Trkači olovnih nogu

Kolumna Marijana VogrincaŠto se više približava sudbonosni 1. srpnja 2013., a trezvene glave nadjačava euforična nekritičnost neodgovorne političke kaste i samoukih novinara, na entu potenciju rastu neumjerena očekivanja. Napokon nam otključavaju europska rajska vrata i čim Hrvatska prekorači zlatni prag, zavladat će u njoj vječno proljeće. Vladin potpredsjednik i ministar regionalnog razvoja i fondova EU-a Branko Grčić raspiruje to hipnotičko uvjerenje: „Spas hrvatskoga gospodarstva je u EU-fondovima“. A nije! Spas je u tome da Hrvatska opet, barem kao prije tridesetak i više godina, počne proizvoditi robe i usluge koje se s dodanom vrijednošću mogu unosno prodati u svijetu, u ex-jugoslavenskom susjedstvu i kod kuće, na kojima se može zaraditi i od koje zarade svi možemo pristojno živjeti. Za uspostavu tih uvjeta dobili su mandat i Grčić i cijela politička momčad Kukuriku koalicije. Ne za to da se bave iluzionizmom bez pokrića.

Naporno je slušati političare koji ne znaju što učiniti korisno za građane, pa se javno bahate i razbacuju ono malo sirotinjskih kuna. Usred državne bijede, za 40 milijuna kuna kupuju si čak 10.000 pametnih telefona, 1742 komforna automobila za 265,5 milijuna, novi Vladin luksuzni mlažnjak za 64 milijuna kuna, na više od 5000 izvrsno plaćenih sinekura namjestili najbliže prijatelje, rođake i stranačke vjerovnike… I onda, udobno zavaljeni u kabinetske fotelje, opčinjeno zagledani nekamo u daljine, obećavaju – spas iz europskih fondova!? Dio medija i utjecajnih urednika u simbiozi s političkim mecenama papagajski šire tu slatku iluziju javnim prostorom. Nekritički. Bez pokrića u realnom i bez pokušaja suvislije raščlambe. S tv-ekrana, iz radijskog etera, s internetskih portala i tiskovina vrište krajnje neistinite i sramotne sintagme – „moramo UZETI novac iz EU-fondova“, „spremni smo IZVUĆI novac na koji imamo pravo“, „PRIPADA NAM toliko i toliko milijuna eura“, „NAPLATIT ĆEMO se u Europi“, „DOBIT ĆEMO za projekte“, „ZASLUŽUJEMO novčanu potporu“, „POVUĆI ĆEMO milijune iz EU-fondova“… Em je nepristojno tako iskazivati toliku gramzljivost prema tuđem novcu, em je netočno da će Bruxelles i Strasbourg šakom i kapom plaćati Hrvatskoj samo zato što je nakon 10-godišnjih Tantalovih muka i ponižavanja napokon pripuštena u članstvo EU-kluba. Sad treba pokazati da nismo trkači olovnih nogu.

Iskustva s pretpristupnim fondovima nisu ni približno na valnoj dužini domaće političke euforije. Jest da smo iskoristili 67 posto raspoložive svote, što bi bilo zadovoljavajuće da veći dio povučene svote nije morao biti vraćen Europi. Recimo, Srbija je iskoristila triput više pretpristupnog novca, a o članstvu u Uniji još će dugo samo sanjati. Europljani imaju neke „čudne i glupe“ navike čangrizavo zahtijevati točan završni račun, potvrde o tome je li namjenski i učinkovito potrošen svaki cent njihove potpore. Ako nije, vraćaj eure! Nema EU ni najmanje razumijevanja za naše narodne običaje tipa „lijeva ruka, desni džep“, „nema problema“ i „lako ćemo“… Kad je novac u pitanju, ništa nije lako.

Jutarnji list je lani u listopadu opširno izvijestio: „Hrvati su htjeli prevariti EU! Sada moraju vratiti novac u fondove za 34 projekta“, a šef Misije EU-a u Hrvatskoj Paul Vandoren diplomatski uvijeno komentira: „Ako Hrvati žele imati koristi od EU-a, moraju se dobro pripremiti! Korist ne dolazi automatski“. Jutarnji pojašnjava: „U izvješćima koja su dostavljena Hrvatskom saboru ne navodi se tko je griješio, no jasno se vidi da su neki svjesno varali. No, otkriveni su“.

