Što da se radi kad nema argumenata?

U petak 16. studenog u Saboru smo raspravljali o povjernju novim ministrima u Vladi (odnosno novim pozicijama starih ministara). Ta rasprava izgleda tako da premijer dovede buduće ministre, posjedne ih u klupu nasuprot saborskim zastupnicima, kaže par lijepih rečenica o njima, a klubovi zastupnika onda kažu svoje mišljenje o potencijalnim ministrima, o radu vlade, o stanju nacije i o drugim problemima za koje smatraju da su povezani s vladom, rekonstrukcijom vlade i radom vlade. Premijer se u toj diskusiji, kao predlagatelj ministara, može javljati nakon svakog govornika, može replicirati, odgovarati na replike i sve ostalo što se u parlamentu već radi.

Hrvatski premijer takvu priliku ne bi nizašto propustio. To je prilika da pokaže da je: a) pametan, b) obrazovan, c) šarmantan, d) znalac stranih jezika i stranih riječi i u hrvatskom jeziku i e) duhovit. Naravno, postoje i druge osobine koje pred kamerama pale (lijep, mlad, visok i sl.) i premijer ne propušta priliku da sve te svoje osobine istakne. Zadivljujuće, saborski poslovnik ne spominje kandidate za ministre koji se predstavljaju. N jih predstavlja premijer i oni – sjede, smiješe se i šute. Pretpostavljam da je proceduru osmislio Ivo Sanader, princ narcisoidnosti, za sebe i slične sebi. Ima dobrog učenika.

Na predstavljanju budućih ministara i izglasavanju povjerenja prvi se za riječ javio predsjednik Hrvatskih laburista – Stranke rada Dragutin Lesar. Lesar je lijepo na početku pročitao dio Programa Vlade za razdoblje 2011. – 2015., koji govori o industriji i tome što je koalicija obećala uraditi na tom planu. Tu ima koječega, a u žiži su konkretni potezi u oživljavanju industrije i izrada strategija razvoja. Za pretpostaviti je da je to trebao uraditi ministar gospodarstva, upravo onaj koji je otišao iz Vlade na drugi posao. Lesar je od točke do točke pojasnio kako se od plana ništa nije ostvarilo i kako „najsposobniji“ ministar u Vladi nije ostvario niti jedno od predizbornih obečanja. Zaključio je, kad je tome tako, da je gotovo sasvim svejedno tko će sada preuzeti gospodarsko kormilo, sad je već sigurno da se ništa neće dobroga dogoditi. Možda zaključak i nije za Nobelovu nagradu, ali prilično je logičan, morate priznati.

Premjerova reakcija svela se na dva dijela. U prvom je rekao da je sve oko opisa stanja i dosadašnjih događanja upravo tako kako je Lesar rekao i da su Laburisti i na parlamentarnim izborima uzeli dio glasova SDP-u i da će na ovim izborima uzeti vjerojatno i više (kao da to ne znamo i sami). Drugi dio premijerova odgovora bio je drugačiji. Radeći na samopaljenje (izgubljeni glasovi) premijer je bijesno i razočarano zaključio da je sve to tako, ali da taj i u Saboru prisutni Lesar nema nikakvo pravo te činjenice izbositi u parlamentu jer on, eto, nikad ništa ozbiljno nije radio nego bio sindikalista i političar. To je, naravno, laž, ali da je i istina, nisu li ti poslovi ozbiljni poslovi? Ja se, osobno, u Saboru osjećam dosta ozbiljno. Osim kad priča premijer i takvo društvo. Onda je smiješno.

Premijer je, dakle, u nedostatku argumenata (a sam je rekao da ih nema, posegnuo za argumentom „ad hominem“. To je ona situacija kad tvrdoglavcu dokažete da nije u pravu, a on Vam odgovori: „Da, a ti imaš veliki nos!“ Bio moj nos velik ili ne, to s činjenicom da on nije u pravu nema veze.

Milanović je nastavio dobar dio dana tako. Stajao je za govornicom (a trebao je sjediti na svom mjestu, ali predsjednik sabora očito misle da za Milanovića ne vrijede pravila) i odgovarao na svaku rečenicu izgovorenu u Saboru. Uživao je u činejnici da ga slikaju, da je lijep, visok i šarmantan, da barata latinskim izrazima, da poznaje gramatiku i pravopis hrvatskoga jezika, da je fakin sa špice kojem nitko ništa ne može. Najveći dio argumenata bio mu je upravo takav – ad hominem.

To su argumenti u panici, kad drugih argumenata nema i to su argumenti gubitnika, argumenti osobe kojeg nervoza i bespomoćnost tjeraju iz pogreške u pogrešku. Prva, instiktivna, reakcija bila mi je da mu to kažem u jednoj od replika. A onda sam se dosjetio da nema nikakve svrhe spašavati osobe koje se utapaju u vlastitoj bespomoćnosti i zaljubljenosti u sebe samoga. Nema im smisla ni odgovarati niti se s njima svađati. Samo možeš upasti u istu pogrešku. Treba ih pustiti, sjesti na obalu rijeke i pričekati malo. Doplutat će. Pomogao mi je i jedan zastupnik iz vladajuće većine. Ušavši u sabornicu dobacio je: „Ovaj vam je opet donio 5%.“

Nikola Vuljanić