Radmanov vrući krumpir

Nakon što je Hrvatski sabor u petak, 26. listopada, imenovao Gorana Radmana za glavnog ravnatelja HRT-a, ponajvažnijeg javnog medija u zemlji, napokon može početi njegov organizacijski, personalni i profesionalni preustroj. Uskoro će se vidjeti hoće li to biti po mjeri suvremenog žurnalizma i zrele demokracije kakvoj teži moderno hrvatsko društvo ili po obrascu s već sijedom bradom – ne talasaj, zna se što je gazdi milo! Po mišljenju saborskog Odbora za medije, kako ga je izrazio njegov predsjednik Branko Vukšić, a nakon polemične rasprave podržala većina zastupnika (92 za, 21 protiv i jedan suzdržan), za ravnatelja je predložen kandidat s najboljim uvjetima i najboljom usmenom prezentacijom svog programa.

Time, dakako, nisu začepljena usta onima u desnoj intelektualnoj i političkoj javnosti koji iz ideoloških ili drugih razloga ne bi za prisavskog kormilara baš „komunistički jugoslavenski kadar“, nevjernika i „beznačajnog menadžera“, nego bi „intelektualca katoličke provenijencije“ (saborski zastupnik Dujomir Marasović, HDZ – op. aut.) kojeg treba izabrati konsenzusom svih političkih opcija u najvišem predstavničkom domu.

Oni prevrućeg hrvatskog srca ne mogu zaboraviti Radmanu kako je, doduše u vesti, nekonvencionalno, kao predsjednik Saveza omladine Jugoslavije, svečano primio na beogradskom Stadionu JNA posljednju Titovu štafetu, nakon njegove smrti. Oni pak s nešto čvršćim osloncem u rovitoj nacionalnoj zbilji, ali također protiv Radmanovog imenovanja, smatraju nevažnim njegovo trogodišnje rukovodno iskustvo u bivšoj Radioteleviziji Zagreb, odnosno menadžerske dosege u hrvatskom uredu Microsofta i na mjestu dekana privatnog poslovnog učilišta Verna u Zagrebu.

No, kako bilo, Goran Radman je primio u ruke vrući krumpir za koji se zapravo ne zna je li neugodniji politički, menadžerski, razvojno-strateški, profesionalno-žurnalistički… Budući da je iza njega najčvršće stao SDP, koji je time opalio zvučnu čvrgu HNS-u s njegovim kandidatom i dojučerašnjim v.d. glavnog ravnatelja HRT-a Domagojem Novokmetom, iz desne se političke sfere Radmana već otvoreno naziva političkim komesarom na HRT-u. HDZ-ov polemički ešalon također diže buku „vidovitim“ zaključcima o tome kako Hrvatskoj predstoji kruto razdoblje „crvene javne televizije i radija“, ideološke indoktrinacije masa, dezinformiranja „bez vjere i Boga“, ali po volji vladajuće Kukuriku elite iz Banskih dvora.

Nezahvalno je unaprijed tvrditi što će biti, ako će biti. Temeljno je reformirati medijski mastodont s oko 3500 zaposlenih, upristojiti mu prihode i rashode, tehnički i tehnološki ga osuvremeniti po najboljoj svjetskoj mjeri te ga profesionalno privesti normama demokratskog javnog medija. HRT je sada zapuštena i troma kuća iz koje milijuni odlaze u vjetar, u kojoj su otkrivene neviđene krađe (istražna trakavica u Glazbenoj proizvodnji), korupcija i preprodaja programa, u kojoj se eksperimentira i manipulira na uredničkim poslovima, ne prati kvalitetno i pravodobno domaće i svjetske događaje…

Sve to i mnoštvo drugih, pa i znatno važnijih poslova čeka sad Radmana i suradnike koje će si izabrati radi ostvarenja svog programa i novog ugovora HRT-a s Vladom. Na tom području polaže ispit o kojem izravno ovisi koliko će se dugo zadržati na svom vrućem stolcu, jer mu je zakonski određen vrlo nestabilan mandat koji neće ovisiti samo o volji političkih gazda koji su ga postavili. (Navodno, prijatelj je s premijerom Zoranom Milanovićem. Baš kao i svi čelnici najvažnijih radnih mjesta pod državnom kapom.)

