužnijim zatvorskim provijantom, interesni uragan u HDZ-u drastično je savijao stranačke palme prema zamjenici na predsjedničkom tronu. Tek ih nekolicina – na čelu s Lukom Bebićem, Biancom Matković i Jerkom Rošinom – nije željela pljunuti na dugogodišnje prijateljstvo s Ivom Sanaderom od kojega su imali koristi. Ma koliko bio grješan i ogrezao u kriminal. A pokazali su se jadnim judama čak i takvi, kojima je bezgranično vjerovao i tajno im davao na ruke i po 10.000 kuna mjesečno!

Iste „moralne veličine“ iz ergele Sanader-Kosor, sve do tvrdokornog Vladimira Šeksa koji je zadnji popustio kušnji savjesti i makar mrvica moći, glatko su, u hipu, okrenule leđa dojučerašnjoj šefici i spremno dignule ruke za njezino izbacivanje iz stranke. Čim je Tomislav Karamarko zasjeo u sedlo i proglasio „novi HDZ“. Svi Kosoričini ministri, koje je uoči pedagoški poučnog gubitka vlasti uhljebila na masno plaćenim saborskim mjestima, više ju ni ne gledaju, zaobilaze u hodnicima „visokog doma“ i na svaki Karamarkov mig hitro skaču u položaj uplašenog psića koji na stražnjim nogama i svinutih prednjih šapa moli dreserov keksić. Dakako, i zborno grme protiv svojih nasljednika na grobarskom poslu!

Sramota do neba, ali to je realnost u aktualnoj hrvatskoj politici. Za tu zbilju nema svatko ni želudac niti toliko raskvašen mozak! Bez obzira što je politika zanat na udobnom mjestu pod crvenom iluminacijom te mnogo zdrave šuške u optjecaju. Marina Lovrić-Merzel i Željko Sabo, pokazalo se, nemaju svoje bebiće, matkovićke i rošine. Remetinečkim usudom totalno psihički demolirana Lovrić-Merzel sad je malo živnula zbog neočekivano isprovociranog ohrabrenja iz Porezne uprave kojim se pobija ključna inkriminacija, pa s razlogom traži puštanje na slobodu. No, tragična je spoznaja kako je više nitko ne zove, ne posjećuje niti joj se javlja na telefon.

Isto se dogodilo Sabi, samo što nije u pritvoru. Preko noći su ih ostavili svi dojučerašnji drugovi. Na nesreću, Sabi su nedavno liječnici ugradili pacemaker, razriješena je vukovarska vlast te ga zaskočila dva kaznena postupka. S punim džepovima lijekova, pod teškim psihološkim pritiskom i prijetećim Milanovićevim kažiprstom, vjerojatno će se iz inata opet kandidirati za gradonačelnika, jer u Vukovaru nema boljeg. Nije isključeno kako će – i pobijediti! To će biti bolna pljuska bivšim drugovima u SDP-u, koji ga ni jednom čak nisu pitali za zdravlje nakon teške operacije na srcu.

A Sabo im je bio član Predsjedništva, stranački drug i hrvatski branitelj, kojega su gotovo do smrti prebijali u ćeliji br. 11 niškog zatvora kamo je nakon pada Vukovara prebačen iz srbijanskog zarobljeničkog logora u Begejcima. Željko Sabo je iznimno zaslužan što je SDP imao gradonačelnika Vukovara i solidno stajao u tom dijelu Hrvatske. „Sada znam kako ti je, tek sada te razumijem“, navodno je kazao slomljeni Sabo prijateljici Mireli Holy, koja mu se jedina javila na mobitel. Zasluge i ljudskost u aktualnoj hrvatskoj politici nisu na cijeni.

Koliko su „nepolitički“ krivi Lovrić-Merzel i Sabo, procijenit će i odgovarajuće ih sankcionirati „pravna država“. To nije sporno, osim što će smisao i težina tog pravorijeka, kao i dosad, biti predmetom javnog propitivanja. Političke štete koje su afere Lovrić-Merzel i Sabo nanijele SDP-u, kao i nekoliko prethodnih, više se ne daju popraviti. Zato osjetno pada potpora i Zoranu Milanoviću, i njegovoj vladi i SDP-u. Plagijat „kuvertiranog“ glavnog tajnika „novog HDZ-a“ i prvostupanjska presuda toj stranci za pljačku vlastitog naroda neugodno lupaju u Karamarkovu glavu istim sramotnim čekićem zbog kojeg već neko vrijeme trpi i Milanović.

Manje-više što oni trpe, zaslužili su, ali ne smije zbog političkih obješenjaka trpjeti cijela Hrvatska! A takvim su se obješenjacima, na štetu Hrvatske i svih njezinih građana, pokazali i dokazali i HDZ i SDP. Sva je prilika da im birači kažu „dosta!“ na predstojećim izborima jer, kako to tvrdi predsjednik Hrvatskih laburista – Stranke rada Dragutin Lesar, ovoj zemlji na prosjačkom štapu „ne treba ‘treći put’, nego drukčija politika“. Ta „drukčija politika“, koju zagovaraju Laburisti, podrazumijeva „odgovornost, rad, poštenje, istinu i društvenu pravednost kao temeljne vrijednosti koje nitko ne smije iznevjeriti“.

U prošlih gotovo četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti, Lesar ima pravo, „nismo imali vladu koja se zalaže za načelo pravedne raspodjele društvenog bogatstva i društvenu pravednost“. I ne samo da se zalaže, nego da t
o dosljedno provodi!

| Broj posjeta: 794 |

Želite li komentirati? Objava: "Zašto je politika pojela čovjeka?"

Imate li komentar?