Škegro, vječni Škegro

Problem nije u Škegri. Problem nikad i nije bio u Škegri. Jer, da je problem u Škegri, onda bi problem mogao biti i u Sanaderu, u Šukeru, u Jadranki (koja je, očito, problem i sama sebi i svima oko sebe), pa i u „pokojnom“. Nije, nije u njima problem. Problem je u onima koji Škegru trebaju, koji su se Sanaderu klanjali, Šukera poštivali, Jadranku slušaju, a pokojnog proglasili svecom. Problem je u svima koji to trpe i pjevušeći ponavljaju mantru „ja tu ne mogu ništa napraviti“. Pa sve dok nas ne zadesi neka Grčka ili neki Tunis ili neka slična revolucionarna oluja koja, po definiciji, s morskog dna diže – govno. Problem je u sustavu koji od nas sustavno pravi sirotinju i uplašene idiote.

Na Škegru i bulumentu pljačkaša i drumskih razbojnika ne treba reagirati u bijesu. Oni nisu iz našeg plemena. Naše je pleme opljačkanih. Oni su iz drugog svijeta.

Škegro bi, kaže u Globusu, a govori to i inače, zajedno s ostalim neoliberalnim drumskim razbojnicima, sve privatizirao do kraja.

Do sada je privatizacija izgledala tako da smo (vidi banke, ali ne samo banke) najprije upumpali par vagona novaca u sustav, a onda taj sustav za sitnu paru prodali našim golaćima (koji su naglo postali ugledni poduzetnici, a poduzetnost im se ogledala samo u tome da su se na vrijeme upisali u HDZ) ili bjelosvjetskim lopovima, a ponekad i uglednim korporacijama koje su došle u ovaj novi kolonijalni svijet uhvatiti dio kolača koji im, po pravu jačega, pripada. U čitavom tom postupku provizije su se množile, kasta provizijskih mešetara (od predsjednika vlade i ministara do čudnih sudaca i lokalnih baruna) obogatila se za par stepenica, a svi su ostali osiromašili za par desetaka stepenica. Danas gotovo da više i ne poznam ljude koji od svog rada normalno i pristojno žive. Poznam neke koji su se „snašli“ (pa raspolažu svotama koje jedva znam i napisati) i ogromnu većinu drugih koji su u panici da drugi tjedan neće biti ništa za ručak, da neće biti plaće, da će smanjiti ili ukinuti penzije i slično.

Očito je recept privatizacije koji su lansirali devedesetih godina Škegro i njegova družina napunio poneku Alibabinu pećinu (neke se, ali stvarno samo neke) danas otvaraju, ali većina će zauvijek ostati zatvorena za oči običnih smrtnika. Očito je da su hajduci i razbojnici ukrali sve što nije bilo pričvršćeno čeličnim vijcima, očito je da su zdjelu ispraznili i očito je, a Škegro to jasno najavljuje da sad imaju namjeru postrugati i teflon s dna zdjele. Samo, pazite dečki, otrovan je. Da se ne zagutite.

Škegru bi trebalo zakonom zabraniti, kako za ono što je uradio, tako prvenstveno za ono što bi još mogao uraditi. Naime što?

Koji kreten može prihvatiti privatizaciju temeljne imovine zemlje (a upravo to je ono što Škegro sada predlaže privatizirati) u državi u kojoj je tek načet vrh korupcije i u kojoj se još uvijek vlada, zapošljava i odlučuje po partijskoj i plemenskoj podobnosti?

Sada nije vrijeme za privatizaciju. Što je ukradeno, teško ćemo vratiti, a ovo što Škegro ima namjeru raskrčmiti (da li fondu Questus, us ostale?) to više nikad ako jednom ode neće biti naše. Zbog svega toga bi privatizacijske teme trebalo zamrznuti za neko vrijeme. Dok ne odu lopovi nema privatizacije jer je kod njih privatizacija krađa. Laburisti traže – zaustavite privatizacijski vlak, nema tračnica.