Većinski ili razmjerni izborni sustav?

Sjećate li se izbornog sustava na prvim višestranačkim izborima 1990.godine? Za one koji se ne sjećaju ili se zbog mladosti ni ne mogu sjećati, evo kratkog prikaza: radilo se o većinskom dvokružnom sustavu. Većinski zato jer su se birali kandidati direktno, a ne samo stranačke liste. A dvokružni zato jer je za prolaz bila potrebna natpolovična većina glasova, a u onim izbornim jedinicama gdje ona nije postignuta, tada se tamo održavao drugi krug izbora i tada je bila dovoljna relativna većina glasova za nekog kandidata da bi se smatrao izabran.

Naravno, ovo će odmah laburiste, uz neke sitne razlike, podsjetiti na naš nedavno održani Sabor i naš tamošnji izborni sustav.

Taj prvi izborni sustav iz 1990. godine je kasnije preko kombiniranog sustava (dio zastupnika se birao većinskim sustavom, a dio razmjernim) evoluirao u sustav koji imamo i sada, u čisti razmjerni sustav u kojem ne biramo više kandidate direktno, nego biramo samo stranačku listu, a iz koje onda u Sabor ulazi onoliko kandidata s vrha liste s obzirom na to koliko je ta lista osvojila glasova u odnosu na druge liste.

Koje je nedostatke pokazao dosadašnji razmjerni sustav?

Kao osnovno, birači nisu u mogućnosti utjecati na konačni izbor zastupnika, već se oni određuju jednom matematičkom metodom prema osvojenim glasovima, jer birači biraju samo stranačku listu, a ne i pojedine kandidate. Dakle, vrlo je bitan poredak kandidata na tim listama, a o tome obično odlučuju stranački vrhovi, jedan uzak krug ljudi u odnosu na veličinu biračkog tijela, drugim riječima, ti stranački vrhovi praktički već samim poretkom na listama određuju i sam sastav Sabora i to prije samih izbora. Kao da vlast proizlazi iz čelništva stranaka, a ne iz naroda kako je zapisano u našem Ustavu.

Što se može očekivati od takvih kandidata? Prije svega podobnost i lojalnost stranačkom vrhu koji im je osigurao saborsku plaću i ostale privilegije. S druge pak strane od takvih kandidata se ne može očekivati nikakva odgovornost prema biračima koji pune državni proračun između ostalih i za plaće saborskih zastupnika. Takav saborski zastupnik se ne mora dokazivati biračima prijedlozima zakona, konstruktivnim raspravama i drugim aktivnostima kojima bi doprinio radu samog Sabora, a samim time i boljitku samog društva. Takav zastupnik se mora dokazivati samo svom stranačkom vrhu kako bi si za naredne izbore opet osigurao dobru poziciju na listi, poziciju koja znači ponovni sigurni ulaz u Sabor.

Svjedoci smo često praznoj saborskoj dvorani, svjedoci smo neaktivnosti mnogih saborskih zastupnika. Eto, po nedavno objavljenoj anketi vidjeli smo da ima zastupnika koji nisu progovorili čak ni jednom u Saboru, a ima i takvih koji su jako rijetki gosti u Saboru, ali svi plaću redovito primaju. Ima zastupnika koji doduše jesu statistički aktivni, ali ta aktivnost se uglavnom svodi na ispravke netočnih navoda i to na nivou djeteta iz vrtića (Sara, oprosti na usporedbi), dok pak kod takvih nema ni traga konstruktivnosti, sposobnosti, kreativnosti… Ukratko, uludo potrošeni mandati. Zadatak svih njih je da samo dižu ruke prema nalogu stranačkog vrha, a još k tome glasovanja su obično petkom, jer teško je uočiti većinu saborskih zastupnika kroz tjedan u Saboru kako bi odmah nakon završetka rasprave po pojedinoj točki dnevnog reda mogli prionuti i glasovanju.

Da se zastupnici biraju direktno, a ne preko stranačkih lista, bi li takvi zastupnici uopće ušli u Sabor? Možda poneki i bi, ali u daleko manjoj mjeri, ali i ti bi postali svjesni da se moraju promijeniti (ako mogu) ako žele ponoviti mandat na slijedećim izborima, jer birače pritisnute krizom, ne samo ekonomskom, nego prije svega i moralnom koja je na neki način i uzročnik ove ekonomske krize, danas itekako interesira da u Sabor uđu oni koje krase visoke moralne, etičke, profesionalne i druge vrline.