Politikantska euforija o slasnom kruhu bez motike i Uniji kao kravi muzari čista su budalaština. Iritantna je i neutemeljena diplomatska prepotencija prve Vladine potpredsjednice i vanjskopolitičke ministrice Vesne Pusić, koja raspiruje euforiju o europskim benefitima te preuveličava svoje i zasluge Kukuriku koalicije na europskom putu. Jer, njezino je političko društvo na sve načine iz oporbe kočilo Hrvatsku na uzbrdici ne bi li, kad uskoro zasjene na vlast, za sebe pokupilo vrhnje punopravnog članstva u Uniji. Umjesto da se kiti tuđim perjem, znatno pokislim na lokalnim izborima, Kukuriku koalicija je dužna osigurati Hrvatskoj uvjete za izgledno sudjelovanje u konkurenciji za novac iz EU-fondova. Bez programiranih prijevara i špekulantske fige u džepovima.

Ne bude li tako, Hrvatskoj će biti skuplja članarina u EU od naplaćenih projekata. Bez obzira na „obećanih“ gotovo 12 milijardi eura iz regionalnih fondova plus osam milijardi za kohezijsku politiku od 2014. do 2020. godine! Kad počne puna primjena volje iz Bruxellesa, kojoj su u ime hrvatskih građana prevlast potpisivali i razni naši politički analfabete, primjena europskih tržišnih pravila, cijena, zabrana/ograničenja i multinacionalnih presizanja, žarka bi ljubav prema „obitelji kojoj oduvijek pripadamo“ mogla pasti duboko ispod ništice. Od krivnje će kao vrag od tamjana bježati svi politički mangupi, koji u europskoj utakmici nisu znali obraniti boje Lijepe naše i interese svih njezinih građana. Kao što to ovih dana zorno demonstrira Island: prekidom pregovora i zahvalom Bruxellesu.

Ne sluti na dobro ni to što Hrvatska neozbiljno ulazi u bitku za EU-milijarde s tridesetak specijaliziranih stručnjaka, a morala bi ih imati još najmanje 200. Unija želi na našoj strani dobro ekipiranu i sposobnu službu, koja će kvalitetno i na vrijeme pripremati projekte, popratne dokumente, javnu nabavu i ugovaranje po EU-propisima, nadzirati izvedbu… U protivnom, euri će, kao često dosad, ostati na ledu i zbog bezveznih razloga. Tim više, jer nisu svi u Uniji oduševljeni novom članicom i ne dočekuju Hrvatsku naivno otvorenog novčanika.

Ugledni njemački list Die Zeit to ovih dana izrijekom potvrđuje: „Hrvati nisu spremni za EU i nitko ih ne želi, ali im Europa vraća stari dug“, peče ju savjest što joj nije učinkovito pomogla u krvavom ratu 1990-tih godina. List upozorava da će Hrvatska postati prva sljedeća zemlja-slučaj u Uniji, zbog dugova i katastrofalnoga gospodarstva. Najtiražniji pak list u Europi, Bild, također iz zemlje kancelarke Angele Merkel, donosi šlagersku bombu na prvoj stranici: „Hrvatska će biti sljedeći grob za naše milijarde“. Pa to obrazlaže: „Bruxelles je već isplatio milijardu eura pretpristupne pomoći vladi u Zagrebu. Nakon pristupanja u srpnju, euri će tek početi pošteno curiti. Hrvati se nadaju dobivati barem tri milijarde eura godišnje iz škrinje EU-a“. Danke, Deutschland! Ili, kako nas neuvjerljivo tješi premijer Zoran Milanović, to su samo zlobne tlapnje žutog tiska, pa na njih možemo samo odmahnuti rukom.

Dakle, oprez i pamet u glavu, a ne ponižavajuće bečiti oči na EU-fondove. Iz njih će jamačno kapnuti nešto eura, ali ni približno koliko nam navodno nude i koliko očekujemo. Što god kapne, to neće spasiti naše gospodarstvo. Spas je samo u jednom: zasukati rukave i sami se spasiti svojom pameću i radom.

Marijan Vogrinec

| Broj posjeta: 1.433 |

Želite li komentirati? Objava: "Trkači olovnih nogu"

Imate li komentar?