V.d. vlast na Prisavlju, s Novokmetom na čelu, nije Radmanu baš olakšala dolazak na čelno mjesto, unatoč rijetkim kurtoaznim pohvalama. Prijelazna ekipa uglavnom je svoja četiri mjeseca za medijskim upravljačem iskoristila za privatne, narcisoidne osobne i skupne promocije bez pokrića, podebljavanje plaća te sitne obračune i osvete kolegama, zatečenim „veličinama“ na istaknutijim rukovodnim položajima, a zanemarivo malo kvalitetnog je to društvo učinilo u programskom i profesionalnom revitaliziranju Hrvatskog radija i Hrvatske televizije kao javnih medija. V.d. glavnog urednika HTV-a Dean Šoša nekoliko se puta, valjda nesvjestan vlastite profesionalne sramote, pohvalio u intervjuima da rezultati gledanosti javne televizije „nisu i ne mogu biti najvažnije mjerilo“. Pa, kakva je to javna televizija koja ne treba gledatelje, nego će se ustrojiti po Šošinoj i volji njegovog uredničkog društva!? Je li to javna televizija kojoj se svako malo, između emisija, na nekoliko sekundi zacrni ekran i iz mraka bubnu gledateljima u oči krupna slova: „V.d. glavnog urednika HTV-a Dean Šoša“!

Ta vrst narcisoidnosti i profesionalnog neukusa dosad nije viđena ni na HTV-u niti na drugim televizijama u nas i u svijetu. Tom u novinarstvu visokovrijednom i nadaleko poznatom imenu pridružuje se ime v.d. urednice Informativnog programa Sanje Mikleušević-Pavić, neizostavno u impresumu gotovo svake emisije, pa i onih koje su proizvedene dok dotična još nije znala ni pisati, ali ih njezina redakcija sad emitira, pa… Je li to javna ili televizija Deana Šoše i Sanje Mikleušević-Pavić, javnosti nepoznatog čovjeka i sasvim prosječne novinarke? Kojoj nije bilo neugodno ovih dana, bez ikakva povoda i zasluge, u emisiji „Iza ekrana“ dati intervju o svom liku i djelu, rodnom Pazinu, profesionalnom putu, a nadređena je urednica toj emisiji!? Prijelazni čelnički vrh HRT-a u samo je tjedan dana od svog dolaska na prisavsku vlast po hitnom postupku smijenio četrdesetak urednika i postavio svoje ljude na njihova mjesta, neke trećerazredne novinare i razne redakcijske muvatore za koje nikad nitko nije čuo. Oni su, slobodnom voljom Novokmetovih rukovodnih operativaca, najurili s uredničkih mjesta (pa i ekrana) HTV-ove profesionalce Đelu Hadžiselimovića, Ivana Jabuku, Hloverku Novak-Srzić, Sandru Križanec, Mislava Togonala…

Proklamirani povratak javnih sadržaja sveo se na beskrajno ponavljanje istih vijesti (npr. zajednička konferencija za novinare predsjednika RH Ive Josipovića i premijera Zorana Milanovića o aferi sa sigurnosnim službama prenošena je u 14 sati izravno, a potom udarno u skraćenoj verziji u svim informativnim emisijama do idućeg dana u podne, što je informativna strahota bez opravdanja). Isti prilozi i autori ponavljaju se sa zakašnjenjem u različitim emisijama, nekad izazovna emisija „Nedjeljom u 2“ Aleksandra Stankovića zaredala je u novom ciklusu već potrošenim, neaktualnim temama i sugovornicima, nove emisije utemeljene su na starim modelima, a nekim zadržanim čak su i nelogično promijenjeni termini prikazivanja… Važniji informativni prilozi (središnji Dnevnik i Dnevnik 3) dobili su popratna objašnjenja kompetentnih, nešto kao drugo mišljenje ili, što je svjedobno prakticirao dnevnopolitički list Vjesnik – u pozadini vijesti. To je dobra inovacija, ali znatno je više loših pristupa promjenama na HRT-u, pretežno zbog rukovodnog neznanja i profesionalne prepotencije. Prethodna ekipa na HRT-u politički je navijala za „zna se opciju“, a v.d. je to neskriveno činila s „Kukuriku predznakom“, što u demokratskom i javnom smislu dođe na isto. Imat će zato Goran Radman pune ruke posla i na personalnoj razini: ako želi moderan i kreativan javni HRT i
u tome ne bude politički brifiran, morat će sve te narcisoidne „veličine“ zamijeniti ljudima koji su se potvrdili primjernim rezultatima u organizaciji, rukovođenju i profesionalnom žurnalizmu, a ne verbalnim larpurlartizmom pod maskom nekakve neartikulirane buntovne demokracije.

—
Marijan Vogrinec je profesionalni novinar, dugogodišnji član Hrvatskog novinarskog društva. U dnevnopolitičkom listu Vjesniku obnašao je i najvažnije uredničke dužnosti (unutarnja politika, kultura, regionalna izdanja, revijalni prilog Sedam dana, noćni urednik svih izdanja Vjesnika) te surađivao u svim važnijim medijima u zemlji i regiji za što je primio više nagrada i priznanja struke. Diplomirao je kroatistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i paralelno studirao žurnalistiku i pravo. Piše također poeziju, prozu i književnu kritiku koje je objavljivao u svim važnijim kulturnim publikacijama u nas, a Matica hrvatska tiskala mu je knjigu pjesama „Silazak u doline“.