Kad se glasa za stranačku listu mnogi glasaju po sistemu „protiv“ a ne „za“, ili pak „za najmanje zlo“, a ne za najboljeg kandidata. Jer na svakoj listi ima kandidata koji se možda i sviđaju biračima, ali i onih koji im nisu po volji, ali na izbor pojedinog kandidata nemaju nikakav utjecaj. Stoga bi direktni izbori kandidata mogli povećati i izlazak na izbore, jer mnogi od onih koji apstiniraju, jer „nemaju za koga glasati“, vjerojatno bi uz drukčiji sustav pronašli vlastitu motivaciju za izlazak na izbore.

Protivnici direktnog izbora kandidata ističu da rezultati takvog načina izbora ne daju pravu sliku političke volje birača, tj. političke stranke nisu zastupljene u parlamentu u skladu s voljom birača. Ovo je djelomično točno, i to samo ako strogo matematički promatramo anomalije koje su moguće kod nekih varijanti takvog sustava (npr. kod sustava gdje se bira samo jedan kandidat obično u manjoj izbornoj jedinici). Ali to više brine političke stranke nego birače, jer nije više dovoljno kandidate obojati u stranačke boje koje bi im same po sebi trebale donijeti pobjedu bez obzira kako loše kandidate kandidiraju, već naprotiv, svaki pobjednik izbora u nekoj izbornoj jedinici i u takvom izbornom sustavu je rezultat volje birača, a birači su imali priliku glasati samo za najbolje, dakle za kandidate koje rese određene kvalitete a ne samo ime stranke iza kojeg se skrivaju. Ali i ta spomenuta matematička anomalija se može vrlo lako neutralizirati modifikacijom takvog izbornog sustava, i to tako da se kreiraju veće izborne jedinice (npr. županije), i u svakoj se bira više kandidata a ne samo jedan, i to direktno zaokruživanjem imena iz stranačkih lista, tako da argument nesrazmjerne političke zastupljenosti u odnosu na glasove pada u vodu.

Uvođenjem većinskog izbornog sustava na dobitku su svakako građani ove zemlje. Iako izmjena izbornog sustava možda nekome izgleda beznačajna stvar u ovome trenutku, u suštini uvođenje većinskog izbornog sustava donosi ogromne kvalitativne pomake u radu parlamenta jer bi se struktura kvalitativnih osobina naših saborskih zastupnika izmijenila drastično: sve bi manje bilo zastupnika podobnih i lojalnih samo svojoj stranačkoj šefici ili šefu, zastupnici bi imali potrebu ali i motivaciju da više komuniciraju s biračima i između dviju predizbornih kampanja, da osluškuju birače, da nude kvalitetnija rješenja i zakonske prijedloge, a samim time i da budu više prisutni u radu Sabora. Lojalnost stranačkom vrhu više ne bi imalo nekog velikog smisla, jer bi tad i strankama bilo u interesu da kandidiraju što bolje i kvalitetnije kandidate koji će kao takvi biti prepoznati od birača i na kraju i izabrani, a ne da kojekakve političke beskičmenjake bez vlastitog mišljenja maskiraju u stranačke boje i ponude u paketu s drugima na listi.

S obzirom na stanje u kojem je Hrvatska trebalo bi iskoristiti svaku pa i najmanju mogućnost koja bi pridonijela oporavku naše zemlje, a izborni sustav je svakako jedan od osnovnih preduvjeta kako bi se mnogi za sada nezainteresirani, ali kvalitetni, sposobni i moralni ljudi uključili aktivno u politiku koja ih je do sada odbijala zbog svega negativnoga što se veže uz nju, a privlačila je uglavnom one suprotnih osobina. Jer politiku, kao i sve drugo, čine ljudi, i o tim ljudima ovisi hoće li ta politika izazivati gađenje i odbojnost kod građana ili neće, te hoće li ta politika pokazati i na svom primjeru na kakvim se temeljima treba dalje razvijati društvo.

Siniša Puklavec