Sačuvajmo domaće!

Drugog dana štrajka u Dalmacijavinu podršku im je pošao dati predsjednik podružnice Splitsko-dalmatinske županije Ante Buklijaš, zajedno sa članovima IO Jadranom Perišom i mojom malenkošću.

Proveli smo vrijeme u „ugodnom“ druženju sa ogorčenim radnicima koji nakon odrađene smjene u punionici pića odrađuju dodatnu smjenu čuvajući tvornički krug u trajektnoj luci u Splitu.

Malo smo pročešljali noviju povijest ovog dalmatinskog giganta koji je othranio generacije radnika i njihovih obitelji.

Vratili smo se u 1997. godinu, od kada, po sjećanju djelatnika (poštujemo njihovu želju pa im ne navodimo imena), počinju problemi u firmi. Naime, ta je godina završila sa minusom od 8 milijuna kuna. Tada su radnici predlagali da će sakupiti novce i sanirati gubitke, ali je predsjedništvo tvrtke odlučilo da nema potrebe, jer da će u idućoj godini radom sanirati gubitke. Naravno, to se nije desilo, već je dvije godine nakon toga gubitak bio 50 milijuna kuna. Radnici su opet reagirali na način da će sakupiti novce i sanirati minus, ali su opet odbijeni.

Nakon toga, po već uobičajenom hrvatskom scenariju, započinje prava devastacija Dalmacijavina. Plaćaju se fakture za nikad obavljene usluge, za nikad primljenu robu, za reklame koje nikad nitko nije vidio, nekim firmama (zna se kojima) daju se neobjašnjivo veliki rabati, nekim strankama (zna se kojima) daje se neobjašnjivo velike donacije, menadžerima plaće skaču, a gubitak ide do današnjih, vrtoglavih 950 milijuna (napomena: nešto manje od 300 milijuna od početka 2010).

Privatizacije ne uspjevaju jer u uvjetima stoji da se nastavi proizvodnja i sačuvaju radna mjesta. Željko Kerum, koji tada još nije bio gradonačelnik rekao je kako bi on „to kupijo, tvornicu srušijo i napravijo ‘otel“ (atraktivna lokacija, u trajektnoj luci). Ali, eto problema, vlasnik zemljišta nije Dalmacijavino, već je to pomorsko dobro. Kako, ne zna se. Zna se samo da je Dalmacijavino nastalo 1963. godine od tvrtke Vinalko, osnovane 1946.godine, a pomorsko dobro je proglašeno tek 1967.godine.

Kasnije se spominje i Konzum kao mogući kupac, ali od svega ništa.

U borbu za spas tvornice krenuli su sami radnici Dalmacijavina ponudivši svoj plan privatizacije: dignuli bi kredit od 150 milijuna kuna, banci bi garantirali svojom osobnom imovinom (stanovima, zemljištima, štednjom, itd.), sa novcima bi obnovili proizvodnju, a za plasman se ne boje jer su pića Dalmacijavina iznimno tražena na tržištu. Ali, gle vraga, Agencija za upravljanje državnom imovinom (AUDI) ih odbija zbog, gle vraga, nekompletne dokumentacije.

Država jedino moguće rješenje vidi u proglašenju stečaja u kojem bi vjerojatno radnici završili na ulici, a netko bi, za par kuna, došao u posjed vrijedan nekoliko desetaka milijuna eura (dvije odlične i velike lokacije u Splitu, vinograd sa 1,2 milijuna trsa u Petrovom Polju kod Drniša i vinograd u Vukovaru, vinarije na Hvaru i nekoliko poslovnih prostora u Splitu).

Vidjevši sve to radnici su stupili u štrajk sa zahtjevom Vladi da nađu rješenje za isplatu zaostalih plaća (zadnja primljena za veljaču); od Agencije za upravljanje državnom imovinom traže da izradi program restrukturiranja (jer im, očito, njihov program ne odgovara); i traže da im država vrati trošarinski broj koji im je zbog dugovanja oduzela, a bez kojega ne mogu prodavati pića.

Ukoliko se ne udovolji zahtjevima, u ponedjeljak slijedi blokada trajektne luke u Splitu.

Kako su se državni menadžeri pokazali izuzetno sposobnima, to je među radnicima odlučeno da će njihove interese i interese Dalmacijavina zastupati Nezavisni sindikat. Ali, kažu, ni u njih nemaju pretjerano povjerenje. Rekli bi naši ljudi: od dva zla izaberi manje.

Noćna smjena štrajkaša stigla je točno u 22 sata. Malo smo proćakulali s njima i zajedno sa popodnevnom smjenom, oko 23 sata, uputili se u noć. Treća smjena nas je ispratila zatvorivši za nama željeznu kapiju tvorničkog kruga.

– Boris Strujić